U Muzeju suvremene umjetnosti otvorena je u sklopu serije "Okidači nova" vrlo intrigantna izložba nagrađivanog suvremenog hrvatskog kipara i konceptualnog umjetnika Kristiana Kožula "Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo", na kojoj autor slavnih "Invalidskih kolica" uspostavlja dijalog s radovima autora Hlebinske škole iz fundusa Muzeja suvremene umjetnosti. I to, naravno, na svoj prepoznatljivo bizaran, ali ujedno i duboko promišljeni način, čemu pridonose i poznati Krležini stihovi iz naziva izložbe, koji govore o stoljetnoj patnji kmetova pod feudalnom čizmom. S jedne strane su radovi amblematske figure Hlebinske slikarske škole Ivana Generalića, a s druge njegova serija skulptura inspirirana Seljačkom bunom iz 1573. godine, koja je izložena prošle godine, točno na njegov pedeseti rođendan, u sklopu izložbe "Čudovišta, izrodi i izdajnici (1573.)" u zagrebačkoj Galeriji Trotoar. Kustosice izložbe su Jasna Jakšić i Ivana Kancir, a izložba ostaje otvorena sve do 31. kolovoza.
Kožul je na toj prošlogodišnjoj izložbi demistificirao i reinterpretirao povijesna zbivanja u razdoblju Seljačke bune na način da se odmaknuo od uobičajenog herojskog narativa te kroz prizmu satire i grotesknih i estetski raskošnih skulptura preispitivao odnose moći, ugnjetavanja i izdaje.
Osim tematski, Kožul je u ovaj novi projekt u MSU-u zagazio u nacionalnu mitologiju i s bojama, crveno-bijelim uzorkom praćenim crnim naličjem, referirao se i na fantazmagorijsku gotiku. Radovi odabrani iz zbirki MSU-a svjedoče o povijesnim nastojanjima otpora, od ilustracija Krste Hegedušića za "Balade Petrice Kerempuha" do oporog i angažiranoga grafizma Otona Postružnika, groteski Karla Sirovyja i nadrealističkih vizija raspadajuće smrti na Tjentištu, jednom od ključnih mjesta jugoslavenskog antifašizma.
"Odabir samih radova u suradnji s kustosicama izložbe Jasnom Jakšić i Ivanom Kancir vođen je u smjeru prikaza cikličkog ponavljanja sukoba i pokušaja etabliranja čovječnosti pojedinca u pravednom društvu. Sam narativ funkcionira kao snoviđenje ispunjeno gotovo magičnim protagonistima, kako žrtvama, tako i tiranima unutar pojednostavljenog slikanja stvarnosti. Idiličnost i naivnost hlebinskog slikarstva formira okvir unutar kojeg prikrivena zlokobnost u slikama Karla Sirovyja omogućuje konačno napuštanje realnosti i prepuštanje zlokobnom fantaziranju nadljudskog. Dobra i zla", kaže Kožul.
Umjetnik dodaje da nije birao samo radove koji progovaraju o nekoj vrsti otpora, tj. pobuni, nego one koji u većini slučajeva dotiču tragedije sukoba.
"Okrutnost represije u Hegedušićevim ilustracijama 'Balada Petrice Kerempuha' i monumentalnost apsolutne autokracije linorezima Otona Postružnika prikazane su gotovo kao komponente lokalnog mentalnog folklora koje s Generalićevom naivom definiraju narativ unutar kojega je socijalna pravda i sistemska promjena moguće samo kao dio nadrealnog sna", kaže kipar.
Kožul se u gotovo svim dosadašnjim ciklusima referirao na društvenu situaciju, i to najčešće kroz humor, ironiju i apsurd te kritiku, što je vidljivo i u ovom ciklusu u kojem se fokusirao na Seljačku bunu. Kaže da je Seljačka buna iz 1573. godine zanimljivi povijesni trenutak s obzirom na to da smo svjedočili različitim interpretacijama samoga događaja, odnosno u različitim trenucima novije povijesti korišten je kako bi se naglasile vrijednosti trenutačnog društvenog uređenja.
