23 godine je Earl Smith bio kapelan u San Quentin državnom zatvoru u Kaliforniji, te se često posljednji družio s muškarcima prije izvršenja smrtne kazne. Svoja sjećanja složio je u memoarima nazvanim 'Death Row Chaplain' u kojima kreće od početka, točnije kako je s lošeg puta skrenuo na pravi.

Smith je bio u lošim odnosima s majkom te je kao tinejdžer postao diler. Nakon što ga je jedan muškarac koji mu je dugovao novce upucao šest puta i ostavio na ulici da umre, Smithu se u bolničkom krevetu obratio Bog.

"Kad ste pozvani u zatvor ili pritvor da tamo služite Bogu, jednostavno ste pozvani, nema sumnje u to. Osim samog poziva, potrebno vam je da razumijete zašto ste pozvani, koja je svrha tog cilja i u kojem smjeru morate ići", prisjeća se Smith.

Približavanje uz pomoć šaha

Kad je s 27 godina, 1983. došao u San Quentin, Smith je prvo muškarce u svojem sektoru pitao koji su njihovi snovi, nade i strasti, te kako su uspjeli preživjeti na tako beznadležnom mjestu kao što je zatvor. 

Muškarcima, a pogotovo onima koji su čekali smrtnu kaznu, približavao se uz pomoć šaha, igre koju je oduvijek i sam volio. Zahavljujući tome što je ona zahtijevala visoku razinu koncentracije, zatvorenici bi se opustili te bi se između poteza počeli otvarati i pričati o sebi. Budući da je Smith odbijao čitati o njihovim zločinima, tek tu bi ih upoznao na pravi način i 'spoznao sam za sebe tko su ustvari ovi ljudi'.

Jedna od najznačajnijih partija iz knjige svakako je ona kad je igrao protiv Chalesa Mansona, čija je smrtna kazna prije toga preinačena u doživotni zatvor.

"Nije bio dobar u šahu", smije se danas Smith, koji je teškom mukom privolio Mansona na igru. Manson je naime prvo samo vrištao i derao se na Smitha, poručujući mu da će igrati tek kad on to odluči. Zauzvrat, Smith se jednostavno pokupio i otišao, što je Mansona navelo da sam zatraži partiju.

"Iskušavao je razne trikove kako bi me svladao na brzinu", prisjeća se Smith. Ali iako ga je mogao brzo pobjediti, to bi uništilo poantu igre: "Morao sam ga zavlačiti, zato što sam znao da će, kad ga pobjedim, naš razgovor biti završen".

Odlaskom na pogubljenje, umirao je i komadić njega

Robert Alton Harris, koji je čekao smrtnu kaznu zbog ubojstva dvojice tinejdžera, bio je posljednji kojeg je Smith pobjedio. "Imao je nešto dječje u sebi", prisjeća se Smith koji kaže da su se njih dvojica jako zbližila tijekom šaha, pri čemu je Harris kapelanu pričao o svojem problematičnom odnosu s ocem.

"Na neki način, kao da je i komadić mene odlazio u smrt s njima", kaže Smith sjetno. Harris je navodno čuvarima koji su ga vodili do električne stolice rekao da im ništa ne zamjera i da će uputiti dobru riječ za njih na nebu, piše Daily Beast. 

Čak i nakon svega toga, Smith nije siguran što misli o smrtnoj kazni. "Ako kažem da je podupirem, onda sam rekao da sam za to da se nekoga ubije, bili oni krivi ili nevini. A ne znam mogu li to reći. To je nešto s čime se borim", tvrdi Smith.

On se nada da će čitatelji iz njegove knjige naučiti to da 'završetak' nije ista stvar kao pomirenje, a gledanje nečije egzekucije možda neće obitelji donijeti olakšanje koje su očekivali. "Ponekad se pitam nije li smrtna presuda za kriminalca lakši izlaz nego da svaki dan do kraja života mora razmišljati o tome što je učinio."

Smith je otišao u mirovinu 2006. godine, a nakon Harrisa više nikad s nikim nije odigrao partiju šaha, bez obzira koliki ga molili. Jedini protivnik kojem sjeda nasuprot jest kompjuter. "Iznenada se smijem i sretan sam, jer shvatim da je to dio mene koji je nedostajao. Tako da ću vjerojatno igrati opet", završava Smith.