Kad je Vesna tog 10. travnja prije jednog cijelog stoljeća odlučila doći na svijet, Vesnin otac nije htio poslati po babicu u obližnje selo do svanuća, ali Vesna, poput neodgodivosti proljeća, imena dobivena prema toj boginji stvaranja i novog života prirode, naravno, nije mogla čekati i tako je rođena u obiteljskoj kući u Zlarinu, prije nego što je svanulo.

Skupe li se riječi iznad pjesnika onog trenutka kada dolazi na svijet? Dogodi li se već tada da slučajnost pobijedi život i da se poezija ipak pojavi čak kroz prste koji su imali tako malo šanse baviti se poezijom?

S mnogo točaka moguće je početi pisati o Vesni, ali možda najvažnija točka za mene susret je Vesnina života i poezije; riječi koje se naslanjaju na život i život koji se naslanja na riječi. Naprosto, Vesna Parun nije bila licemjerna; njen život i sve s čim se nosila (uvijek odvažno i nepokolebljivo, uvijek kritički) ostavilo je između nje, njene poezije i mene prostor u koji je poslije moglo doći i rasprostrti se moje potpuno povjerenje u riječi. Gledajući Vesnu Parun, čitajući je, čitajući o njoj, za mnoge od nas nije ostalo drugog izbora nego nastojati biti barem malo nalik na Vesnu, vjerujući da ono što živimo i ono što pišemo jest povezano. Vesna je tako uvijek živjela ljubav, u koju je duboko vjerovala, živjela je otok, živjela je književnost. Vesna i svijet bili su nerijetko u sukobu jer se svijet nije mogao nositi s njenom tankoćutnosti i otvorenosti; Vesna je umrla na kraju svoja, ali sama, skrajnuta u Stubičkim toplicama, zaboravljena.

Ipak, Vesnina poezija ostala je s nama, preživjela je namatanje vremena na vlastito tkivo i bilo da je riječ o ljubavnim pjesmama, koje su nas odgajale u ljude, ili o poeziji za djecu, koja je i dan danas divno zabavna i nadmoćna. Možda nismo ni svjesni tog čuda baš poezije za djecu koje je Vesna donosila. Džingiskan i Miki Trasi ostat će zauvijek s nama. Ušla sam jednom u antikvarijat i naprosto među poezijom pronašla zbirku poezije za djecu Vesne Parun s njenim potpisom. Čitam ponekad te zaigrane rime i sebi, ne samo djeci, da se sjetim koliko je važno da poezija koja se obraća djeci bude ne samo zabavna nego i jezično izazovna.

Vesna je uvijek govorila kako bismo svi kroz život trebali učiti i naučiti ljubav, suosjećanje. Uvijek svjesna naših kapaciteta, kroz poeziju, ali i vlastiti odnos prema životu, Vesna Parun zagovarala je milosrđe, vjerujući da se ono može i mora naučiti kroz život, i da je to odgovornost društva prema pojedincu, da svatko od nas nauči biti suosjećajan. Kad mislim na Vesnu, mislim upravo na tu ljubav koja izlazi iz svih njenih stihova, čak i kad su oni bolni ili opori. Vesna Parun znala je da je bol točka iz koje je uvijek moguće rasti i da ljubav, čak i kad nam izmiče, ne umanjuje ljubav samu. Ni nas.

"Zašto se tako brzo umaraju naši prsti?"

Još odmalena Vesnin je život bio obilježen siromaštvom i nesigurnošću; nerijetko je Vesna znala reći kako je počela pisati da ne gladuje. Ili možda da gladuje manje. Tako je to od početne gladi na kraju opet sve završilo u neimaštini, ali vjerojatno u predivnoj slobodi koju je ona, nekonvencionalna i snažna, živjela najbolje što je mogla.

Bila je prva književnica koja je u Hrvatskoj živjela od književnosti, ali bolje bi bilo napisati da je Vesna živjela književnost samu. Nerijetko razmišljam o tome jesmo li našoj najvećoj pjesnikinji dugovali barem to da joj kraj života bude lakši i dugujemo li joj danas praznik

poezije s njenim imenom, ili književnu nagradu. Dugujmo li joj više od kratkog spomena na satima književnosti u srednjoj školi? Vesnina poezija mogla bi biti naš svjetionik, mjesto s kojeg je lako promatrati svijet jer, iako je ta poezija bila i slikovita i metaforična, nikad nije bila udaljena od čitatelja ili nerazumljiva; Vesna je imala tu čarobnu sposobnost da njeni stihovi budu lako posvojeni, da ih svi mi koji ih čitamo zapisujemo sa svakim čitanjem uvijek i iznova u sebe. Malo je poezije koja ima toliko dimenzija, a tako je otvorena onome tko prilazi. Vesnini prsti zaista se nikad nisu umorili, od trenutka u kojem je s deset godina napisala prvu pjesmu.

"Nitko od nas nema dvije cijele ruke. Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk."

Bol je u Vesninim pjesmama nerijetko bila opipljiva; kondenzirana u svakom stihu učila nas je suosjećati u punini te riječi; osjećati s njom. Vesna je nekako razumjela kako jesmo sagrađeni od sjećanja i da smo određeni mnogi tim vlastitim početnim bolima. Uvijek sam se vraćala toj njenoj pjesmi "Za sve su kriva djetinjstva naša" i činjenici da zaista mnogi nemamo dvije cijele ruke i dva netaknuta oka. Utješno je bilo znati kako postoji ne samo bol s druge strane pjesme nego i razumijevanje.

"A dom je njegov prašina na cesti

kao i moj dom."

