Otkako su formirani Sabor i Vlada, politički konglomerat koji se na izborima okupio pod nazivom Domoljubna koalicija neumorno lansira izjave i inicijative, jednu sumanutiju od druge.

U nasumičnom izboru spomenimo izjavu Ladislava Ilčića, zastupnika beznačajne stranke Hrast, inače strateškog koalicijskog partnera HDZ-a, koji je sa saborske govornice, prozivajući poimence nevladine udruge čiji mu svjetonazori idu na jetra, zaključio kako je hrvatsko civilno društvo duboko bolesno, odnarođeno te ga, valjda, treba ili eliminirati ili liječiti.

Zatim je Željko Glasnović, saborski zastupnik HDZ-a iz dijaspore, kao najveću prepreku istinskoj demokraciji u Hrvatskoj naveo– medije. Istodobno je Glasnović na društvenim mrežama izložio vlastiti program “boja za jedinstveno hrvatsko biće”. Među desetak točaka tog programa nalazi se i brisanje antifašizma iz Ustava. Spomenimo ovdje, također, nevjerojatnu gestu potpredsjednika Sabora Ivana Tepeša, predsjednika HSP AS-a, drugog beznačajnog strateškog partnera HDZ-a, koji je, smetnuvši s uma da je njegovo polje djelovanja sad parlament, a ne ulica, predvodio marš Zagrebom na kojem se masovno izvikivao inače zakonom zabranjeni ustaški pozdrav.

Medije, one neprofitne, kao opasnost vidi i Zlatko Hasanbegović, ministar kulture iz Karamarkove kućne kvote. U kulturi bremenitoj problemima, kulturi mizernih proračunskih izdvajanja, vjerojatno najnižih u Europi, Hasanbegović najveći problem vidi u neprofitnim medijima, koji su u ukupnom proračunu MK za 2015. (867,953.039 kuna) sudjelovali s 0,36 posto (3,214.603 kune). Kao šlag na tortu navedimo i “najprvijeg” potpredsjednika Vlade koji je, nakon što je svojedobno objavio da zakon ne vrijedi jednako za sve, sad rekao da su moralno i nemoralno također relativni pojmovi, iskopavši tako novo dno kriminalnom brlogu u koji se ubrzano pretvara hrvatsko društvo.

Ne čini li vam se da u ovom ludilu ima sistema? Da je ovdje posrijedi otvoreni napad ne samo na kulturu, medije i civilno društvo, nego i na ustavotvorni poredak te vrijednosti zajamčene Ustavom RH (svi su pred zakonom jednaki, sloboda mišljenja i izražavanja misli, sloboda tiska, sloboda govora i javnog nastupa, zabrana poticanja mržnje i nesnošljivosti...), a sve s ciljem nametanja novog poretka i nove nacionalne paradigme utemeljene na starim idejama, prije svega onima poraženim u Drugom svjetskom ratu.

No stvar baš i ne ide onako kako su Karamarko i društvo zamislili. Najviše otporaza sad dolazi iz kulture. Koalicijski domoljupci tu su ispustili iz vida jednu sitnicu. Naime, kulturu je nemoguće zgrabiti za vrat, natjerati je da pleše onako kako se nekoj vlasti prohtije. Svi pokušaji dresure, uniformiranja ili zatiranja autonomnosti kulture i kulturnog stvaralaštva su propali. Mnogi moćniji od Karamarka i Hasanbegovića slomili su zube na kulturi - bilo da je riječ o odjelima za agitaciju i propagandu u zemljama bivšeg Istočnog bloka, bilo o tvorcima i komesarima socrealističkog koncepta pedesetih i šezdesetih godina u Jugoslaviji.

A stvarna moć Karamarka i Hasanbegovića nije ni blizu moći kojom su raspolagali agitpropovi odjeli i komesari, kojima je, osim proračuna za kulturu, na raspolaganju stajao kompletan represivni aparat.

Naš dvojac, na njihovu veliku žalost, u ovom trenutku još ne može računati na represivni aparat u dresuri kulturnjaka i kulture. Od tuda Hasanbegovićeva sve primjetnija nervoza u javnim nastupima, u kojima minorizira i ismijava protivljenje njegovom imenovanju te najavama “nove kulture”. A posegnuo je, kako se može pročitati na društvenim mrežama, i za brisanjem kompromitirajućih dijelova vlastite biografije i javnih nastupa.

Broj onih koji se protive njegovu imenovanju raste iz dana u dan i sve suglasniji. Peticiju PEN-a zasad je potpisalo nekoliko stotina hrvatskih kulturnjaka, a potpisali su je gotovo svi značajniji hrvatski pisci. Javno su protiv Hasanbegovića istupili i brojni dramski umjetnici, pored ostalih i Krešimir Dolenčić, inače član HDZ-ova Odbora za kulturu. Hasanbegovićevo imenovanje zasad su nedvosmisleno podržali pjevač Marko Perković Thompson i povjesničar Ivo Banac, a dobio je i podršku iz regije – onu srpskog povjesničara Bojana Dimitrijevića, zagovornika rehabilitacije kvislinga Milana Nedića.

Hasanbegovićev najodaniji branitelj Banac stotine pobunjenih kulturnjaka nazvao je “šačicom demonstranata” i “profiterima”. Upirući prstom u “kulturnjake profitere” i neprofitne medije Banac, baš kao i Hasanbegović, sugerira kako je riječ o krpeljima koji sišu proračun, bez kojih bi Hrvatska bila bogata, prosperitetna zemlja, u što, nažalost, vjeruje dobar dio građana. Za materijalno, moralno i civilizacijsko posrnuće Hrvatske optužuju, dakle, sektor koji koristi 0,47 posto proračuna.

Osim što stvaraju alibi za odstrel nepoćudnih, ovim odvraćaju pažnju od stvarnih profitera, pravih krpelja, bilo da je riječ o ratnim i pretvorbenim profiterima, kriminalcima optuženim za sto milijunske porezne prevare i krađe te razgranatoj klijentelističkoj mreži teškoj milijarde proračunskih kuna ili o korporacijama koje godišnje dobijaju stotine i stotine milijuna proračunskih kuna u vidu poljoprivrednih poticaja.

Potonjem je, čini se, htjela stati na kraj nesuđena ministrica poljoprivrede Ružica Vukovac, koja nije zadovoljila kriterije novoga premijera jer je u svojem programu, kako joj je Orešković objasnio, zapostavila krupni kapital i privatne koncerne na račun malih poljoprivrednika. Hasanbegović nije naivan poput gospođe Vukovac. On savršeno dobro zna tko ga je i zašto postavio na to mjesto te i kakvu pjesmu mora pjevati.

Pitanje je samo koliko će trajati njegova dionica. Ne predugo, rekao bih.