Ovaj svjetski izdavački fenomen (u kratkom vremenu prevedena je na brojne jezike, a u uglednim svjetskim novinama proglašavana je knjigom godine) u Hrvatskoj su upravo objavile Petrine knjige. Prijevod s engleskog potpisuje Tomislav Žilić, a knjigu je uredio Jakov Lovrić. Thrallova knjiga već je objavljena u Bosni i Hercegovini (autor je prošloga ljeta bio i više nego zapaženi gost sarajevskog Bookstana) i u Sloveniji.

Čime je to "Dan u životu Abeda Salame" izazvao interes globalne čitalačke publike? Doduše, iz podnaslova je jasno da se radnja odvija u Izraelu koji je već desetljećima u žiži svjetskog interesa, da bi od Hamasova masovnog napada na jug Izraela iz listopada 2025. godine i najnovijeg izraelsko-američkog napada na Iran postao medijska tema broj jedan. Tema koja je čak zasjenila rusku agresiju na Ukrajinu i veliku političku krizu u koju je upala navodno najmoćnija država na svijetu. U napadu palestinskih terorista na Izrael iz Gaze, koju je izraelska država pretvorila u jezoviti logor, ubijeno je oko 1700 Izraelaca te pokoji stranac koji je u Izraelu živio i radio. A baš je ovih dana UN-ova agencija za žene objavila da je između listopada 2023. do prosinca 2025. godine u Gazi ubijeno više od 38.000 djevojčica i žena, o čemu je izvijestio čak i HRT. A to je tek dio brojki koje čine stravičnu izraelsku, a onda i palestinsku svakodnevicu.

Istina, Nathan Thrall, koji je deset godina vodio arapsko-izraelski projekt u Međunarodnoj grupaciji za krizne situacije u Izraelu, svoju knjigu nije smjestio u Gazu, nego na Zapadnu obalu, na teritorij koji se naslanja na istočni Jeruzalem (a doseže i do Mrtvog mora) i na kojem, uz Gazu, većinom žive Palestinci. Thrall, čovjek koji očito dobro poznaje situaciju u Jeruzalemu i njegovoj bližoj okolici, ali i u čitavom Izraelu, "Dan u životu Abeda Salame" započeo je kao pitku fikciju, roman o palestinskoj obitelji čiji sin, petogodišnji Milad Salama, nestrpljivo i s puno veselja čeka odlazak na školski izlet 16. veljače 2012. godine. Precizna spisateljska rekonstrukcija kao da vrlo oprezno i nježno nagoviješta tragediju koja je, čini se, suđena, i to ne samo obitelji Salama. Pedesetoro petogodišnjaka i šestogodišnjaka na izlet voze dva autobusa, od kojih je jedan u koji je ušao nesretni Milad star dvadeset i sedam godina, a nerado ga vozi Palestinac Radvan Tavam. Vrijeme je izuzetno ružno. Kiša pada nemilice, vidljivost na cestama je nikakva, vjetar svojom snagom ruši ljude, a promet oko Jeruzalema, koji je od palestinskih enklava odijeljen osam metara visokim zidom, uobičajeno je izrazito gust i kaotičan.

Nekome tko posljednjih godina nije bio u Izraelu teško je dočarati zahtjevne uvjete u kojima u okolici Jeruzalema žive i Izraelci i Palestinci. Prvenstveno je tu masivni zid koji Izrael štiti od palestinskih napadača, komplicirani niz kontrolnih točki na kojima se provjeravaju vozači, i to napose oni iz palestinskog područja, raznorazne ceste po kojima se smiju voziti samo točno određena vozila s točno određenim tablicama i propusnicama... Kad je situacija pod kontrolom i bez izvanrednih događaja, taj sustav funkcionira otežano, ali funkcionira. Ali kad se desi velika prometna nesreća s brojnim žrtvama, i to na dijelu ceste koju isključivo kontroliraju Izraelci, a stradao je palestinski autobus s malim Palestincima, put u pakao širom je otvoren.

A tog jutra 16. veljače 2012. godine strašna je sudbina zadesila palestinsku djecu koja su tako radosno pohrlila na izlet. U njihov se autobus u punoj brzini zaletio očito nemarni palestinski vozač Ašraf Kajkaz, i to s tegljačem koji je, da nesreća bude veća, imao i prikolicu. Krhki autobus zbrisao je s lica zemlje s njegovim malim putnicima. Odmah je izbio požar koji je nesmetano gorio punih pola sata, a da ga nitko profesionalno nije ni pokušao ugasiti!? Vatrogasci i hitne službe iz palestinske autonomije nisu mogli brzo doći do mjesta nesreće jer su prije toga morali prijeći izraelske kontrolne točke uz dugu proceduru. A izraelski vatrogasci i hitne službe koji su do mjesta nesreće mogli doći za nekoliko minuta nisu se pojavili sve dok nije bilo prekasno. Požar su tako gasili samo požrtvovni putnici namjernici iz osobnih automobila malim vatrogasnim aparatima i bocama vode, a nakon nekog vremena pojavili su se i beduini s vodom iz većih spremnika. Djecu su iz goruće limene klopke spašavali ljudi koji su se ovdje našli slučajno i tako omogućili da smrtno stradalih ne bude još i više. Među najvećim junacima bio je Salim, Palestinac koji je iz goruće olupine spasio barem desetak mališana i kojega su, nakon što su se prekasno pojavili, teško pretukli izraelski vojnici jer ih je ovaj u potpunom šoku optužio za aljkavost i nemar.

