U Teatru Exit pod redateljskim vodstvom Matka Raguža, glumca i redatelja te pokretača i umjetničkog voditelja tog kultnog i višestruko nagrađivanog kazališta, završava se nova kabaretska predstava “Realisti”, koja se bavi nekim od iznimno aktualnih tema, kao što su opsjednutost društvenim mrežama, konzumerizam i recikliranje otpada, zatim opsesija vanjskim izgledom te politička, rasna i rodna isključivost. Predstava nastaje prema istoimenom dramskom tekstu slovenskog autora Jure Karasa, koji je Raguž adaptirao i prilagodio hrvatskoj situaciji, ubacivši primjerice motiv egzodusa mladih, što je iznimno veliki hrvatski problem. U predstavi glume mladi i talentirani glumci, čime se nastavlja exitovska tradicija otkrivanja i promoviranja novih talenata. Inače, Matko Raguž je nekoć bio član Teatra &td, a na Akademiji dramske umjetnosti i Aktera, koje je vodio Rade Šerbedžija. Također je još na Akademiji dramskih umjetnosti razmišljao o vlastitom kazalištu, a kad je u postratnim godinama konačno ostvario taj san i pokrenuo “visokoestetizirano, inovativno, britko i glumačko kazalište”, koje je bilo “utočište za glumce i prostor glumačke slobode”, vjerojatno nije očekivao, unatoč svojoj upornosti i vjeri, da će Teatar Exit jednog dana postati sinonim za exit iz neinventivne kazališne situacije. No upravo to se dogodilo. Teatar Exit je danas simbol glumačke kreacije i socijalno svjesnog kazališta koje minimalnim scenskim sredstvima i punokrvnim glumačkim angažmanom progovara o temama koje nas se tiču i o kojima malo koje kazalište govori.

Express: U najavi za ‘Realiste’ piše da predstava govori o kaotičnoj realnosti i apsurdima vremena u kojemu živimo. Zašto ste izabrali taj tekst suvremenog slovenskog autora Jure Karasa?

Slučajno sam na internetu naletio na ‘Realiste’ i odmah je u meni nešto zatitralo - osjetio sam da je taj tekst dobar materijal, da korespondira s mojim tipom teatra te da ga mogu pretočiti u ovaj prostor i društveni ambijent. Mnogi motivi iz naših života prisutni su u tom tekstu Jure Karasa, mladog slovenskog autora, ujedno i komičara, koji se uz pisanje bavi i glazbom. Taj tekst omogućuje dobru glumačku igru, što je bitna karakteristika Teatra Exit, a također provocira postavljanjem i otvaranjem nekih pitanja iz suvremenog života. Budući da se radi o formi kabareta, nema klasične dramaturgije, nego se dotičemo određenih tema, koje su povezane vodstvom glumaca kroz predstavu ili songovima. Tako su prisutne teme sveopće opsjednutosti društvenim mrežama i opsesije vanjskim izgledom, a također se bavimo političkom, rasnom i rodnom isključivosti i uključivosti. Dotičemo se i teme kasnog odvajanja iz roditeljskog doma, dakle odrastanjem i nepreuzimanjem odgovornosti za vlastite živote. Govorimo i o recikliranju otpada, konzumerizmu i sveprisutnom imperativu da moramo izgledati što bolje i ljepše te biti bogatiji od drugih. Važno mjesto zauzima i pitanje susjedstva, odnosno našeg mentaliteta da volimo zabadati nos u susjedov tanjur i virkati kroz špijunku, a time pokazujemo našu pravu narav. Vjerojatno ćemo vremenom izbacivati neke scene, odnosno ubacivati neke nove, koje će biti aktualnije i bolje korespondirati s trenutkom.

Express: Jeste li intervenirali, odnosno mijenjali ili prilagođavali Karasov tekst hrvatskoj stvarnosti?

