Britanski povjesničar Andrew Pettegree, rođen 1957. godine, slovi, među ostalim, i kao stručnjak za povijest knjige. Objavio je, od 2000. kada je objavljena njegova prva publikacija "Svijet reformacije", više od dvadeset knjiga. Posljednju njegovu objavljenu publikaciju "Knjiga u ratu: Knjižnice i čitatelji u vremenima sukoba", koja je u Velikoj Britaniji objavljena 2023., objavio je nakladnik Petrine knjige u prijevodu Marina Popovića. Riječ je o sveobuhvatnoj knjizi koja govori o statusu knjige u vrijeme oružanih sukoba, ali i o knjizi kao oružju, što ima potpuno oprečne konotacije: knjige su istovremeno podizale moral vojnika na bojištu i ratnih zarobljenika po logorima, dok su, s druge strane, odigrale veliku ulogu u eskalaciji rata. Dvadeseto stoljeće kao epoha nije bilo nimalo sklono knjizi: knjižni fond Europe i mnogih azijskih zemalja prošao je kroz turbulentno razdoblje kakvo dotad nije viđeno u povijesti svijeta. Knjižnice su nestajale s lica zemlje, skupa s desecima tisuća privatnih zbirki, a tamo gdje je fond opstao, često je bio predmet organiziranih pljački. "Spaljivanje židovskih knjižnica u Poljskoj koje su počinili nacisti predstavljalo je pokušaj zatiranja cijele njihove kulturne baštine i uistinu je u nepovrat odnijelo mnoga nezamjenjiva djela. Svima koji književnu kulturu poimaju kao nešto važno, ovo smišljeno poniženje kakvo su proveli Nijemci, narod koji je i sam štovao knjige, bilo je poput uboda noža u srce", piše Pettegree. Najveći ratovi devetnaestog i dvadesetog stoljeća vođeni su "između najnačitanijih nacija svijeta": "Njemačka je prva objeručke prigrlila znanost ratovanja, dok su joj Sjedinjene Američke Države postale najboljim učenikom. Veliki rat (1914. – 1918.) izveo je na bojno polje najcjenjeniju književnu tradiciju Staroga svijeta, Francusku, kao i dva najveća nakladnička diva Europe, Englesku i Njemačku." Percepciju knjige kao izvora moći podjednako su dijelili Hitler, Lenjin, Staljin i Mussolini, iako je njihovo poimanje civilizacije bilo drugačije od onog kakvo su gajile velike demokracije. Josif Staljin, suprotno svojoj reputaciji sirova i neobrazovana čovjeka, "bio je itekako pismen i promišljen čitatelj": "Škola u gruzijskom gradiću na rubu Ruskog Carstva služila mu je kao pribježište u koje se sklanjao od disfunkcionalne obitelji, a ondje su njegovu inteligenciju prepoznali u najranijoj dobi. U lokalnom isusovačkom učilištu izazvao je sablazan posudivši zabranjene naslove iz gradske knjižnice." Veliki sukobi vođeni u dvadesetom stoljeću mogu se stoga promatrati i kao "rat ideja", jer su ljudi koji su ih vodili "svoje karijere izgradili na moći riječi". Knjige su od antičkih vremena predstavljale legitimni ratni plijen: "Od rimskog generala Sule, koji je paradirao Rimom dičeći se opljačkanom Aristotelovom bibliotekom, do Stendhala, koji je u ime svemoćnog Napoleona obilazio njemačke knjižnice u potrazi za knjigama koje će prisvojiti za novu Francusku nacionalnu knjižnicu, generali pobjedničkih vojski oduvijek su knjige, kao i umjetnička djela, smatrali legitimnim plijenom."

Kada je nacistički režim u svibnju 1933. organizirao spaljivanje knjiga diljem Njemačke, 100 tisuća ljudi krenulo je u protestni marš New Yorkom. Njihova reakcija odražavala je istinski i široko rasprostranjen osjećaj ogorčenosti. Američki intelektualci i objavljivani autori, među kojima su bili i neki čiji su se naslovi našli na lomači, požurili su osuditi zlo cenzure. Na ovaj događaj, koji je u očima američkog javnog mnijenja žigosao nacistički režim više od bilo kojeg drugog Hitlerova postupka, reagirao je i američki predsjednik Franklin D. Roosevelt: "Knjige se ne može ubiti vatrom. Ljudi umiru, ali knjige nikada ne umiru. Nijedan čovjek i nijedna sila ne mogu zauvijek zatočiti misao u koncentracijski logor. Nijedan čovjek i nijedna sila ne mogu oduzeti svijetu knjige koje utjelovljuju vječnu borbu čovjeka protiv tiranije. U ovom su ratu, svjesni smo toga, knjige oružje."

