Dejan Jović jedan je od najuglednijih hrvatskih politologa, a njegov ugled odavno nadilazi prostor u kojem živi i radi. Svoja znanja i vještine stjecao je na prestižnim europskim sveučilištima, a na jednom takvom (Sveučilište Stirling u Škotskoj) bio je deset godina i predavač. Posljednjih petnaestak godina predaje na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Jović je ujedno i jedan od najutjecajnijih hrvatskih politologa, pri čemu treba naglasiti da utjecaj u njegovu slučaju ne znači nepodijeljenu podršku njegovim stavovima. Naprotiv, ti stavovi gotovo uvijek izazivaju različita, često suprotstavljena stajališta kod onih koji ga čitaju ili slušaju. Ali je, unatoč ili baš zbog toga, njegov utjecaj na javnost i javno mnijenje velik. Neki Jovića smatraju i kontroverznim. Manjina zbog načina na koji promišlja svijet oko sebe (u prošlosti i danas), a većina, nažalost, isključivo zbog njegova etničkog podrijetla. Ovi potonji uglavnom niti čitaju niti slušaju Jovića, ali su u svojim napadima, objedama, a ponekad i otvorenim prijetnjama najglasniji i najoštriji. Što, naravno, uglavnom govori o njima, a ne o Dejanu Joviću.

Pokušavam se sjetiti neke Jovićeve knjige koja nije izazvala interes javnosti i polemike oko zaključaka do kojih je dolazio. Bilo da se radilo o knjizi "Jugoslavija: država koja je odumrla" (2003.), "Rat i mit: politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj" (2017.) ili "Uvod u Jugoslaviju" (2023.). Svatko tko živi u Hrvatskoj, a na svojoj koži to svakodnevno osjećaju znanstvenici, shvatit će da već naslovi navedenih knjiga garantiraju kontroverznost. Baviti se Jugoslavijom, a pogotovo propitivati razloge raspada te "tamnice (hrvatskog) naroda", propitivati način i sredstva kojima se formira(o) suvremeni hrvatski politički i nacionalni identitet, a posebno dovoditi u pitanje neke "neupitne" teze i kritizirati službeni narativ o devedesetima, nije jednostavno niti jednom hrvatskom istraživaču. Pogotovo onom koji se nacionalno izjašnjava kao Srbin.

Nema sumnje da će podijeljena mišljenja i još podjeljenije emocije izazvati i nova knjiga Dejana Jovića naslovljena "Otpor intelektualaca" s podnaslovom "Predstavljanje nepredstavljenih - suprotstavljanje moćnima", koja je nedavno izašla u izdanju Frakture. Riječ je u stvari o vrlo "čudnoj" knjizi. Naime, iako poglavlja odlično nadopunjuju jedno drugo, da si je dao samo malo više truda, Jović je od ove jedne mogao napraviti tri zasebne knjige.

U prvu knjigu, koja bi mogla zadržati postojeći naslov, ušla bi poglavlja "Tko su intelektualci?" i "Antonio Gramsci, Julien Benda i Edward Said - o intelektualcima". Kroz tih stotinjak stranica autor objašnjava što bi trebala biti uloga intelektualca u (svakom) društvu. Iako spominje neke filozofe, politologe, sociologe i književnike koji su uoči i tijekom 20. stoljeća utjecali na društva u kojima su živjeli i djelovali, Jović fokus stavlja na trojicu (Gramsci, Benda i Said) koji po njegovu mišljenju u punom smislu riječi predstavljaju utjelovljenje javno angažiranog intelektualca. Analizirajući njihova djela, Jović nastoji upozoriti na to da se uloga intelektualca ne mijenja bitno unatoč različitim zemljama i periodima u kojima žive. Jer intelektualac uvijek i svuda mora biti nepristrani individualac, kritičan i nedogmatičan, antinacionalist i kozmopolit koji "djeluje izvan ograničenja koja mu nameće teritorij, državljanstvo, jezik, vjera", ali mora imati i osobinu bez koje sve prethodno ponekad gubi smisao - mora biti (društveno) angažiran, tj. aktivni sudionik, a ne pasivni promatrač. Ili kako kaže Said, pravi intelektualac mora biti spreman na žrtvovanje, na to da bude "razapet", "zapaljen" i "izopćen", jer je u skoro stalnoj opoziciji na status quo.