Iz teksta smo izbacili neke scene koje više odgovaraju slovenskoj nego hrvatskoj stvarnosti, ali zato smo ubacili nekoliko motiva koji ne postoje u originalu, ali su specifični za našu situaciju. Budući da se radi o kabaretskoj predstavi, pojavljuju se neki songovi kojih nema u originalu, a nekima koji postoje prilagodili smo tekst. Tako poznatim i popularnim stvarima iz opće kulture dali smo novi smisao. Primjerice, ubacili smo song ‘Bella ciao’, ali s potpuno novim tekstom, kojim se dotičemo teme iseljavanja, koja je golemi hrvatski problem.

Express: Kako kabaretska forma ‘Realista’ korespondira s prilično aktualnim i društveno relevantnim temama?

Kabaret uvijek mora biti aktualan jer se bavi društveno bitnim temama koje se dotiču ljudi i njihovih života. Kabaret uvijek tematizira određene društvene pojave, ali im se istodobno i izruguje ili ih kritizira. Kabaret kao kazališna forma uvijek ima u kriznim vremenima značajan prostor.

Express: Teatar Exit od početaka promovira nove mlade glumce, od Darije Lorenci, koja je u prvoj fazi bila njegov zaštitni znak, preko Rakana Rushaidata i Franje Dijaka, do nove mlade ekipe iz ‘Realista’, koji tek traže svoja mjesta na kazališnoj sceni. Kako su se oni snašli u exitovskom načinu rada?

Teatar Exit je od početka afirmirao mlade ljude. To je bila jedna od mojih misija. Naravno, nisu svi mladi glumci mogli dobiti šansu, ali oni koji su je dobili stajali su iza uloga koje su napravili u Exitu. Postoji puno glumaca srednje i mlađe generacije koji su započeli u Exitu, a danas su nositelji mnogih naslovnih uloga u gotovo svim kazalištima u Zagrebu, dok ih većina nosi i hrvatski film. U ‘Realistima’ nastupa pet multitalentiranih i potpuno različitih mladih glumaca, koji dobro pjevaju, plešu i sviraju određene instrumente. I po tim kriterijima su i izabrani. To su mlada glumica Nika Ivančić, Nikola Nedić koji glumi u predstavi ‘Cabaret - koncert za žlicu i gitaru’, zatim izuzetan Domagoj Ivanković koji igra glavnu ulogu u predstavi ‘GospOUdinNOUbadi’ pokojnog Saše Anočića, a za koju je dobio nagradu na Međunarodom festivalu u Brčkom te bio nominiran za Nagradu hrvatskoga glumišta, potom Fabijan Komljenović, još student, koji je prethodno završio Muzičku akademiju, te Rok Juričić.

Express: Teatar Exit pokrenuli ste 1994. godine. Možete li usporediti to doba s ovim današnjim, kad živimo u liberalnom kapitalizmu?

Kako je nastajala samostalna Hrvatska tako je nastajao i Exit. Pripreme smo počeli 1993. godine, a 1994. smo izašli s ‘Dekadencijom’, što je bio veliki iskorak na javnoj sceni. I to je snažno obilježilo početak rada Exita. Vrlo brzo su se dogodili ‘Imago’ i ‘Izbacivači’, koji su potvrđivali ono što je uspostavila ‘Dekadencija’, a energija je bila golema. Bez obzira na teško i užasno ratno i poratno vrijeme osjećala se velika nada te smo svi davali maksimum kreativnosti jer smo osjećali da se događa nešto veliko. I mi u Exitu činili smo najbolje što smo mogli kako bi to kazalište bilo najbolje moguće. Danas je situacija posve drukčija. U državi nas ima gotovo milijun manje, što je strašna rana na nama kao narodu. Zamišljali smo budućnost kroz ružičaste naočale, a dogodila se stvarnost satkana od brojnih problema. Nadali smo se da će nam političari biti bolji nego što su mnogi bili, da će odluke biti pametnije, a rezultati bolji. Neću reći da sam razočaran, ali mi je žao što nije bolje.

