Prije nekoliko godina, kad su ga zamolili da svoj lik i djelo opiše u nekoliko rečenica, Rade Jarak zafrkantski je ironično uzvratio: "Čovjek s više kaznenih prijava, eto dokle me je dovelo bavljenje umjetnošću. Bio sam u zatvoru, ratu, Japanu... Najljepše mi je bilo u Japanu. Ako zarati, odazvat ću se pozivu svojeg cara. Objavio sam, doduše, i koju knjigu, ali to mi se uzima kao otežavajuća okolnost".

Samo, bilo je to i više od "nekoliko" knjiga: "Pustinje", "YU puzzle", "Enciklopedija očaja", "Japanski dnevnik", poema "Tango"... A i za neke od njih Jarka su "pogodili" i s nekoliko nagrada. U svojem najnovijem romanu "Emigranti" oslikava atmosferu dijela života gastarbajtera iz bivše Jugoslavije u Njemačkoj 80-ih. Priču o emigrantima s Balkana Jarak proširuje na autsajdere raznih vrsta u zemlji koja je još rascijepljena zidom između Istoka i Zapada, u zemlji u kojoj se živi, a ponekad i umire, od olova, od prostitucije, od terorizma, u zemlji u kojoj je Milanu Markoviću, mladiću podrijetlom iz Dalmatinske zagore, koji je egzistencijalno pobjegao u Frankfurt, boks u jednom trenutku sredstvo životnog uspona, a u drugom pada.

Pri kraju se Marković u nekom kafiću pridružuje dvjema djevojkama i objašnjava im da je čuo da govore 'naški'. Ništa čudno za Njemačku 80-ih. Međutim, nedavno se u intervjuu za Express na 'naški jezik' pozvao i mladi njemački spisatelj Saša Stanišić. Je li svijest o 'naškom jeziku' još prisutna kod ex-jugoslavenske emigracije?

Iz osobnog iskustva znam da prilikom prvog susreta u nekom lokalu vani, ili na aerodromu, kad vas netko 'skuži', onda vas pita: 'Govorite li naš jezik?'. U tom smislu postavlja se neutralno, ne pita vas ni tko ste ni što ste, nego da smo svi članovi jednog većeg zajedničkog kruga i da nas povezuje jedna apstrakcija, naš zajednički jezik. I zaista zna biti tako. Često puta emigranti pomažu jedni drugima u nevolji, a ne pitaju precizno tko si i što si. Znači, tuđina i nevolja brišu razlike i ljudi se pomažu. U emigraciji, u stranom okruženju, u posebnoj, teškoj životnoj situaciji, to je trenutak kad se ti ljudi prepoznaju kao svoji.

Želite reći da se u emigraciji ponašaju kao Jugoslaveni, a kad su na Balkanu, onda su skloni svađati se, sukobljavati, u najgorem slučaju i ratovati?

U stvari da. Bilo je i još ima raznih životnih situacija. Postojala je 80-ih i ekstremna politička emigracija, bilo je i ima raznih životnih situacija, naravno da se emigranti u takvim situacijama nisu držali zajedno, ta podjela je kulminirala 90-ih tijekom rata. Ali kasnije se to primirilo. Generalno se doista može reći da se emigranti s južnoslavenskih prostora ponašaju tako da kad su u tuđini i kad su pred nekom opasnošću, onda osjete izvjesno zajedništvo.

Zašto se u romanu niste više bavili političkom emigracijom?

Nisam se htio u to upuštati jer bih se kasnije iz toga teško ispetljao. U romanu imam ubojstvo jednog političkog emigranta u njegovoj kući, ali taj dio nije do kraja politički eksplicitan. Ne znam ni sam koliko je bilo tih ubojstava, pokušaja ubojstava, napada na veleposlanstva, otmica aviona... U to se nisam htio dublje uplitati jer bi to onda ispala povijesna politička knjiga. A ovdje su tema marginalci, ono što su emigranti doista bili i što doista jesu.

Kao što su današnji marginalci izbjeglice i migranti iz Sirije, Iraka, Pakistana, odakle li sve ne dolaze, od Bliskog istoka do Srednjeg istoka u dalje. I onda ih naši ljudi gledaju i odjednom im se čude, kao, tko su sad ovi i što sad oni odjednom žele, a do prije samo nekoliko godina i sami su odlazili, bježali su od rata i od svega ostalog. Svi ti milijuni ljudi koji bježe u Europu sigurno ne odlaze iz svojih domovina samo zato što im se, eto, nekamo putuje.

U stvari ste napisali roman koji se više bavi fenomenom autsajdera nego emigracije.

Tako je. Nisam se doticao poluga moći koje su se tad vukle. Svojedobno sam u jednom intervjuu rekao, kad sam govorio o 'YU puzzle', da je Jugoslavija bila naša tema, ali da nije dovoljno istražena. O njoj se ne priča iz raznoraznih razloga. A i kad se priča, onda je to isključivo ideološki. Pa jedni kažu da ništa nije valjalo, a drugi da je sve bilo super.

Je li Jugoslavija kao država imala smisla?

Sigurno je imala smisla. Inače ne bi toliko dugo trajala.

