Frederic Forsyth je prvim romanom (prije toga napisao je ne baš uspješnu publicističku knjigu "Biafra Story") pokorio svijet. Ustvari, prva dva trilera koja je napisao - "Operacija Šakal" i "Slučaj Odessa" (prevedena i kao "Dosje Odessa") - donijela su mu novac, slavu i karijeru pisca bestsellera. Do tada je pokušavao u vojsci, švrljao nešto kao novinar, a legenda kaže da je "Operaciju Šakal" napisao da se koliko-toliko riješi dugova. Roman je nastao, barem tako priča kaže, iz prijeke potrebe, nužde. Kao što je i sljedeći roman "Slučaj Odessa" nastao jer se ovjenčan slavom i uspjehom našao u škripcu što sljedeće da napiše. Priča o tajnoj nacističkoj mreži koja spašava i krije SS-ovce činila mu se pomalo zastarjela i dosadna, a novoga "Šakala" nije mogao napisati. Izdavač je "Odessu" zgrabio objeručke.

Nakon toga više nikakva osobita nužda nije tjerala Frederica na pisanje, love je imao kao pljeve, a izdavači su se trgali za njegovu novu knjigu, koja bi već po inerciji bila koliko-toliko uspješna. Barem komercijalno. Šteta. Ta dva romana bila su svježa, napeta, neobična, dobra, pomalo sirova, ali dobro napisana, kasnija djela nisu... Možda je ljestvicu očekivanja postavio previsoko, možda ga više nije nužda nagonila, a možda su dva velika bestsellera - od kojih su oba ušla u globalnu opću pop kulturu - sasvim dovoljna za pisca koji je to postao da se riješi dugova. Doduše, i Balzac je pisao uglavnom da namakne pare i riješi se dugova, a ni Shakespeare nije bio hiperproduktivan samo zato što su ga na to tjerale muze, već i neprestana novčana stiska. Ali tko smo mi da sudimo. Većina pisaca bila bi sretna da imaju romane poput "Operacije Šakal" i "Slučaja Odessa".

Vjerojatno zaplet "Šakala" - mislim da je roman toliko ušao u opću pop kulturu da ga možemo zvati i nadimkom, a ne punim imenom - znaju svi. Tajna organizacija bivših francuskih vojnika, padobranaca, unajmljuje engleskog plaćenog ubojicu, trenutačno najboljeg na svijetu, da izvrši atentat na francuskog predsjednika Charlesa De Gaullea. Ono što je odmah bilo intrigantno, roman je izašao godinu dana nakon De Gaullove prirodne smrti, bilo je to što se De Gaulle može "podičiti" s navodnih tridesetak pokušaja atentata na njega. Neki su bili vrlo blizu. Meci su zviždali oko njega i kad je kao vođa slobodnih Francuza ulazio u oslobođeni Pariz (navodno su pucali pripadnici komunističkog pokreta otpora, koji je bio podjednako jak, ako ne i jači od onog nacionalističkog, ali to nikad nije dokazano). Uzgred, budi rečeno, Pariz su više-manje oslobodili ili poluoslobodili pripadnici pokreta otpora (i komunisti i nacionalisti), a De Gaulle je inzistirao da u njega, službeno, prvo uđu francuske trupe, iako su Amerikanci, odnosno Pattonova Treća armija, bili, praktički, na pljucomet od Pariza. Jedini problem bio je taj što je bilo dosta teško naći u francuskim jedinicama onih koji dovoljno nalikuju na tadašnje Francuze, jedinice su uglavnom bile iz francuskih kolonija, dakle tamnopute. Ipak je skucano dovoljno "bijelih" Francuza za ulazak u Pariz, jedini problem bio je u tome što su to uglavnom bili - Španjolci, bivši poraženi republikanski vojnici koji su se neko vrijeme vukli po francuskim logorima, da bi se, kad su fašisti, odnosno Nijemci napali Francusku pridružili francuskoj vojsci.

Kad je roman izašao 1971., Charles De Gaulle bio je svjež u pamćenju svijeta, kao i sve legende o njemu, uključujući i 30-ak pokušaja skidanja njegove glave. A ni OAS (Organisation Armee Secrete) nije bila nepoznata, kao ni francusko povlačenje (poraz) iz Alžira. To prožimanje fikcije, fakcije i mogućeg svakako je pridonijelo da roman bude instant hit. Ali nije sve bila stvar trenutka, dobrog timinga hvatanja "duha vremena". Glavni tour de force "Operacije Šakal" je super spretni, odvažni, hladnokrvni Englez, Šakal. Visok, plav, hladnokrvan, profesionalac i vuk samotnjak. Neka verzija Jamesa Bonda, ali s tamne strane.

