Moram priznati da dugo nisam čitao uzbudljiviji krimić ili je “Kraj povijesti” špijunski triler, politički triler, noir… Možda je najbolje reći da je roman sve to, odnosno da se pod krinkom žanra krije dobra književnost, dobar, ako ne i odličan, roman.
Doba je nakon kraja krvave Pinochetove diktature, doba je nakon što je pala željezna zavjesa, nakon sloma Sovjetskog Saveza i njegove imperije, vrijeme je to kraja povijesti koja, ustvari, nikako da završi, da doživi svoj kraj. A gotovo u svakom dobrom noir krimiću, to je gotovo pa pravilo, prošlost, povijest, nikada ne završi, i uvijek se vraća da naplati danak u krvi junaku (junacima). Ta neumoljivost noir romana ili filmova ustvari je zastrašujuća, ali ujedno i istinita, svi grijesi iz prošlosti doći će prije ili poslije na naplatu. Baš kao što i u životu računi budu isporučeni prije ili poslije. Srećom ne za sve. Ali za mnogo toga. Ima u tom noirovskom pravilu i neke zastrašujuće starozavjetne pravde i možda im je to najvažnija i najstrašnija karakteristika, možda je ta prošlost koja se neprestano vraća kako bi naplatila dugove upravo ono što je najvažnija karakteristika noir romana (žanra). Nemam pojma, ali kao klinac koji je odrastao na tim romanima i na tim filmovima koji su se u nedogled vrtili na Televiziji Zagreb, današnjoj Hrvatskoj televiziji (hvala urednicima), ta mi je stvar bila nekako najstrašnija i najpoučnija. Iako uzalud, gledajući sve što se zbiva oko nas (i u nama), čini se da lekcija o grijesima prošlosti, čiji će dug, ma koliko god ga skrivali pod tepih, prije ili poslije doći na naplatu, nije naučena. I da nikada i neće biti naučena. Možda i to noir romane, ma koliko njihovi junaci i njihove priče bili posebni i drugačiji od svakodnevnog života, čini toliko bliskima stvarnom životu.
Nekadašnji gerilac u Nikaragvi, inače Čileanac i jedan od tjelohranitelja Salvadora Allendea, nakon godina izolacije negdje na kraju Čilea, biva uvučen u zamršenu priču iz prošlosti. Dug mu dolazi na naplatu. Kao podsjetnik, samo ću reći kako je Salvador Allende socijalistički predsjednik Čilea, izabran demokratskim putem, koji je i vladao demokratskim putem (nije uvodio nikakve diktature proleterijata i slične idiotarije) svrgnut u vojnom puču nakon čega su uslijedila desetljeća vojne diktature, političkih ubojstava, mučenja, leševa bacanih na smetlište, silovanja, nevjerojatnih tortura, svih onih koji su vojnom režimu bili sumnjivi (većinom ljevičari, ali ne isključivo ljevičari). Uostalom, nešto o tome govori odličan film “Smrt i djevica” sa Sigourney Weaver i Benom Kingsleyem u glavnim ulogama ili Gavrasov “Missing” sa Jackom Lemmonom i Sissy Spacek u glavnim ulogama - čisto ako vam se ne da čitati, primjerice, odličan roman “Muzej samoubojstava” Ariela Dorfmana (koji je ujedno napisao i dramu prema kojoj je nastao film “Smrt i djevica”).
Sada kada je diktatura završila, kada su revolucije i kontrarevolucije u Južnoj Americi prestale (ili se čine da su prestale), John Belmonte (bivši gerilac i snajperist) biva uvučen u kompliciran slučaj pronalaženja nekadašnjih “drugova”. Ono što roman čini jako dobrim i napetim jest to što narativna linija skače iz vremena u vrijeme i sa mjesta na mjesto. Jest, tu je riječ o Čileu, ali i o Sovjetskom Savezu, Kozacima, suvremenoj Rusiji… O događajima koji su povezani ne samo sa 70-ima već i s krajem Drugog svjetskog rata u kompliciranoj priči o ljudima s kojima se povijest okrutno poigrala i ispljunula ih, ne dopuštajući da za njih ikada nastupi “kraj povijesti”. Koji, uostalom, nikada nije nastupio ni za sve nas, obične smrtnike, koji sa bilo kakvom velikom poviješću nismo htjeli imati nikakve veze.
To kretanje od Sovjetskog Saveza do Čilea i Nikaragve, to odbijanje da se kaže o čemu se tu ustvari radi, čini roman još napetijim i zanimljivijim. A na neki način i razumljivijim. Čita se u dahu, gotovo pa za jednu noć i, ono što je još važnije, a to je odlika stvarno dobrih knjiga bez obzira kojem žanru pripadali, može se, i treba, pročitati više puta.