U drugu knjigu naslovljenu npr. "Intelektualci i jugoslavenski (post)socijalizam" ušla bi poglavlja "Intelektualci u jugoslavenskom socijalizmu", "Individualno djelovanje kritičkih intelektualaca u socijalističkoj Jugoslaviji: slučaj Predraga Matvejevića", "Kolektivno djelovanje kritičkih intelektualaca: slučaj Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja" i "Intelektualci nakon socijalizma", s ukupno nešto više od 150 stranica. Dakle, iz globalnog ka lokalnom. Odnos prema socijalističkoj Jugoslaviji u posljednjih je trideset godina u Hrvatskoj bitno reduciran, pojednostavljen i uvjetovan emotivno-binarnim pristupom: Jugoslaviju ili voliš pa je (iracionalno) glorificiraš ili je ne voliš pa je (iracionalno) demoniziraš. Ono čime su ta država i to društvo tijekom cijelog svojeg postojanja intrigirali i inspirirali političare, znanstvenike, intelektualce i "obične ljude" širom svijeta - kvantiteta i kvaliteta nijansi - posljednjih trideset godina svedeno je na crno-bijeli pristup. Ili zločini, represija, jednostranačje i kult ličnosti, ili modernizacija, emancipacija, ravnopravnost i socijalna osviještenost. A da stvari nisu bile crno-bijele govore upravo primjeri djelovanja nekih od intelektualaca čiji angažman Jović obrađuje u knjizi. Da, bilo je onih koji su zdušno i bezrezervno branili krvlju uspostavljen (komunistički) poredak, ali bilo je itekako i onih koji su iz različitih motiva i razloga te na različite načine (javno) iskazivali svoj kritički stav prema jugoslavenskoj realnosti. Neki su polazili s pozicija koje su bile ljevije, često i rigidnije od pozicija na kojima je stajala vlast, neki su bili desnije, uglavnom nacionalistički, orijentirani, ali je bilo i onih koji su inzistirali na liberalno-demokratskim vrijednostima. Vlast nije s oduševljenjem gledala niti na jedan od ovih pojavnih oblika, ali je (ne)tolerancija prema intelektualcima ipak bitno ovisila o poziciji koju su zauzimali na političkom, odnosno ideološkom spektru. Kritičari "s lijeva", s nekoliko izuzetaka, od kojih je najpoznatiji slučaj prvog jugoslavenskog disidenta Milovana Đilasa, ipak su imali blaži tretman od strane represivnog aparata nego što je to bio slučaj s onima koje se smatralo nacionalistima. Međutim, i s tim u vezi ima jedna zanimljivost. Naime, posebno u zadnjem desetljeću postojanja Jugoslavije intelektualci koji su se našli na udaru režima često su pomagali jedni druge, i to iz humanističkih, a ne ideoloških razloga. Pisma podrške i peticije za proganjane nacionaliste potpisivali su nepokolebljivi marksisti, ali i obrnuto. Jedan od onih koji se uporno i dosljedno borio protiv verbalnog delikta i represije prema nepoćudnim intelektualcima, bez obzira na njihov ideološki background, bio je i Predrag Matvejević. On je ujedno jedan od nekolicine intelektualaca koje Dejan Jović uzima kao primjer i sugerira kao uzor. Prije svega zato što se usuđivao javno djelovati, a znajući da bi mu se to moglo obiti o glavu. Zato se Predrag Matvejević izvrsno uklapa u "model" intelektualca prikazanog u prvim poglavljima knjige. Ali Matvejević je Joviću poslužio i za još nešto. On je odličan primjer koji upozorava na (ne)dosljednost u stavovima i djelima jugoslavenskih intelektualaca u tranziciji iz nedemokratskog u demokratsko društvo, na kraju osamdesetih i tijekom devedesetih. Za razliku od Matvejevića koji je potaknut istim motivima jednakim žarom i argumentima nastavio kritizirati stvarnost koju je živio, brojni ugledni kritičari nedemokratskih tendencija u Jugoslaviji postali su glavni zagovornici nedemokratskih tendencija u državama koje su nastale njezinim raspadom.