To je pogodilo žicu čitatelja, pa i duh vremena koje je polako tonulo u cinizam. Kasnije će se tip Šakala, hladnokrvnog, potpuno profesionalnog, ciničnog plaćenog ubojice tipski ponavljati u bezbroj knjiga i filmova.

Roman sam čitao kako priliči kad sam bio tinejdžer i tad mi je bio uzbudljiv i dobar, ali moram priznati da mi je sad, u ponovnom zrelom čitanju, bio podjednako dobar. Ustvari, bolji. I ono što me začudilo, jednako tad i sad - navijao sam za Šakala. Ta caka kojom je, pomalo sirovim, ali uzbudljivim stilom pisanja Forsyth uspio čitatelja dobiti da navija za negativca možda je i tajna uspjeha romana. Vjerujem da je većina onih koji su uhvatili knjigu u ruke barem malo navijala za, ustvari, odvratnog ubojicu. Nije to bila tako nova fora - uostalom i Raskoljnikov je ubojica, pa na neki način svaki čitatelj "Zločina i kazne" "navija" za njega, a ne za istražitelja Porfirija Petroviča. Doduše, Raskoljnikov je ubio iz nekih, samo njemu, poznatih ideala i prilično se kajao pitajući se ima li itko pravo ubiti zbog ideala, dok Šakal ideala nema. On ubija za lovu. I zato što je u tome dobar. Kao što rekoh, roman je izašao u vrijeme cinizma.

Ali da ne ispadne da je samo "James Bond s tamne strane" glavna stvar u romanu. Ne. Čitav zaplet, građenje napetosti i pletenje priče jednostavno su odlični. Jedna od legendi kaže da ga je Margaret Thatcher, dok je bila u nekoj vrsti čistilišta - postala je šefica Konzervativaca, ali se još nije dočepala Downing Streeta 10 - pročitala dva puta. Jednom da ga pročita. A drugi put da skuži, znanstveno analizira, jer prije nego što će postati političarka, "Željezna Lady" bila je znanstvenica, kemičarka školovana na Oxfordu, kako funkcionira mehanizam zapleta i priče. Je li ta legenda, odnosno trač, istinita, ne možemo znati, ali je činjenica da je u tom periodu Margareth puno čitala, važna i bitna djela, u koja je, vjerojatno s pravom, upala i "Operacija Šakal".

Uspjeh romana odmah je polučio da se po njemu snimi, moram reći, odličan film, koji je i dalje svjež i napet, "The Day of the Jackal". Režirao ga je Fred Zinnemann, redatelj klasika poput "Točno u podne", "Odavde do vječnosti", "Čovjek za sva vremena"... Kasnije filmske adaptacije romana (poput one s Bruceom Willisom nisu bile ni prilično tako uspješne, a kamoli dobre, sve do donedavne serije "The Day of the Jackal", čija bi druga sezona trebala biti prikazana ove godine". Nota bene, dio serije sniman je kod nas, a Šakal se u mnogo scena naganja s hrvatskom policijom. Sve to govorim kako biste taj film, te filmove i tu seriju pogledali ili ponovno pogledali jer se definitivno isplati.

Roman je kod nas izašao relativno brzo nakon što se pojavio u svijetu, ako se ne varam paralelno ili tu negdje s filmom 1973. godine u, sad već legendarnoj, Hit biblioteci Znanja. Iako, moguće je da je bilo i neko izdanje prije, ali definitivno je bilo mnogo izdanja poslije. Sjećam se da sam ga čitao u nekom džepnom izdanju mekih korica, Ameri bi rekli pulp fiction izdanju, s ružnom žutom naslovnicom. Priznajem, razveselilo me novo izdanje "Operacije Šakal" iako sam imao veliku skepsu da će mi biti jednako dobar - sad kad sam škole završio, vojsku odslužio i kak'ti se opametio - kao što mi je bio kao tinejdžeru punom hormona. Nema brige, jednako je uzbudljiv. Možda i uzbudljiviji, i to ne samo zbog nostalgije. Ima tu neku sirovu snagu i čaroliju koja jednostavno odbija da je pregazi vrijeme.