Express: Tijekom 27 godina postojanja Teatar Exit je nanizao niz hitova, od ‘Dekadencije’ i ‘Izbacivača’ preko ‘Kauboja’, ‘Kako misliš mene nema?!’ i ‘SHAKEspeare na Exit’ do ‘Malih čuda’. Kako biste definirali poetiku koju publika prepoznaje kao exitovsku? I koja je najvažnija popudbina vašeg kazališta?

Teško mi je o tome govoriti jer je Exit izašao iz moje glave, a tijekom tih 27 godina postojanja imali smo sedamdesetak naslova i nekoliko tisuća izvedbi ne samo u Zagrebu, nego i na brojnim gostovanjima. Mislim da je najveća popudbina Teatra Exit već spomenuto promoviranje novih mladih glumaca, čime se jako ponosimo. Zatim, realizirali smo predstave, poput ‘Kauboja’ i ‘Balona’, koje su bile nagrađivane ne samo u Hrvatskoj, nego puno šire. Također smo utjecali na mnoge mlade ljude, koji su kazalište počeli drukčije doživljavati nakon što su gledali predstave u Exitu. Oni nas prate i danas. Što se tiče exitovske poetike, moram reći da ona ovisi od projekta do projekta. Svoj rad nismo bazirali samo na govornoj izvrsnosti, nego smo se bavili i tijelom kao izražajnim sredstvom, znači plesom, mimom i pantomimom, kako bismo najbolje izrazili ono što smo htjeli izraziti. Onoga trenutka kad se glumac osjeća na sceni komforno i dobro, tad će se i publika tako osjećati jer se energija koja se događa na sceni prelijeva na gledalište, a reakcija koja se događa u gledalištu vraća se na scenu. Dakle, događa se izmjena pozitivne energije i kreativnosti.

Express: Neke od predstava doživjele su nevjerojatnu popularnost, primjerice ‘Izbacivači’, nastali prema tekstu Johna Godbera u vašoj režiji, bili su veliki kazališni hit. Kako to objašnjavate?

Predstava je progovarala o noćnom životu Zagreba i problemima mladih ljudi u devedesetima, od disko klubova do droge i alkohola, a mlada entuzijastična ekipa glumaca, Rene Bitorajac, Tarik Filipović i Mirko Mirković, s već renomiranim Sretenom Mokrovićem, uspjela je vrlo uvjerljivo prikazati njihov odnos prema životu. U toj predstavi dogodilo se prepoznavanje mlade generacije sa situacijama na sceni. Naravno, da je predstava bila loša, toga ne bi bilo. Nakon što smo ‘Izbacivače’ igrali u Zadru, dobio sam pismo jedne gledateljice, koja se u njemu osvrnula na zadnju sliku u predstavi. Ta slika govori o tome kako lik Sexy Suzy jede hladnu pizzu iza diska dok obavlja snošaj s nekim muškarcem, dakle potpuno odsutno i nezainteresirano. Ta scena je vrlo izravna i žestoka kritika ponašanja. Dok su četvorica izbacivača pričala tu priču, dva reflektora su ‘šetala’ po publici, što je prema principu ogledala značilo ima li među vama netko takav. Gledateljica je napisala da je na kraju te slike imala potrebu skočiti pred 400 ljudi u gledalištu i reći: ‘Ja sam ta’. Da nismo ništa drugo učinili nego da smo izazvali takvu reakciju, učinili smo puno.

Express: ‘Izbacivači’ su također bili izloženi harangi zbog svog kritičkog prikaza noćnog života zato što je kapelan Robert Šreter poslao pismo tadašnjoj ministrici kulture i prosvjete Ljilji Vokić u kojem je predstavu opisao kao ‘sat i pol najgore pornografije koja vrijeđa ljudsko dostojanstvo’. Kako ste doživjeli taj pokušaj cenzure?

