Žanrovski dvije potpuno različite, monodrama i duodrama šalju i potpuno suprotne poruke. Tragični 'Franz' u Teatru &TD poziva na osvještavanje, a Vlajna u Moruzgvinoj komediji 'Čudo' glasno ubada blesavu pomodnost modernog svijeta.

Franz – čovjek koji je odbio Hitlerov pozdrav i otišao ravno u smrt

Kad Stefan Zweig opisuje raspad jednog svijeta sigurnosti unutar Beča, u koji je bio uljuljkan kao dječak i mladić u ''Jučerašnjem svijetu'', ipak priznaje da nije vidio i njegovo naličje, pukotine monarhije i nadolazeće ratove koji će promijeniti Europu. Jedan od običnih ljudi, ni po čemu intelektualac, revolucionar ili aktivist, ne posebno ni brbljav, Franz Jägerstätter živi u alpskom selu St. Radegundu. Ima 36 godina, suprugu Fani i tri djevojčice. Otac mu pogiba u Prvom svjetskom ratu. Dane provodi u polju, na plesu, brinući se za obitelj i igrajući se s kćerima. Njegov otpor počinje kad odbija Hitlerov pozdrav, ali i odbija donirati za ratne veterane. Protiv je bilo kojeg rata, ali posebno ovog. Za njega su razlozi moralni, pa će i posljedice biti vidljive u metafizičkom agonu. One će, doduše, nekad i odviše didaktično te dokumentarno, odjekivati monodramom ''Franz'' na malenoj sceni Teatra &TD u režiji Renea Medvešeka.

Tomislav Zajec raspisuje monodramu prema Franzovim ''Pismima i zapisima iz zatvora'' (Verbum, 2021.), koji su poslužili kao predložak Terrenceu Malicku za trosatni ''Skriveni život'' (2019.). Tamo je priroda bila snažnim kontrapunktom ratu, a protagonist gotovo kristolika figura života nalik na Melvilleova pisara Bartlebyja, koji će mirno odgovarati: ''Radije ne bih''. Tih u otporu, sav u dvojbama, ne pokazuje samo što se točno dogodilo i kakve su posljedice nego se bavi osjećajima, izdržljivosti, vjerom, ali i nepravdom koja ne donosi bol samo njemu. S druge strane, Zajec pristupa Franzu sa svojevrsne distance, iako ističe kako je on prije svega otac. Pratimo ga od 1939. do 1943. On ne govori u prvom licu. Svjedok je vremena i promatrač, žrtva i svjetlo u mraku.

Na sceni ogoljen, pred glumcem Dadom Ćosićem tek su drveni stol, stolac i smeđi kofer (scenografija Tanje Lacko). Izgovara na početku: ''Stojiš na livadi čvrsto zatvorenih očiju kao da te nema.'' Ta bezbrižnost i udivljenje pred prirodom kratka su daha, prekinut će ih jeza. Igru skrivača s kćeri para zvono poštarskog bicikla. Svi ga odgovaraju od slijeđenja principa, neki se i slažu s njim, no ne planiraju jednako postupiti. Franz ne želi sudjelovati u napadanju na druge zemlje, u napadanju života zapravo. Ćosić ne ide toliko smireno i unutar rastrganog lica, poigrava se rekvizitima (kofer je tu ispovjedaonica, oltar, ali i kulisa za igru skrivača; vrč

postaje megafon). Ponekad je teatralan i glasan u davanju važnosti samoj poruci pa se ujedno gube finese te mekaniji prijelazi. Gubi se i nešto topline, čemu ne pomaže ni oblikovanje zvuka Nenada Sinkauza.

Kod ''Franza'' sve je u poruci. Podsjeća nas na to i završni citat mučenice Edith Stein – tek kad napustimo svijet, imamo ga snage mijenjati. No ta snaga nema uvijek suptilnost, mirnoću, a nužno ni istinski rizik u prenošenju priče, koja ne govori samo je li ''ispravno'' ili ''pogrešno'' željeti preživjeti nego nas podsjeća da ne možemo baš sve mjeriti na utilitarističkoj vagi. A ta vaga, kad uzmemo u obzir podugačka repertoarna traženja Teatra &TD, ipak da naslutiti tek jedan u nizu dobrodošlih pomaka.

