Psiholog i znanstvenik Boris Jokić, nositelj doktorata s Cambridgea zaposlen na zagrebačkom Institutu za društvena istraživanja, široj je javnosti postao poznat kao voditelj Cjelovite kurikularne reforme koji se pokušao oduprijeti protureformskim pritiscima političke desnice. Svojim neumornim aktivizmom i zaraznim optimizmom, Jokić je postao jedno od najpoznatijih lica građanske Hrvatske koja je u lipnju 2016. diljem zemlje organizirala masovne skupove "Hrvatska može bolje" u znak potpore provedbi cjelovite reforme.
Kao suradnik na više od 20 znanstvenih projekata, autor ili suautor desetak knjiga i više znanstvenih članaka na temu obrazovanja, jedan je od vodećih stručnjaka za to područje u Hrvatskoj. Krajem svibnja Jokić će u sklopu Zagreb Book Festivala (ZBF) sudjelovati na panel raspravi na temu "Tiranija izbora – obrazovanje u doba filtriranja", a tim smo ga povodom pitali koji su najveći problemi i kako vidi budućnost hrvatskog obrazovnog sustava.
Ovogodišnji Zagreb Book Festival (ZBF) održava se na temu 'Selfie kultura – mit i stvarnost', kojom se želi propitati koliko se suvremeno društvo promijenilo pod utjecajima novih digitalnih tehnologija. Čini se da smo kao društvo postali površni, okrenuti sami sebi, sve manje empatični. Je li se društvo zaista promijenilo? Postoji li 'Google generacija', drugačija od svih drugih generacija u prošlosti?
Nisam od onih koji misle da je prije sve bilo bolje i da se nepovratno iz nekog 'zlatnog doba', u koju god ga vremensku točku netko u svojem osobnom vremeplovu smjestio, približavamo apokaliptičnoj distopiji. Društva se neprestano mijenjaju. Brz tehnološki razvoj i društvene promjene koje se, prije svega, očituju u sve većoj heterogenosti stanovništva sigurno mijenjaju naše živote. Neke su od tih promjena negativne, te su nam i češće u fokusu. Neke su izrazito pozitivne, njih često zanemarujemo. Umjetnost, ali i znanstvena istraživanja upućuju na to da se za svaku generaciju smatra da je lošija, manje empatična, površnija nego one koje su bile prije. To, naravno, nije točno.
Danas su informacije dostupnije nego ikad, nove tehnologije pojavljuju se gotovo svakodnevno, a obrazovni sustavi, kako se čini, temelje se na idejama iz 19. stoljeća. Koji su po vama najveći problemi suvremenih obrazovnih sustava?
Opća dostupnost informacija daje lažni dojam dostupnosti znanja. Od Burundija, preko Pakistana, Hrvatske pa do Norveške i Kanade informacije su u trenu dostupne, ali znanje nije. Velika je iluzija da ako u svakom trenu pokretom prsta možete doći do informacije nužno znate više. Ta iluzija u osnovi je velikog raslojavanja između pojedinaca i društava koja se već sad mogu podijeliti na ona znanjem siromašna i ona znanjem bogata. Društva koja su spremna mijenjati i prilagođavati obrazovne sustave tehnološkim i društvenim promjenama imaju šansu. Ona koja to nisu, ostat će znanjem siromašna društva. Tu se krije odgovor o budućnosti Hrvatske. Tu se krije i važnost ulaganja u odgoj, obrazovanje, znanost i kulturu. Tu se krije i moja osobna motivacija u osmišljavanju i pokretanju promjena u Hrvatskoj.
Koji je najveći problem hrvatskog obrazovnog sustava?