Od trenutka kad Thrall počinje opisivati nesreću, mi više ne čitamo fikciju, nego publicističko djelo o preduvjetima koji su od uobičajenog prometnog incidenta koji se mogao desiti bilo gdje u svijetu sastavili metaforični portret današnjeg Izraela. Države u kojoj postoje, htjeli mi to priznati ili ne, ravnopravni i manje ravnopravni stanovnici, o čemu vrlo zorno i upućeno piše Thrall. Države koja sve snažnije potiskuje Palestince, i to ne samo iz istočnog Jeruzalema, nego i iz njegove okolice tjerajući ih sve dalje na margine izraelske države, raspirujući tako njihovu mržnju i želju za osvetom.

Da bi napisao ovu mučnu knjigu, Thrall je razgovarao s desetinama svjedoka koje je tragedija kraj mjesta Džaba u okolici grada Anate, gdje je i živjela većina palestinskih žrtava iz autobusne nesreće, osobno dotaknula. Prvenstveno je tu Miladov otac Abed Salama, glavni svjedok i svojevrsni glavni lik ove drame. Portretirajući Abeda, Thrall nam daje dragocjeni uvid u osobni i poslovni život Palestinca koji je politički umjeren i radi u izraelskoj telekomunikacijskoj kompaniji Bezek. Ima šestero djece. Četiri kćeri iz prvog braka s Asmahan i dva sina iz drugog braka s Haifom (Milada i četiri godine starijeg Adema). Abed je dio velike i moćne palestinske obitelji Salama, čija je moć kopnila desetljećima nakon što su joj Izraelci oteli najveći dio zemlje. Iako ima dvije žene, nije oženio svoju prvu i najveću ljubav Gazl Hamdan, i to zbog rodbinske spletke, ali i vlastite naivnosti te muškog ponosa. I tako je poput nekog ukletog Holandeza vječno u potrazi za pravom srećom i spokojem što ga i dovodi do dvije supruge, a onda i do potrage za sinom Miladom, kojega ne može naći ni u jednoj bolnici u koju su odvozili unesrećenu djecu.

No Thrall nam opisuje i druge žrtve iz nesreće čiji roditelji također imaju zamršene odnose i sudbine. Odnosi se to posebno na Nansi Kavasme koja traži sina Salaha i žrtva je okrutnog supruga Azzama. Njena je sudbina doista prestrašna, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da je istinita, a ne izmišljena. Tu je i izvanredan lik plemenite palestinske liječnice Hude Dahbar, koja se pokušava izdignuti iz tužne palestinske svakodnevice, ali u tome i nije baš uspješna. Upoznajemo se mi i s Izraelcima koji se trude pomoći malim Palestincima i njihovim obiteljima, ali i s onim Izraelcima koji su potpuno ravnodušni prema nesreći i nemaju nikakve empatije prema dječjim žrtvama. Upravo su takve reakcije i potaknule Thralla na pisanje ove knjige u čijem se središnjem djelu pozabavio i poviješću izraelsko-palestinskih odnosa ne zaboravljajući intifade, obostrane terorističke akcije, mirovne sporazume u Oslu, Arafata i Rabina, tenzije između samih Palestinaca, ali i izraelske doseljenike koji su s vremenom postali okosnica izraelske ekspanzionističke politike. Piše Thrall i o Palestincima koji intenzivno i pragmatično surađuju s izraelskim vlastima, baš kao i o pojedincima iz izraelske vojske koji intenzivno i pragmatično surađuju s više ili manje lojalnim pojedincima iz palestinskih vlasti.

"Dan u životu Abeda Salame" knjiga je s velikim, možda i prevelikim brojem likova. Ti su likovi stvarni ljudi, a autor je po vlastitom priznanju promijenio samo četiri stvarna imena kako bi zaštitio njihov ljudski integritet. Ništa čudno, ako znamo da je knjiga prepuna intimnih obiteljskih detalja koji se skrivaju i u otvorenijim sredinama nego što je to ona izraelsko-palestinska. U nesreći kraj mjesta Džaba stradali su šestero djece i jedna učiteljica. Vozač tegljača koji je u teškim vremenskim uvjetima svoje trideset tona teško vozilo "nagario" na devedeset kilometara na sat osuđen je na trideset mjeseci zatvora. Roditelji stradale djece dobili su odštetu od izraelske države u skladu s bojama svoje propusnice za ulazak na teritorij iza zida koji Izrael dijeli od palestinskih enklava danas već obilato prošaranih doseljeničkim naseljima. Situacija na tim područjima danas je sigurno gora nego što je to bila 2012. godine, kad se prometna nesreća dogodila. No Benjamin Netanyahu je i dalje premijer Izraela, baš kao što je Mahmoud Abbas iliti Abu Mazen i dalje predsjednik Palestinske samouprave. Cinici bi rekli: "Psi laju, a karavane prolaze". A oni manje ciničniji mogli bi dodati: "Sic transit gloria mundi".