Kako ste došli na ideju da u svijet društvenih marginalaca uključite i pripadnike treće generacije Rote Armee Fraktion, što oni doista i jesu bili?

Zato što su i oni dio te opće slike 70-ih i 80-ih. Baader-Meinhof Gruppe, razne druge ljevičarske terorističke organizacije tog doba s kojima su bili povezani, sve je to bilo dijelom jedne opće atmosfere. Bilo je to doba kad se pola njemačke policije dizalo na noge kako bi ih se pohvatalo. Uključiti i njih palo mi je na pamet zato što su i oni dio specifične estetike njemačkog filma 70-ih i 80-ih, s jednom posebnom atmosferom. Bilo je to doba posebne psihologije, fokus je još bio na umjetničkom, na psihološkom. Bilo je to zadnje zlatno doba filma i književnosti.

U romanu opisujete muškarce kojima je mjera izdvojenosti iz društva utjecaj stigme, kategorije po kojoj su na rubu društva, na njihov uspjeh kod žena. Primjerice, Balkanac koji ne zna dobro jezik, siromašan je, bez manira. Sličnu stvar spominje i Orwell u 'Nitko i ništa u Parizu i Londonu'. Jeste li svjesno išli za tim?

Išao sam svjesno. Jer emigrant je stranac, onaj Drugi... On mora proći višestruka dokazivanja da bi ga domaći prihvatili. I možda ga nikad ne prihvate. Ali volim tu poziciju jer ne volim da mi nešto padne s neba. Nagrade u životu treba zaslužiti. Mnogi likovi u romanu su emigranti s raznih strana, čak je i inspektor Koltovski zapravo Kašup, Poljak, i zbog toga ne može napredovati u karijeri u njemačkoj kriminalističkoj policiji.

Na kraju emigranti u romanu više nisu samo južni Slaveni, nego i Libanonci, Moldavci, Kurdi, Turci, čak i potomci Nijemaca izbjeglih u Drugom svjetskom ratu iz Litve. Jako je puno boli u tom romanu, čak možda u opisu ulica njemačkih gradova i neka postapokaliptična okrutna melankolija.

Naravno jer se sve to miješa. Kad sam počeo pisati knjigu, shvatio sam da naše južnoslavenske emigrante ne mogu gledati izdvojeno. Na njih utječe okolina, a to su i Turci, Libanonci, Poljaci, Rumunji, Hispanoamerikanci, ima čak i jedan Finac. Kad ih sve pogledamo, ni Nijemcima nije bilo lako s njima. Zato se pojavljuje melankolija.

Na doslovno posljednjoj stranici knjige, u 'Zahvalama', istaknuli ste Igora Marojevića, Nenada Stipanića i Velimira Viskovića kao one kojima ste zahvalni na pomoći i savjetima. Kojemu od njih pripada zasluga za koji aspekt 'Emigranata'?

Igor Marojević, poznati pisac iz Beograda, moj je dugogodišnji urednik, čitao je djelo dok je još bilo u rukopisu i prije dvije godine sastali smo se u Sloveniji u Novome Mestu, gdje smo dva dana imali 'brainstorming' o 'Emigrantima', u kojem bi se aspektu oni mogli završiti i kako. Nenad Stipanić je također bio moj urednik koji je pročitao rukopis i zahvaljujući svojem velikom iskustvu dao mi savjete. Velimir Visković, također, kao naš najveći kritičar, kod njega je djelo trebalo proći provjeru je li dovoljno stilski dobro.

Diplomirali ste na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Kako ste završili u književnosti?

Književnost i slikarstvo se nadopunjuju. Uvijek sam volio knjigu, pripremao sam se godinama prije nego što sam počeo pisati i objavljivati.

Pretpostavljam da književnost nije ono od čega živite.

Nije. Predajem crtanje i slikanje na zagrebačkom Rokovu perivoju već gotovo dvadeset godina.

Kako je kod vas išao taj prijelaz iz slikarstva u književnost?

Odmalena sam želio biti slikar, ali zapravo sam podsvjesno htio biti pisac. Išao sam u srednju školu, potom na akademiju, ali sam cijelo vrijeme puno čitao. Ispalo je kao da sam se tih četiri ili pet godina, koliko traje fakultet, pripremao, jer sam se bojao početi pisati. Jer da bi počeo pisati, moraš imati strahovito samopouzdanje. Ili sam tad barem tako ja mislio. Uglavnom, tijekom godina sam vrlo dobro upoznao svjetsku književnost i počeo pisati tek na postdiplomskom.

Bio sam samouk, nisam pohađao predavanja, cjelokupno znanje sam pokupio iz knjiga koje sam pročitao. Inače sam sklon tome da vizualiziram pojedine scene. Recimo, kad su u romanu pripadnici Rote Armee Fraktion u jednoj sobi, nisam mogao početi pisati taj dio prije nego što sam u grubim crtama skicirao čitavu tu sobu, da si mogu točno predočiti gdje je koja fotelja, gdje tko sjedi, gdje je stol, prozor, frižider... Negdje sam čuo da je i Dickens radio figure svojih likova, ne znam je li bila riječ o Oliveru Twistu ili nečem drugom.