Uoči Prvog svjetskog rata nobelovac Rudyard Kipling i njegovi sljedbenici izražavali su u pjesmama domoljubni ponos jedne generacije, čime su pripomogli masovnom odzivu u vojne urede. "Potrebno je naglasiti", piše Pettegree, "da je početkom dvadesetog stoljeća poezija imala znatno istaknutiju društvenu prisutnost nego u našem vremenu. Predstavljala je okosnicu obrazovnog sustava, a mnogi su novinski listovi redovito objavljivali pjesme svojih čitatelja." Poezija je na istoku imala još važniju ulogu. Maove pjesme u Kini odražavale su njegovo poimanje rata i ideološke borbe. Staljin, koji je kao i Mao, bio strastveni poklonik medija, prve je poetske uratke objavio u gruzijskom časopisu, u dobi od tek sedamnaest godina. Knjige su odigrale vrlo važnu ulogu i u ideološkim i propagandnim ratovima. Roman "Pomračenje o podne" mađarsko-engleskog pisca Arthura Koestlera (1940.) prilično je poljuljalo vjeru mnogih pripadnika političke ljevice u sovjetsku Rusiju. Na Koestlera se nastavio George Orwell čija je "Životinjska farma" objavljena po svršetku Drugog svjetskog rata i postala je svjetski bestseler. Važan segment predstavljaju i knjige o umijeću ratovanja. Najutjecajnija knjiga o ratovanju je "O ratu" Carla von Clausewitza. Knjiga je objavljena 1832. godine i nezaobilazan je naslov u nastavnim programima vojnih škola i akademija, gdje služi kao polazišna točka za bilo kakvu ozbiljniju raspravu o strategiji i vođenju rata. Nezaobilazna je i knjiga "Umijeće ratovanja" Sun Tzua, koja je nastala u šestom stoljeću prije Krista i koja daje objektivan prikaz ondašnjih borbi za prevlast među kineskim kraljevstvima. Sun Tzu piše o vojnoj taktici, umješnosti na bojnom polju, špijunaži... "Umijeće ratovanja" pojavilo se u Europi u devetnaestom stoljeću i otada uživa znatan ugled na Zapadu. Najvažnije djelo ovog tipa nastalo u srednjem vijeku jest rasprava "O ratnom umijeću" Niccoloa Machiavellija, koja je objavljena 1521. godine. Prva vojna učilišta, kadetske škole, u kojima su se izučavale i spomenute knjige, osnovali su Nijemci: "Kadetske škole smatralo se toliko važnima za kult njemačkog militarizma da je Versailleski mirovni ugovor inzistirao na njihovu zatvaranju. Hitler će 1933. oživjeti kadetsko obrazovanje preko niza internatskih škola, oformljenih po uzoru na engleske privatne škole, u kojima će dječake obučavati vojnim vještinama kako bi mogli služiti u SS-u i Wehrmachtu."

Jedna od najutjecajnijih knjiga devetnaestog i prve polovice dvadesetog stoljeća bio je roman "Čiča Tomina koliba" američke spisateljice Harriet Beecher Stowe, koja je bila ogorčena protivnica ropstva. Knjiga, čiji su dijelovi ranije objavljivani u nastavcima, objavljena je 1852. u Bostonu. "Čiča Tomina koliba" jedinstveno je djelo, bestseler koji se održao generacijama. Ubrzo po objavljivanju, roman je preveden na francuski, dok je carskoj Rusiji bio zabranjen. Taj je roman, navodno, bio omiljena Lenjinova knjiga iz mladenačkih dana. "Čiča Tomina koliba" najveći je utjecaj zapravo imala na jugu Amerike, gdje je osnažila paranoju povlaštenog, bijelog stanovništva: "Plantažerska klasa Juga ponosila se svojom čašću i kršćanskim načelima te su njezini pripadnici smatrali da je Stowe u svom djelu okaljala i jedno i drugo." "Koliba" je pokrenula poplavu romana koji su branili južnjački način života, takozvanih "protu-Tom" romana, a većina južnjačkih knjižara odbijala je prodavati "Čiča Tominu kolibu".