Prvo treba reći da je taj čovjek donio svoj sud i zatim poslao pismo ministrici nakon što je vidio samo petnaestak minuta predstave. Ona je, pak, to pismo proslijedila srednjim školama bez ikakvog komentara, a škole su to interpretirale kao preporuku Ministarstva da se predstava ne gleda. Kako su đaci iz škola bili naša ciljana publika, počeli su nam otkazivati posjete, a to je cijelu situaciju dovelo do ruba skandala. Danas mogu reći da smo im na neki način zahvalni jer su tim pokušajem zabrane zapravo doveli ‘Izbacivače’ u žižu javnosti i pomogli nam u reklamiranju predstave. Da toga nije bilo vjerojatno bi tu predstavu gledalo duplo manje ljudi. Zanimljivo je da taj čovjek nije znao da je Glas Koncila već objavio fantastičnu kritiku te predstave u kojoj je pisalo da bi svi vjeroučitelji, odgojitelji i drugi prosvjetni djelatnici trebali gledati ‘Izbacivače’. Dakle, to je bio njegov autogol.

Express: Kako objašnjavate fenomen ‘Kauboja’ pokojnog Saše Anočića iz 2008. godine, najnagrađivanijeg i najpopularnijeg Exitova projekta?

Kao prvo, to je predstava u predstavi, dakle predstava o nastajanju predstave, a tijekom rada na njoj akteri razvijaju svoje priče i međusobno utječu jedni na druge. Drugo, osmero glumaca imaju razna umijeća i sjajno pjevaju, plešu i sviraju te su napravili vrlo originalne, a neki od njih i duhovite karaktere. U klasičnim predstavama takve bi uloge odradilo tridesetak ljudi, a u našoj verziji samo osmero. Prema takvom umijeću publika je reagirala s poštovanjem. ‘Kauboji’ su zapravo Exit na kvadrat. Zašto? Zato što u exitovskim predstavama uglavnom glumi dvoje, troje ili četvero glumaca, a u ovoj ih je bilo osam pa je i atrakcija bila veća. A kod starije publike javila se i nostalgija, naime prisjetili su se odlazaka u kino i gledanja kaubojskih filmova, gdje na kraju uvijek prevlada romantična ideja pravde.

Express: Kazalište Exit nikad se nije profiliralo kao politički teatar, no postavljali ste tekstove poput ‘Njuški’ C. J. Johnsona ili ‘Taximetra’ prema komadu slovenskog književnika Gorana Vojnovića, u kojima ste otvarali iznimno aktualne teme, od sudbine malih ljudi do nezaposlenosti. Je li bavljenje društveno angažiranim temama bilo u osnovi Exita?

Na počecima govorio sam da kazalište treba postavljati pitanja o društvenim temama, ali to ne znači da treba davati i odgovore. Ako dajem odgovore, onda postajem političar koji prodaje maglu, što je jedna od tema i u ‘Realistima’. ‘Dekadencija’ Stevena Berkoffa bavi se raznim problemima engleskog društva, primjerice, rasizmom i problemom korupcije, i odličan je primjer takvog tipa teatra. U jednoj sceni se kaže: ‘Provališ u kiosk i završiš u zatvoru, ukradeš milijarde završit ćeš u Parlamentu’. Mi smo tu predstavu odigrali prije 27 godina, a kad smo je kasnije obnavljali, iznenadio sam se značenjima upisanima u taj tekst. Tad sam ta značenja racionalno shvaćao, ali kasnije sam ih doživio iskustveno živeći u Hrvatskoj, koja ide prema društvu opisanom u ‘Dekadenciji’. U svim takvim društvima postoje slični problemi, a razlikuju se po vrsti pakunga. Svuda žive slični ljudi, svuda postoje zakoni i pokušaji njihova izbjegavanja. Mi nismo ciljano bili socijalno angažirano kazalište, ali smo svoju svijest, kritiku ili upozoravanje koristili kad god je to bilo moguće. Mislim da je zadatak kazališta da upozorava i postavlja pitanja, pokreće na razmišljanje i izaziva emocije jer se preko emocije ljudi mogu mijenjati na bolje. To je bazični zadatak kazališta - učiniti ljude u kratkom vremenu boljim, mudrijim i bogatijim spoznajama.