"Od shvaćanja bune kao protosocijalističkog događaja koji pokušava afirmirati prava seljaštva, odnosno radništva, do upisivanja ideje nacionalne osviještenosti i težnje za samostalnošću u recentnijim kontekstualizacijama. Ideja pravde, odnosno potrebe za borbom kroz koju bi se pravda ostvarila, kao pokretača same bune, postala je konstanta u našem kolektivnom imaginariju. I iako je sam događaj tragične prirode i u konačnici završava neopisivo okrutnom retribucijom vladajuće klase i još čvršćom afirmacijom represivnog sustava, skloni smo ga romantizirati kao moralni imperativ promišljanja društva. Unatoč tome, uvjerenje u nemogućnost promjene ostaje obeshrabrujuće nasljeđe koje je još aktualno", poručio je Kožul.
Dok povijesna djela feudalizmu pristupaju kao povijesnoj utvari ili metafori u radničkim borbama prije gotovo stotinjak godina, feudalna moć koja izbija iz Kožulovih skulptura stvarna je, opipljiva i konkretna. Ona je licitarski precizna u uspostavljanju novih društvenih odnosa koji se zasnivaju na nekim davnim hijerarhijama, ističu u MSU-u. Zbog toga u današnje vrijeme uspona tehnofeudalizma i galopirajuće nejednakosti, pogled na emancipatorna i masovna nastojanja povijesnih avangardi ne upućuje tek na cirkularnost vremena i povijesnih zbivanja, već i na stvaranje ozračja u kojima promjena još djeluje mogućom.
Kristian Kožul (1975.) rođen je u Münchenu, a odluku da će se baviti kiparstvom, kako mi je davno ispričao, donio je još dok je bio "mlad, neustrašiv i blesav jer mu se tad to činilo pametnim". Budući da se već u osnovnoj školi otkrilo da je "terminalno netalentiran za muziku", postao je članom likovne, strip i keramičarske grupe. Akademiju likovnih umjetnosti upisao je 1993., gdje ga je okupirao video te se ubrzo predstavio na Videonalu u Bonnu 1996., ali i na Tokijskom video festivalu i Biennalu mladih Europe i Mediterana u Rimu. No zagrebačku akademiju smatrao je tradicionalnom i konzervativnom pa se prebacio na Kunstakademie u Düsseldorfu, gdje je studirao u klasi profesora Jannisa Kounellisa. Diplomirao je 2002. godine kod profesora Irmina Kampa, koji je svojim slobodarskim duhom, kao i konceptom studija na toj akademiji, ključno utjecao na Kožulov umjetnički rad. Mladi umjetnik oslobodio je silnu kreativnost i u svojem radu počinje koristiti neobične i nepredvidive materijale, kao što su sedefaste perlice, satenske mašne, svijeće, čipka, licitarska srca, crno remenje, zakovice, štras, til, čavli, komadići zrcala, perje i lažni dragulji, koje stavlja na uporabne predmete poput štaka i invalidskih kolica, kostura životinja, zvona, kaciga ili lutaka, te im pridaje nova značenja. Rezultat su bili originalni i neočekivani objekti i instalacije, koje gledatelji mogu tumačiti na svoj način. To je pokazao na izložbi "Gozba" u Galeriji "Vladimir Nazor" 2003. godine, u kojoj je izložio seriju neobaroknih ili neorokoko objekata, primjerice "Janus", "Svinja" i "Pojas nevinosti", nagovijestivši fazu objekata.
Kožul je svojedobno izjavio da pripada generaciji koja se prilikom odrastanja suočavala s mehanizmima stvarnosti koji su dijametralno različiti nego danas.
"Odrasli smo s Montyjem Pythonom, Zločestom djecom, Alanom Fordom. Svima njima je apsolutno zajednička bila relativizacija naše stvarnosti. Propitivali smo vrijednosti i taj odmak formira vas vrlo rano. Ako nema apsolutnoga, onda se počinješ igrati s pitanjem što je umjetnički objekt, zašto je on poželjan, kako staviti u njega referencu da ga učinimo poželjnim, iako on to u svojoj osnovi uopće nije. Koja je njegova vrijednost? Umjetnički objekt koji relativizira svoju poziciju kao umjetničkog objekta može biti namijenjen kolekcioniranju. I prestaje li on tad biti umjetnički objekt? Smije li ga i želi uopće netko posjedovati? To su sve bila pitanja koja su me zanimala. Ne postavljati svoj rad u neke umjetničke kanone. No mislim da se to ne događa čak svjesno, ali u jako mnogo radova dolazim i do granica apsurda", rekao je umjetnik.