Ključnu ulogu u razvoju naoružanja, obrambenih sustava i komunikacija odigrale su znanstvene zajednice koje su imale na raspolaganju bogate knjižnice: "Fizičari, kemičari i inženjeri odigrat će ključnu ulogu, kao i u rađanju novog oružja koje će pomaknuti moralne granice ratovanja zastrašujuće daleko. Mnogi od njih, poput Ernesta van Somerena, uživali su u svojem radu, održavajući nužnu emocionalnu distancu između rješavanja problema i ljudske cijene vlastite domišljatosti." Književnik H. G. Wells, koji je u svojim romanima popularizirao znanost, obratio se listu "The Times", prosvjedujući zbog vladina zanemarivanja znanosti: "Tek je uporaba plina kod Ypresa u travnju 1915. vojnim stratezima osvijestila stvarne opasnosti ignoriranja bitke koja se vodi u laboratoriju." Uporaba bojnih otrova, usprkos važećim pravilima ratovanja, proizlazila je iz "duboko ukorijenjenog uvjerenja da vojna nužnost ima prednost pred svim drugim uzusima".

U Britaniji su etablirane obavještajne agencije birale najbolje ljude iz akademskih krugova. Jedinicu zaduženu za analizu njemačkog radijskog prometa činili su Hugh Trevor-Roper, njegov prijatelj Charles Stuart te dvojica filozofa, Stuart Hampshire i Gilbert Ryle, koji su, prema riječima jednog promatrača, činili "tim genijalaca kakvom u obavještajnim krugovima nije bilo presedana". Walter Schellenberg, jedan od najvažnijih nacističkih obavještajnih časnika, izradio je početkom Drugog svjetskog rata listu nepoćudnih osoba iz Velike Britanije, "Sonderfahndungsliste GB", koje treba pritvoriti u slučaju da nacistička Njemačka zauzme Britaniju. Lista je sadržavala imena 2820 osoba označenih za hitno uhićenje. Dokument nije uključivao samo vodeće političare i sindikalne čelnike već i istaknute kulturne ličnosti. Među piscima određenima za trenutačni pritvor bili su Virginia Woolf, Stephen Spender, Rose Macaulay, E. M. Forster, J. B. Priestley, H. G. Wells i Aldous Huxley. "Bio je to", piše Pettegree, "impresivan, iako morbidan pokazatelj Hitlerove svijesti o ulozi i važnosti književnosti u oblikovanju javnog mnijenja."

Američko i britansko vodstvo slali su vojnicima na frontu velike količine knjiga: "Teško je povjerovati da bi odred američkih vojnika s blagonaklonošću gledao kako zapovjednik od kojeg očekuju da ih izvuče iz škripca traži utjehu u knjizi, ali sukus je jasan: za priličan broj vojnika, od kojih mnogi nisu bili veliki knjigoljupci, knjige su postale opipljiv podsjetnik na život daleko od opasnosti, monotonije i discipline vojničkog života." Knjige su kružile među pripadnicima pojedine postrojbe, a vojnici su nestrpljivo čekali svoj red za dragocjeno štivo. Kako je posvjedočio jedan desetnik: "Knjige se čitaju dok ne postanu toliko prljave da ne možeš razaznati slova. Baciti neku u smeće bilo bi kao da si udario vlastitu baku." Njemačka izdavačka industrija u vrijeme Drugog svjetskog rata imala je nešto drugačije prioritete, gomile jeftinih ljubavnih romana i trilera s odanom publikom koja je obuhvaćala čitatelje iz svih društvenih slojeva i svih političkih uvjerenja: "Kao što Joseph Goebbels priznao, u društvu koje se priprema za rat, eskapistička literatura za zabavu i opuštanje predstavljala je nešto bez čega se ne može."

Američke i britanske knjige završavale su preko Crvenog križa i u zarobljeničkim logorima. Populacija ratnih zarobljenika u svojim je redovima imala neke od najpredanijih ratnih čitatelja: "Potporučnik Francis Stewart pročitao je tijekom pet godina zarobljeništva 350 naslova, što znamo iz njegova pomno vođenog dnevnika." Zrakoplovni poručnik Robert Kee, koji je oboren uz nizozemsku obalu, nakon čega je tri godine proveo u logoru Stalagu Luft VIII, sustavno je, tijekom tri godine zarobljeništva, proučio cijeli engleski književni kanon: "Ne bismo preživjeli bez knjiga. Predstavljale su nam jedinu pouzdanu potporu, jedinu pravu utjehu. Kad je hrane bilo malo, kada je odjeća bila oskudna, barake prenapučene i ledene, a vijesti loše, uvijek smo imali knjige. Čitanje je predstavljalo zadovoljstvo koje nam, poput sna, nisu mogli oduzeti. S golemom se toplinom sjećam knjiga koje sam tada pročitao."