I tako dolazimo do treće teme, a iz koje je Jović mogao napraviti zasebnu knjigu. Njezin glavni junak bio bi ugledni hrvatski politolog i sveučilišni profesor, svojevrstan intelektualni mentor Dejana Jovića, Jovan Mirić. Iako ga spominje i ranije, Miriću Jović posvećuje zasebna poglavlja "Kritička politologija Jovana Mirića u razdoblju socijalizma (od 1965. do 1990.), "Jovan Mirić, demokracija, Srbi i hrvatska država nakon 1990." i "Jovan Mirić kao javni kritički intelektualac". Taj dio knjige predstavlja i svojevrsni paradoks. Naime, po svemu sudeći, za Dejana Jovića možda i najvažniji, a za njega osobno sigurno najutjecajniji politolog i intelektualac s ovih prostora, danas je ne samo široj javnosti, nego i većini hrvatskih (i srpskih) intelektualaca gotovo potpuno nepoznat. Da je takva percepcija nepravedna Jović pokušava objasniti analizirajući Mirićev lik i djelo u periodu od nekoliko desetljeća postojanja prvo socijalističke Jugoslavije a zatim samostalne Hrvatske. Ovaj dio knjige je i najintimniji jer Jović na nekoliko mjesta ističe direktnu ulogu Jovana Mirića u oblikovanju njega kao politologa i intelektualca. I doista, apsolutna je nepravda što taj čovjek nije imao većeg utjecaja. Kako na Hrvate, tako i na Srbe (iz Hrvatske). Jer njegova djela i stavovi izraženi u njima prikazuju Jovana Mirića kao vrhunskog intelektualca kakvim bi se svako društvo, pa i hrvatsko moralo ponositi, ali i kao demokratski i legalistički orijentiranoga građanina čije je stavove i prijedloge srpska zajednica u Hrvatskoj krajem 1980-ih trebala uzeti kao inspiraciju i motivaciju za (političko) djelovanje.

Danas, 35 godina nakon početka raspada Jugoslavije i svih tragedija koje je rat donio ljudima na ovom prostoru, upozorenja Jovana Mirića djeluju upravo kao "karika koja je nedostajala" u pobjedi mira nad ratom. Evo samo nekih njegovih stavova koji su onda, ali i danas, predstavljali nužnu, ali očito (većini) nepoželjnu alternativu: "Elementarna je pamet zahtijevala, a da ne govorimo o političkoj mudrosti, da se u konstituciji hrvatske države Srbi dobiju uza se. Nasuprot tome, nova je vlast učinila sve da ih dobije protiv sebe". Ili "Na hrvatsku politiku dekonstitucionalizacije, političke desubjektizacije i diskriminacije, Srbi u Hrvatskoj nisu znali odgovoriti politički. Odgovorili su, nažalost, pobunom, nasiljem i terorom. Umjesto da na nerazumnu politiku odgovore razumnom politikom i mudrom, nenasilnom rezistencijom, oni su odgovorili ne - politički". Pritom, kritizirajući sve tadašnje političke i društvene aktere Mirić niti u jednom trenutku ne dvoji da "primarna krivica pripada Srbiji koja je vodila imperijalističku politiku ujedinjenja svih Srba", apostrofirajući posebno katastrofalnu politiku Slobodana Miloševića. Glasni i argumentirani kritičar svega što je po njegovu mišljenju ometalo demokratski razvoj jugoslavenskog društva Jovan Mirić nikad nije mogao postati mainstream jugoslavenske intelektualne scene. A onda je kritikom hrvatskog i srpskog nacionalizma kao glavnih prepreka miru i napretku poziciju intelektualnog i društvenog disidenta dodatno zacementirao.

Rat je odavno završio, ali nacionalizam kao glavni kočničar društvenog razvoja i glavni katalizator mržnje i nasilja ponekad se čini jednako snažnim ili čak snažnijim i utjecajnijim danas nego je to bio krajem 1980-ih. Iako intelektualci nisu uspjeli spriječiti uspon fašizma i nacizma, zločine komunizma i ratove između onih koji su se kleli u međusobno bratstvo i jedinstvo, njihova znanstvena i društvena uloga je da unatoč svemu i dalje promišljaju rješenja koja bi predstavljala alternativu mržnji, nasilju i ratu. Čak i onda, ili baš onda, kad to oni koji upravljaju našim sudbinama ne žele čuti. Čak i onda kad im se prijeti, kad su "razapeti" i "izopćeni". Baš kao što su to bili Gramsci, Matvejević i Mirić. Baš kao što je to i Dejan Jović.