Iako ima naslov za koji pola Hrvatske odrasla iznad Plitvica ne zna što znači i autora iz zemlje koja dosad nije bila znana kao rasadnik dobrog filma, “Zvizdan” Dalibora Matanića postao je film o kojem se posljednjih mjesec dana ne prestaje govoriti. Od bajkovite, gotovo filmske priče o stavljanju DVD-a u omotnicu i slanju u Cannes bez ikakvih očekivanja, koji je zamalo zaobišao zbog skromnijih planova da se ide u napad na Veneciju, do titule šampiona polu-teške kategorije.

Jest da je hrvatski film uvijek bio usmjeren na festivale, što je bio i ostao izvor debata i kontroverzi; odluka da se konstantno investira u ono što masovnoj publici (koja u Hrvatskoj ionako ne postoji) ne zvuči gledljivo, ali je maloj i siromašnoj zemlji poput naše jedina šansa da opstane na globalnom kulturnom nebu, nije svima najbolje sjela. 

S razlogom, jer dva hita za raju i tona sitniša za mikroizvoz ne čine zdravu filmsku scenu, kamoli industriju. Drugim riječima, ne možemo i nikad nismo mogli tržišno konkurirati velikim i bogatim kinematografijama, ali hrvatski je film oduvijek stremio tome da konkurira festivalski.

Iako su i festivali u osnovi samo veliki filmski marketi, prigoda da i kulturna “elita” ispliva iz mora superheroja pa proda ono što su privatne mecene i državni novac platili svjesni da ne ulažu u sljedećeg “Iron Mana”. 

Ali Zlatne palme i Lavovi također su dobrodošli, ne samo zato što su od zlata nego i zato što se takvo, festivalsko zlato može klonirati u još, pravog zlata. Vijenci s listama priznanja odlična su reklama za svaki filmski proizvod, makar se on smatrao i visokoumjetničkim djelom koje se grozi riječi “proizvod”.

“Zvizdan” je postao oboje. Naš adut za osvajanje prve lige, film koji se diči visokoumjetničkim dostignućem, ali i uradak koji bi domaću produkciju mogao konačno pretvoriti u proizvod koji je u stanju konkurirati bilo kome, makar samo i koprodukcijski.

Do sada, unatoč tu i tamo zabilježenim sitnim tragovima po Berlinu i Veneciji, kao i brojnim istočnoeuropskim festivalima koji bi, zahvaljujući spinu sposobnih producenata i PR mašineriji državnih institucija, u domaćim medijima zvučali važnije nego što jesu, hrvatski je film bio cijepljen od značajnijeg izvoznog uspjeha. 

Sada kada je “Zvizdan” uspio u Cannesu, hrvatskim je redateljima zarobljenima u paklu sapunica rumunjski redatelj Corneliu Porumboiu dao nadu izjavom da smo “mi sada tamo gdje su oni bili prije desetak godina”.

No tko će biti taj novi val? Nola i Sviličić? Milićeva akcija? Patljakov 3D? Pripadnici Matanićeve generacije, čak i oni najljubomorniji koji su ga godinama otpisivali kao kvaziautora kojem je mjesto tamo gdje i zarađuje za režije, štancajući reklame i drugi namjenski video? 

Ili neke nove generacije, koje još čekaju svoj debitantski kikiriki i priliku da se dokažu, odrasli u svijetu akcelerirane tehnologije, trendova i tema, koje spori hrvatski filmski mehanizam jednostavno nije u stanju pratiti? 

Imamo li uopće vremena graditi novu generaciju i fingirati scenu, ili je Matanićevih “nasljednika” i “surfera istog vala” već odavno trebalo naslagati u red pa samo vaditi iz ormara, prema potrebi koja je, eto, neočekivano stigla?

U ovakvim situacijama, treba reagirati brzo, ali današnji model hrvatskog filma previše je trom i nekonkurentan samom sebi, kamoli drugima, ma koliko bio dobar kada je postizanje ciljanih rezultata u pitanju; hitovi za domaće krkane i emo-art za stranu gospodu, back to back “Majstora” i “Zvizdana”, dva dijametralno suprotna Matanićeva naslova, savršeno sažimaju poantu tog modela pod jednim autorskim kišobranom...

Možda model stvarno ne može biti bolji, u spaljenoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, ali Rumunji i Grci posljednjih su desetak godina (Yorgos Lanthimos ove je godine za “The Lobster” dobio nagradu žirija u Cannesu!) pokazali da se može.

Dado je odmah poskočio s ambicijama o Oscaru, ponesen lovorikama i druženjem s Isabellom Rossellini, koja mu je uručila nagradu sipajući hvalospjeve o “Zvizdanu” kao da je on osvojio Zlatnu palmu, a ne francuska drama “Dheepan” Jacquesa Audiarda.

Un Certain Regard nije Palma, reći će čangrizavi. Hrvatski jal živ je i zdrav, ali pravde ipak ima - jedni rade i uspijevaju, ostali, da citiramo Pipse, “kenjaju & seru”. Svakom njegovo.

A Mataniću je, štogod da mislili o autoru i njegovim filmovima, ostalo samo to da se potonjima sočno izbelji s vrha najviše zgrade.