Naš je obrazovni sustav i dalje ustrojen prema matrici i potrebama sredine 20. stoljeća, a to je prije svega usvajanje velike količine činjenica i reprodukcije istih. Danas je takav obrazac za mladu osobu, odgojno-obrazovne radnike, ali i društvo u cjelini neprimjeren i potencijalno štetan. Takvo obrazovanje mladoj osobi niti je relevantno niti motivirajuće. Nije niti praktično niti povezano sa životnim iskustvom djece i mladih osoba. Hrvatski je obrazovni sustav ujedno izrazito nepovezan između različitih razina i vrsta obrazovanja. Ne čini cjelinu. Nisu jasno određena očekivanja od djece i mladih osoba. U potpunosti je nejasno što uopće želimo od obrazovanja? Što očekujemo da djeca znaju i mogu učiniti? Naše obrazovanje nije usklađeno s razvojnim potrebama i mogućnostima djece i mladih osoba. Četiri puta uče o fotosintezi. I to kad imaju 10, 13, 15 i 17 godina. Mnogi tvrde da najsloženije uče kad imaju deset godina. To je i sustav u kojemu nema izbornosti, u kojemu se ne prakticira autonomija odgojno-obrazovnih radnika u osmišljavanju vlastitog rada. Sustav je to i u kojem nema organizacijske fleksibilnosti koja omogućuje drugačiji odgojno-obrazovni proces. Obrasci vrednovanja, ocjenjivanja i izvješćivanja o postignuću učenika ostali su u 1950-im godinama. U hrvatskoj školi malo se pažnje posvećuje razvoju funkcionalnih pismenosti, toga da ono što uče mladi ljudi mogu i primijeniti u životu. Sustav je to koji je izrazito rigidan u gimnazijskom obrazovanju, a u strukovnom nedovoljno povezan s učenjem na radnome mjestu. Sustav je to i u kojem se ne obraća pažnja djeci i mladim osobama s teškoćama i darovitim učenicima. Ipak, u odnosu na druge društvene podsustave u Hrvatskoj, odgoj i obrazovanje sadrže osnovu koja bi mogla biti izvor smislene i važne promjene. Samo kad bi ikoga, a naročito hrvatske političare, uopće bilo briga.
Kako uopće iz te goleme količine dostupnih informacija izabrati one kojima ćemo podučavati našu djecu? Kako informacije koje su djeci dostupne od najranije dobi postaviti u ispravan kontekst? Koji bi trebao biti glavni cilj obrazovanja?
Količina informacija koja nas okružuje izrazito se povećala. Tolika je da ponekad može uzrokovati nemir, anksioznost, pa čak i u nekim slučajevima paraliziranost. Postavlja se pitanje i ekonomiziranja pažnje, na što i koga usmjeriti fokus te, prije svega, na kritički stav prema informacijama. Kad me pitaju što je trebala biti ta reforma i kakva je trebala biti nova hrvatska škola, moj odgovor je obično da je to škola u kojoj se u svim predmetima i na svim razinama kod djece i mladih osoba trebalo razvijati kritičko mišljenje te sposobnost rješavanja problema i donošenja odluka. Isto tako, željeli smo u svim predmetima i na svim razinama razvijati kreativnost i inovativnost te naučiti djecu kako učiti, prije svega kako regulirati kogniciju, emocije i okolinu za učenje. Željeli smo promovirati suradnju i komunikaciju kao osnovne oblike rada u 21. stoljeću te usvajanje različitih jezika i razvoj različitih pismenosti. Naposljetku, obrazovanjem smo željeli kod mladih osoba razviti znanja i vještine upravljanja sobom, povezivanja s drugima, upravljanja osobnim obrazovnim i profesionalnim putem te aktivnog doprinosa mlade osobe zajednici. Drugačije je to obrazovanje, drugačija slika mladih ljudi. Drugačija Hrvatska. Za neke pomalo i zastrašujuća. Za elite opasna.
Američki obrazovni sustav favorizira specijalizaciju za pojedina područja pa je legendarno neznanje prosječnog Amerikanca o, primjerice, osnovnim temama iz svjetske povijesti ili geografije. U tome smislu, treba li hrvatski sustav ići u smjeru obrazovanja isključivo za potrebe tržišta rada ili je potrebno zadržati određenu razinu 'općekulturnog' obrazovanja? Čini se da je teško imati i jedno i drugo.
Obrazovanje nije tu i nikad ne smije biti isključivo za potrebe tržišta rada, ali od njega ne smije niti bježati. Lažna je to dihotomija u 21. stoljeću iz jednostavnog razloga. Sustav tržišta rada izrazito je nestabilan. Promjena posla, svojom voljom ili prisilom, postala je i tek će postati norma. Iz osobne perspektive, ali i one tržišta rada, obrazovanje treba dati nešto sasvim drugačije, a to su znanja i vještine koje sam opisao.
Nastavak na sljedećoj stranici...