Vlajna – žena iz naroda usred političkog derneka

Vulgarnost, bijeda, pa i goropadnost nižih slojeva društva, najbolje su se reflektirali u komedijama, u prvom redu starije hrvatske književnosti, gdje Stullijeva ''Kate Kapuralica'' zauzima posebno mjesto. Poigravanje vlaškim stereotipima kroz ženska lica izmamljuje glasan smijeh, bila riječ o Mari Mulici, Anđi Vlajni ili malo svježijem televizijskom fenomenu iz Goračića, Seki Odak, koju je utjelovila iznimna glumica i komičarka Nives Ivanković. Nezavisnim kazalištem Moruzgva od prve su popraćene izvedbe ''Mobitel'' (r. Krešimir Dolenčić, 2015.) prodefilirali suvremeni pisci i glumci različitih senzibiliteta i generacija. Za svoju je jezgru ono, uz voditeljicu te osnivačicu Eciju Ojdanić, oduvijek imalo autora i redatelja Ivana Lea Lemu. Tako se uigrani tim 2019. odlučuje uhvatiti u koštac s formom kabarea te uz partnerstvo s Kerempuhom nastaje ''Preko veze'', predstava koja okuplja četiri glumice s alternacijama. U nizanju monologa nalik na stand up upoznajemo i čistačicu kazališta, koja je iz Hrvaca kraj Sinja. Utjelovljuje ju upravo Ojdanić. Riječ je o ženi iz naroda koja odavno nema iluzija o tome na koji način funkcionira društvo. Njezin brz jezik i snalaženje omogućuju joj da se ucjenom vrlo lako progura do mjesta inspicijentice.

Vlaška promućurnost daje joj vlastiti spin off u monodrami ''Vla-Vla-Vlajland cabaretu'' (2020.), koja će usred pandemije pratiti njezin uspon, a posljedično i snalaženje u globaliziranom svijetu. Čistačica, majka i supruga od priproste će žene iz naroda s trajnom postati bogata nasljednica u crnini. U potrazi za novim početkom doselit će se sinu gayu u Berlin te će se morati naučiti prevladavati predrasude, makar budući zet bio Srbin. Iako dramaturški razbarušene, ritmički ne posve ujednačene, forme su upozorile ne samo na potrebu za laganom, satiričkom zabavom, nego i na mogućnosti same Ojdanić kao komičarke. U trećem nastavku vlaških furbarija Ojdanić ambiciozno grabi prema predsjedničkoj kandidaturi uz pomoć brend menadžera Celestina Emanuela Žic Fuchsa, kojeg, uz mnoga druga lica, igra Matija Šakoronja. Smještena u čistilište nalik na narodsku inačicu serije ''The Good Place'', predstava koketira s new ageom, neukusom i prvoloptaškim humorom ismijavajući do kraja karikaturalnu estradizaciju politike. Nije Vlajna toliko ni nevina ni blesava da mirne duše prima sve dubiozne savjete. U krizi srednjih godina, željna reflektora, fino podbada sve ono čemu se svakodnevno smijemo kad gledamo moderne političare. Pratimo njezin uspon i pad, afere i derneke, brendiranje od 2023. do 2025.

U ''seljačkom spektaklu'' Vlajna će postati fensi Vlayna, spajat će gusle i gudače, izrugivat će se mnogim skupinama (LGBTQ+, zelena politika, desnica, ljevica i centar, nitko neće ostati kratkih rukava). Hrabro će grabiti prema inauguraciji nakon osnivanja stranke Čudo (Čistačica u domovinskoj obnovi) u Staroj Vlaškoj. Stupajući i pjevajući songove jedan za drugim kao pravi vlaški dijamant. Pritom će je njezin đavolji odvjetnik kampanje stalno minirati, no ona će se, zaslijepljena slavom, ipak uspijevati donekle izvlačiti. Iako komedija trpi ponavljanja, tu su ponešto dramaturški iscrpljena, poglavito u jednoličnoj izmjeni scena (Ivan Leo Lemo) te pred kraj (Nina Skorup), čemu ritmički nisu pomogli ni neujednačeni songovi Zvonimira Duspera Dusa. Kao i u ''Vla-Vla-Vlajland cabaretu'', dogodio se tehnički nesporazum jer su neki izvođeni uživo, neki na playback, čime se umanjuje vjerodostojnost, pa i komička spontanost. S druge strane, Ojdanić i Šakoronja zaista čvrsto drže izvedbu cijelo vrijeme u granicama komedije. Njihova uvjerljivost, raspon i šarm daju zezanciji ono što su svojedobno pružile Moruzgvine ''Brodolomke'' (2018.) – u moru doskočica ipak nije riječ samo o puko plitkim opservacijama. Tu su i satirički žalci, spremni ubosti apsolutno svakog političkog moćnika ili kliku. Spremni i da na svaki stereotip odgovore još jednim. Sasvim solidna vlaška parodija na sveopće crnilo i nuđene nam estetske visine.