Dok je životarila na potezu Dubrava - centar grada, dok ju je polako ali sigurno izjedala bolest, dok je njen život bio tad već sveden na preživljavanje, dok je odlazila kako se već besramno i bez odgovornosti dopusti odlaziti velikim ljudima koji su zadužili našu kulturu i učinili mnoge od nas vječnim dužnicima, Vesnini stihovi ostali su stajati kao čvrsti stupovi hrvatskog modernog pjesništva, tražeći od nas da im se vraćamo i danas. Vesnu smo tako bacili prema zaboravu i siromaštvu, i u meni tinja zaista susramlje zbog toga kako tretiramo i mnoge velike pojedince danas, iako oni zadužuju našu kulturu i u ovom živom trenutku.

Mogli bismo brzo kroz nekoliko stanica, od rođenja, proći Vesnin život, odluku da studira u Zagrebu, činjenicu da je oduvijek radila, da je voljela nekoliko puta, da je pisala do smrti u 88. godini. Da zaista nije zaslužila tu samotnu smrt u Stubičkim toplicama. Da su njen život obilježile velike, ali nesretne ljubavi. Da sam voljela tu hrabrost s kojom se obraćala ne samo ljubavi nego državi; kako ju je kritizirala i nije dala da joj izmakne u poeziji a da se ne obračuna s njom. Da je ostvarila najopsežniji opus soneta u novom hrvatskom pjesništvu.

Da mi je značila jedan cijeli svemir i da me njena poezija, kako to biva s takvim susretima, duboko potresla i odredila sve što sam poslije pisala. S mišlju na Vesnu pisala sam zadnju knjigu, voleći ptice, stabla, o kojima je pisala, voleći to što pred morem nema tajni, voleći tu gustu šikaru njenih riječi, guštericu.

"Djeca nikako ne vjeruju da će zemlja progutati tijelo."

Mogli smo zaista neopterećeno voljeti kao djeca. To najviše pamtim, našu spremnost da bacamo srca u plamen i zaljubljujemo se ne mareći što će biti s tim kad plamen dohvati sve što

jesmo. Sigurno je da je najpoznatija Vesnina pjesma "Ti koja imaš ruke nevinije od mojih", sigurno je i da je to možda pjesma koja nepravedno u sjenu baca mnoge druge Vesnine pjesme, ali upravo je ta pjesma bila moj prvi susret s Vesnom u srednjoj školi i mnogima od nas u našim vatrama zaljubljenosti davala je neke drugačije poglede na ljubav samu. Kako je velika samo ta Vesnina premisa, o ljubavi koja pušta drugoga zbog te ljubavi, o suosjećanju, supatnji, ali prije svega zaista - ljubavi. Tako sam prvi put zaista prepoznala Vesnu kao svoju, kao nekoga tko je ljubav stavio ispred vlastitog postojanja.

"Dan je bio, kao i obično, svačiji"

Korak prema ljubavi. Cijeli njen život za mene je kroz njenu poeziju bio korak prema ljubavi. Čak i kad je ta ljubavi bila gubitak, ona je kroz Vesninu poeziju bila ono nešto za što je ipak vrijedilo postojati. Svaki je dan zaista naš, svaki je život zaista upravo naš život.

"Gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati."

Što bi, draga Vesna, rekla danas, da si dočekala ponovno ovaj sumrak čovječanstva i koliko bi proklinjala i rat kao stalno stanje svijeta i tu našu ravnodušnost na tumore svakodnevice? Koliko bi te boljele granice na kojima se ljudi neprestano zapliću o žicu, na kojima prestaju životi, a kojima, kako bi to Szymborska rekla, ipak prođu toliki oblaci?

Tvoj je rođendan, a svijet gori kao što valjda gori vazda i nešto je u nama polomljeno; poezija, svemoćna i vječna, čini mi se ipak posustaje pred tom vatrom koja je u početku bila zastrašujuća i iznenadna, a sad smo opet naviknuli, naprosto naviknuli i gledamo kako gradovi ostaju opustošeni, a tlo upija nevine živote i više ni ne okrećemo glavu. Rat i smrt postaju stalno stanje i više ne osjećamo poremećenost takve sadašnjosti u kojoj se, uza sav napredak čovječanstva, gradovi sravnjuju sa zemljom. Dok pišem ovo, pitam se hoćemo li zaista ikada dočekati to vrijeme u kojem oružje neće bratimiti ljude, u kojem će biti homo homini homo.

"Zvonite, zovite ljubav, neka se u njoj smiri

Crna misao čovjeka, metalna duša svijeta."

Može li nas, draga Vesna, usred tog metala svijeta ljubav ipak spasiti? Hoće li nas spasiti? Hoće li moći, ako joj zaista povjerujemo i ako joj se pustimo, spasiti naša pojedinačna srca puna crnine? Hoće li moći, ako joj damo tu šansu, spasiti našu čovječnost od nas samih?

Kad govorimo Vesni Parun, za mene govorimo o najvećoj. Govorimo o crnoj maslini, o buri, ali i o korijenu. Govorimo o nepreglednom, o onom pogledu koji se ne može odvojiti od obzora jer napokon shvaća veličinu svijeta koja toliko premašuje, ali istodobno i voli čovjeka. Kad govorimo o Vesni, govorimo o tuzi, ali ne i crnilu; Vesna je vječna nada da ljubav uvijek iznova može i mora pronaći bolje početne točke za našu sutrašnjicu. Vesna je nosila srce i možda je sve što o Vesni na kraju treba reći već ona sama rekla:

"Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja, žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Žena otpor i žena prijekor…"