Kožul je umjetnik, uz to i sjajan crtač i mačevalac, koji svojim hibridnim instalacijama prodire u kolektivnu memoriju, ideološku ikonografiju i povijesne konstrukte, a pritom donosi britku kritiku i gledatelja ostavlja bez daha. Njegova djela krase minucioznost i pedantna izvedba, često i provokativnost, neočekivanost i društvena angažiranost, kao što je propitivanje simbola zajednice, a to najbolje potvrđuju neodoljiva "Invalidska kolica" iz ciklusa "Discoware" iz 2003. godine, koja je realizirao u realnoj veličini od lažnih dragulja, perlica i zrcala. U tom radu je svijet medicinskih pomagala stavio u kontekst ekstravagancije i luksuza, želeći istražiti status tijela u suvremenoj kulturi, odnosno društvene mehanizme koji oblikuju odnos prema slabosti i invaliditetu te empatiju i predrasude zajednice. Tim radom osvojio je drugu nagradu na 8. trijenalu kiparstva u Zagrebu, a nalazi se u Zbirci "Filip Trade". Potom su uslijedili ciklusi "Rog izobilja", "Sado-mazo" i "Tease", u kojima se poigravao sa seksualnim slobodama. Također je bila vrlo zapažena njegova instalacija "Inflatable Realities", koju je realizirao u suradnji s Damirom Žižićem. Instalacija je bila izložena na terasi MSU-a, a sastojala se od "nasukanih" luftića, kolutova za plivanje i drugih morskih igračaka, izrađenih od betona, koji su sugerirali podvojenost, tj. raskorak između službene, napuhane slike koju je stvarala turistička propaganda i stvarne situacije na betoniziranoj obali, kao ključ za razumijevanje posttranzicijske realnosti.
Kožul mi je još na početku karijere otkrio da "umjetnik samo uočava apsurdni, bizarni trenutak u društvu i zatim ga podcrta, ali ništa više".
"Umjetnik skreće pozornost javnosti i pokreće polemiku. Nema mesijansku ulogu i ne nudi odgovore, iako bi mnogi to htjeli, no to je naivno. U ciklusu 'Discoware' izvadio sam invalidska kolica, štake i noćne posude iz njihova socijalnog konteksta i učinio ih vidljivima te skrenuo pozornost na ono od čega ljudi okreću glavu. S kolekcijom sado-mazo perika, cipela i komada odjeće, posebno dizajniranih pomoću čavala i žileta, poigravao sam se seksualnim slobodama koje stvaraju osjećaj nelagode i zazora. Tako na površinu izlaze naši strahovi i odbojnost koju osjećamo prema bespomoćnosti i invaliditetu. Radovi su u svakoj zemlji drukčije tumačeni: u Hrvatskoj su objašnjavani porastom poslijeratnog invaliditeta, a u Njemačkoj aktualnom zdravstvenom reformom", pojasnio je Kožul.
Kožula inspirira društveni apsurd.
"Neprirodne i iskrivljene stvari te ismijane ili ugrožene moralne vrijednosti jako su pogodne za transformaciju. Neki radovi bit će više, a drugi manje politizirani. Primjerice, ciklus 'Licitara', u kojem sam aplicirao etnomotive licitara na ratnu opremu poput nacističkog šljema i pritom se poigravao s idejom rađanja Hrvatske u NDH kao s nečim jako sladunjavim, jako je politiziran. Austrijanci su s tim radom bili oduševljeni, više nego s invalidskim kolicima. Vjerojatno zato što je koncizan i sladunjav, a to odgovara njihovu mentalitetu, ali i zato što se oslanja na povijest, koja je i u Austriji, kao i u Hrvatskoj, bila problematična. U Hrvatskoj je taj rad prošao gotovo nezapaženo" rekao je Kožul.
Od onog prvog booma s "Invalidskim kolicima" izlagao je na mnogim grupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, od New Yorka do Koreje, primjerice u čuvenoj PS1 Gallery u MOMA-i u New Yorku, gdje je ostao punih šest godina. U svim tim radovima objedinjuje elemente popularne, kič i potrošačke kulture, fantaziju, baroknu teatralnost i postupak fetišizacije te na ironičan i duhovit način donosi kritiku ili naprosto parodira različite društvene fenomene i proturječja suvremenog svijeta.