Express: Danas se stječe dojam da je Exit izgubio društvenu oštricu i da se više okreće intimnijim temama i odnosima među partnerima ili unutar obitelji, kao što se vidi u predstavama ‘Konstelacije’, ‘Dvoje’ ili ‘Susjed’. Zar u Hrvatskoj nema društveno relevantnih tema koje traže postavljanje na scenu?

Nakon mnogih predstava u Exitu poželio sam se vratiti glumačkoj biti i baviti se temama koje ne spadaju na veliku scenu. U tom razmišljanju pokrenuli smo Studio Exit u Gundulićevoj ulici, koji ima najmanju scenu u Zagrebu i gdje smo do sada realizirali sedam, osam predstava koje su u emotivnom i glumačkom smislu vrlo značajne. Kad glumac nešto pomisli na toj maloj sceni, to vidi i gledatelj u zadnjem redu, dok na velikoj te promjene vide samo oni iz prvog i drugog reda. To je za mene zlata vrijedno i zato se time intenzivno bavimo zadnjih nekoliko godina. Paralelno s tim igramo i predstave na glavnoj sceni Exita, kao što su ‘Kako misliš mene nema?!’, koje nose naš repertoar i od kojih živimo. Odgovor na to pitanje je i u ‘Realistima’, s kojima se nastavlja glavna linija Exita.

Express: Jednom ste izjavili da ste duboko politični, ali se ne želite baviti politikom, iako politika određuje financiranje u kazalištima, a ponekad se miješa u programske koncepcije. Zašto taj otpor?

Razlika je u tome jesi li akter u politici pa onda moraš zauzeti stranu te vladati nekim ili se boriti za vlast da bi tvoje ideje vladale, a ja nemam tu vrstu erosa da bih nekim vladao ili se borio za prevlast svojih ideja. Političari zapravo prodaju sebe, odnosno svoje stavove. Nažalost, premalo je sanjara među političarima, a bojim se da ja spadam među one koji sanjaju bolji svijet i zato sam često razočaran. Međutim, nemam ni tu snagu niti pet života da bih se bacio u politiku i tako zanemario one druge stvari koje mogu mijenjati.

Express: Je li bilo tijekom 27 godina nekih pokušaja da se preko politike utječe na Exit, bez obzira na to radilo se o programu ili financiranju?

Ako zanemarimo epizodu s ‘Izbacivačima’, moram priznati da tijekom 27 godina našeg postojanja nije bilo nikakvih pokušaja političkog utjecanja na Exit bez obzira na to o kojim se političkim taborima radilo. Međutim, bilo je određenih ljudi koji su htjeli participirati ili se nasloniti na Exitove uspjehe i postignuća kako bi sami nešto kapitalizirali, no takve pokušaje uvijek sam elegantno izbjegavao. Ipak, bilo je problema druge vrste. Mi smo na tržištu i zbog preživljavanja moramo razmišljati o broju publike. Recimo, ja sam žrtvovao mnogo sredstava i vremena da bi neke predstave zaživjele u Studiju Exit, koje opstaju i žive od hitova Teatra Exit. To možda ne bismo tako radili da smo financijski praćeni kao neka gradska kazališta. Svjestan sam da je to nemoguće i ne prigovaram takvoj kulturnoj politici, ali tad bismo imali lagodniji život i ne bih svako malo razmišljao da moramo izbaciti neki hit koji će donositi novac.

Express: U nekoliko predstava dotaknuli ste s problema egzodusa mladih. Smatrate li da su podaci Statističkog zavoda o gotovo milijun manje stanovnika u Hrvatskoj nacionalna katastrofa?

