Umro je Milivoj Puhlovski, a hrvatska će ga se kinematografija – i Hrvatska kao takva, ako Hrvatska kao takva uopće ima sjećanja na svoje velikane - sjećati po nevelikom, ali vrijednom i izuzetno raznorodnom opusu. Čega god se dohvatio, uspio bi, ali se, za razliku od mnogih kolega, nikad nije hvalisao. Malo je tako samozatajnih ljudi u našoj kinematografiji.

Njegov debitantski film "Živi bili pa vidjeli" (snimljen u koautorstvu s Brunom Gamulinom) iz 1979. godine i danas se vrti na Klasik TV-u, kao živi dokaz da su boljke našeg društva kronične i, vjerojatno, neizlječive. Puhlovski je nastupio kao društveni kritičar. U filmu vidimo mladog studenta arhitekture (Mladen Vasary), koji je na završnoj godini studija, u vezi s atraktivnom kćeri (Sanja Vejnović) moćnog direktora građevinske tvrtke. Punac zapošljava mladića u poduzeće kojim rukovodi, nastojeći ga elegantno usisati u ono što se danas zove "koruptivna hobotnica", nadstranački i naddržavni poslovni model koji je u tranziciji samo usavršen i proširen. Mladić se, međutim, ne da uvući i ulazi u rat s drugovima iz struktura, prahadezeovcima koji su onda nosili crvene knjižice, a danas nose neke druge boje, već prema potrebi. Svi ključni elementi drame, "građevinska mafija", korumpirani glavešine, mladi stradalnici idealizma, sustav koji forsira moćne... sve je to tu, otprilike kao i danas, samo je onda bilo manje razvijeno. "Ništa ne počinje, ništa ne završava" – tu je francusku poslovicu rado citirao pokojni Josip Županov kao dokaz da je vjera u velike promjene iluzorna, a Puhlovski je to naznačio već prvim filmom.

Tih kasnih sedamdesetih kreativci – među kojima je svakako bio i on – osvajali su slobode iz kojih će kasnije niknuti novi val, muzički i kulturni pokret koji do danas ostaje nedosegnut, kao Periklovo razdoblje u kulturi stare Grčke. Dovoljno je reći da glazbenu podlogu ovog filma čine pjesme grupe Buldožer, opake, subverzivne slovenske rock industrije, s udarnom pjesmom "Novo vrijeme". O tragu koji su ostavili dovoljno govori i činjenica da su Rajko Grlić i Igor Mirković po toj pjesmi, desetljećima kasnije, nazvali svoj film.

Album Buldožera "Živi bili pa vidjeli" nagrađen je Zlatnom Arenom za filmsku glazbu na Festivalu u Puli, dok je Puhlovskom i Gamulinu donio priznanje za debitantsko ostvarenje. Idući njegov film, "S.P.U.K. – Sreća pojedinca, uspjeh kolektiva", šarmantno je djelo (također se često vrti na Klasiku, što će reći da ima publiku i trajnu vrijednost), a govori o radnoj akciji. Snimio ga je 1983. godine. Zanimljivo je da je scenarij za ovu, donekle prosocijalističku komediju, napisao Hrvoje Hitrec, uz Paju Kanižaja jedan od najdesnijih priznatih hrvatskih pisaca. U "SPUK-u" glumi nedavno preminuli Damir Šaban (Mazalo iz Smogovaca - glumac i režiser kultne serije otišli su u razmaku od nekoliko dana), Danko Ljuština, mlada i prelijepa Cintija Ašperger te Pređo Vušović. Nešto ranije, 1982. godine, Puhlovski, opet s Hitrecom, počinje rad na zajedničkom magnum opusu, spomenutoj televizijskoj seriji "Smogovci", na kojoj su odrasle generacije i generacije hrvatske i jugoslavenske djece. Priča o podmlatku obitelji Vragec iz Naselka, rubnog, proleterskog zagrebačkog naselja, emitirana je praktički svake godine, dok nije nastupio – do danas – neriješen problem s autorskim pravima za glazbu. Kroz "Smogovce" se, naime, vrti muzika iz "Sedmorice veličanstvenih", a HRT nikako da nađe novac koji bi osigurao nova repriziranja svakako najbolje hrvatske dječje serije svih vremena i jedne od najboljih uopće. "Teško, stvarno mi je teško shvatiti da hrvatska javna radio televizija u 44 godine nije pronašla dovoljno stručnosti, novca i truda da nacionalnu baštinu koju je sama proizvela iščupa iz živog blata amaterizma u koje je potonula i sačuva ju za generacije", napisao je, i time izrazio opći stav, režiser Anđelo Jurkas povodom smrti Milivoja Puhlovskog.