To je golemi problem naše države. Nekad su odlazili neškolovani, a danas odlaze školovani mladi ljudi koji u Europi dobivaju dobre poslove, no ja se duboko nadam da će se dio ljudi vratiti u Hrvatsku. Mi zapravo školujemo kadrove nekim drugim bogatim državama. Pitanje je pomažu li te države nama ili smo mi samoposluga iz koje oni besplatno uzimaju stotine tisuća eura uloženih u određene ljude i njihovo školovanje? Ipak, polažem nadu u tu mladu generaciju, jer se otvaraju razne mogućnosti za rad od kuće, a sve se više razvijaju IT firme, koje zapošljavaju strance jer kod nas nema dovoljno takvih stručnjaka. Jedna od njih je i firma Rimac Automobili. Nadam se da se tu može dogoditi neki kvalitativni pomak i da će se kroz to zadržati određeni broj ljudi u Hrvatskoj, odnosno da će se neki vratiti.

Express: Koje još probleme vidite u Hrvatskoj?

Mislim da najveći problem čak nisu ekonomija i nezaposlenost, nego razočaranost ljudi nekim stvarima koje su se dogodile u Hrvatskoj od njezina osamostaljenja do danas. Zatim, sporost, odnosno nesvijest administrativnog aparata. U Engleskoj je svaki čovjek iz tog aparata svjestan da je on vaš sluga, da ste vi platili porez i da za taj porez imate pravo na uslugu, a ne da vas kao budalu šalju od šaltera do šaltera tako da godinu dana ganjate građevinsku dozvolu. Mnogi u tom birokratskom aparatu zapravo su uhljebnička kasta, dakle, samodovoljni su i samima sebi svrha. Također, još se nismo razračunali s birokracijom, kao što se nismo razračunali ni s mentalitetom koji je preostao iz bivšeg sustava, a iz kojeg proizlazi korupcija kao normalni način funkcioniranja. Strašno je što ništa ne možete riješiti u tom birokratiziranom i korumpiranom sustavu bez deset dekagrama kave i što se uvijek morate osjećati poniženo jer morate dati nešto kako biste dobili nešto. Dakle, ne trebate platiti uslugu, ali je zapravo dodatno plaćate onome koji je za to već dobio državnu ili gradsku plaću.

Express: Mislite li da su se političari otuđili od ljudi i da ne obavljaju svoj posao tako da služe ljudima?

Ne bih rekao da se politička kasta otuđila od ljudi, nego se politika kao takva zgadila najsposobnijim ljudima ove države. Mislim da se danas vrlo malo sposobnih ljudi želi upustiti u politiku i s gađenjem se odmiču od nje jer osjećaju da je prljava. Nisu spremni žrtvovati svoje vrijeme i svoje živote ili uložiti svoje znanje u politiku, što rezultira time da danas imamo previše nesposobnih političara. Dakle, pametni i sposobni ne žele ulaziti u politiku, pa ulaze oni koji su za stranke lijepili plakate i onda se za tri godine domognu nekih funkcija. No ni oni koji biraju ljude iz stranačke baze nemaju previše prostora jer moraju birati iz postojećeg bazena.

Express: Kako biste ocijenili današnje mentalno i emocionalno stanje nacije u Hrvatskoj?

U devedesetima nam je bilo teško, zapravo teže nego danas, ali osjećali smo se snažno jer smo imali velika očekivanja i nadu da će nam u budućnosti biti fantastično. A sad smo shvatili da situacija nije ni blizu onoj kakvoj smo se nadali. Kad se čovjek razočara prvi, drugi i treći put, onda četvrti put posumnja, a peti put više ne vjeruje. Mnoge dobre stvari su ipak napravljene, čak mislim da je tijekom pandemije korona virusa bilo dobrih poteza, barem u prvo vrijeme, kao što je bilo spašavanje radnih mjesta. No s vremenom postali smo sve umorniji. Umoru su uvelike pridonijeli potresi, koji su nas zadesili, nastavak pandemije i nerješavanje problema, pa su ljudi prisiljeni raditi na pet scenarija. Dogodilo nam se puno toga lošeg. Zato će oni koji ostaju morati zasukati rukave i krvavo se baciti na posao.