Ukupno je snimljeno 38 epizoda "Smogovaca" u šest sezona (od 1981. do 1991. godine), dok je zadnjih sedam, snimljenih prema knjizi "Smogovci u Domovinskom ratu", snimano do sredine devedesetih. Puhlovski je snimio i dječji klasik "Lažeš, Melita", prema romanu Ivana Kušana. Roman je uspješno adaptirao za mini-seriju, u kojoj je glavnu ulogu glumila Gorana Stepanić, koja je kasnije nastupila kao Marina u "Smogovcima", a danas je sveučilišna profesorica. Radio je sjajne, uspješne castinge. "Redatelj serije 'Smogovci' Milivoj Puhlovski je zaslužan za odabir djece glumaca. Imao je instinkt, jer su se mnogi uputili prema televiziji i kazalištu i danas su poznati glumci", napisao je jednom Hitrec.

Milivoj Puhlovski bio je samozatajni, tihi genij hrvatske kinematografije i televizije. Rijetko je javno istupao, nije volio svjetla reflektora. Rođen 22. veljače 1947. godine u Zagrebu, već kao student Filozofskog fakulteta počeo se baviti filmom, za početak crtanim. Kao dvadesetogodišnjak snimio je crtić "Bez brijača", a u to se doba intenzivno bavio i TV kritikom i publicistikom. Režiju je na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu diplomirao 1974. godine, a prvi semestar studija proveo na čikaškom Columbia Collegeu. Prije igranog prvijenca snimio je nekoliko zapaženih dokumentaraca; tu spada "Moja žena" (1973.), nagrađen na festivalu u Beogradu, "Prvi put na Divljem zapadu" (1974.), snimljen u Americi i nagrađen Brončanom medaljom za dokumentarni film u Atlanti, te "Moj prijatelj N.P." (1976.) o životu mladog glumca koji tumara životom bez jasna cilja. Taj je film nagrađen Zlatnom medaljom na festivalu u Beogradu 1977. godine.

Milivoj Puhlovski bio je i istaknuti filmski pedagog, predavač na Akademiji dramske umjetnosti. Manje je poznato da je režirao i uspješne sapunice, poput "Ponosa Ratkajevih" i "Larinog izbora". To je težak i zahtjevan posao, koji traži vrhunske profesionalce a on je to - svestran kakav je bio - dokazao u svakom žanru u kojemu se okušao.

Na kraju karijere opet je počeo snimati dokumentarne filmove. Film "Big Frather" snimio je subjektivnim kadrom spomenika fra Grge Martića, koji promatra ljude, prolaznike, šetače - život jednog parka i njegovih ljudi. Od početka do kraja, pokazivao je istančan senzibilitet za autsajdere. Razumio je probleme mladih i "malih ljudi", što se vidjelo od njegovih ranih igranih projekata pa sve do kasnijih dokumentaraca.

"Ne samo da je bio zajebant i beskrajno simpatičan već i čovjek koga nikada nisam vidio da se ozbiljno naljutio", napisao je njegov prijatelj i kolega s Akademije Nenad Puhovski. "Ipak, ako se bolje pogleda", dodao je, "u očima ima neke tuge koju nose svi pravi ljudi. Zbogom, Pule". Milivoj Puhlovski umro je u 79. godini života.