"Uvečer sam se vratio u stožer, okupao se, natrljao kožu kolonjskom vodom i pojeo ukusne knedle. Volio sam knedle još od vremena mojeg boravka u Sudetenlandu. Slistio sam komad krvavog bifteka s pomfritom. Uz to popio sam čašu burgundca, popušio egipatsku cigaretu marke 'Simon' (to su najbolje cigarete na svijetu) i otišao na spavanje."

Ovim riječima Jürgen Stroop opisao je završetak jednog uobičajenog radnog dana u proljeće 1943. godine. Čime se gospodin Stroop bavio? Prepustit ću njemu da objasni.

"Tijekom dana uhvatili bismo do sto živih Židova. Više-manje toliko smo ih ubijali u borbi. U toj situaciji odlučio sam završiti Grossaktion 16. svibnja 1943. u 20 sati i 15 minuta. Lijepa kruna službenog svršetka Velike akcije bilo je dizanje u zrak Velike sinagoge u Tlomackoj ulici. Pripreme su trajale deset dana. Trebalo je isprazniti njezinu unutrašnjost te u temeljima i zidovima izbušiti nekoliko stotina otvora za eksploziv. Sinagoga je bila solidno izgrađen objekt. Stoga je, kako bi ju se u jednom potezu dignulo u zrak, trebalo izvesti mukotrpne pirotehničke i električarske poslove. Bio je to predivan prizor! Sa slikarskog i kazališnoga gledišta fantastična scena. U odsjaju zapaljenih zgrada stajali su moji odvažni časnici i vojnici, iscrpljeni i prljavi. Produžio sam trenutak iščekivanja. Na kraju sam uzviknuo 'Heil Hitler!' i pritisnuo gumb. Plameni stup eksplozije vinuo se do oblaka. Zastrašujući huk. Spektakl boja. Nezaboravna alegorija pobjede nad židovstvom. Varšavski geto prestao je postojati. Tako su htjeli Adolf Hitler i Heinrich Himmler."

Jürgen Stroop bio je Nijemac, član Nacističke stranke i časnik SS-a. Tijekom Drugog svjetskog rata obnaša niz zapovjednih dužnosti na Istočnom frontu i Grčkoj, ali će prije svega ostati upamćen kao zapovjednik Velike akcije (Grossaktion), tj. gušenja ustanka, a zatim i likvidacije židovskoga geta u Varšavi u proljeće 1943. godine. Na dan njemačke kapitulacije, 8. svibnja 1945., Amerikanci uhićuju Stroopa, da bi ga uskoro predali poljskim istražnim i sudskim tijelima radi suđenja. Iako su pripreme za suđenje trajale dugo (šest godina), samo suđenje trajalo je svega pet dana (od 18. do 23. srpnja 1951.). Optužen je za pripadnost zločinačkoj organizaciji (SS), za likvidaciju varšavskoga geta i odgovornost za ubijanje najmanje 56.065 osoba u tom getu i smrt još desetak tisuća Židova, za donošenje naredbe o strijeljanju stotinu Poljaka 16. srpnja 1943., te za sudjelovanje u masovnim ubojstvima i progonima poljskog stanovništva na području tzv. "Warthegaua" (Teritorija Warte"). Osuđen je na smrt vješanjem, a kazna je izvršena 1952. godine.

Životna priča Jürgena Stroopa ne razlikuje se bitno od životne priče prosječnog njemačkog nacista. Rođen u provinciji, u porodici niže srednje klase, s autoritarnim ocem i brižnom majkom. Razočaran posljedicama Prvog svjetskog rata oduševljava se idejama nacionalsocijalizma, prihvaća teorije o rasnoj superiornosti Germana i inferiornosti svih ostalih rasa. U tom smislu najveću prijetnju ne samo po Njemačku nego i cijelo čovječanstvo vidi u Židovima, čije je uništenje conditio sine qua non stvaranja novog svjetskog poretka. Stroopovim riječima: "Židovi zaista nisu ljudi prema našem shvaćanju tog pojma. Drugim riječima: Židovi, Cigani i različiti Mongoli su prema mišljenju prave znanosti gotovo životinje ili samo djelomično ljudi. Prema Darwinu, i majmun je začetak čovjeka, pa ipak pucamo na majmune, a njihovo krzno nose najinteligentnije žene. Volim pse. Ja sam isto imao omiljenog alzaškog ovčara, ali kad se bacio na mene i razderao mi hlače, upucao sam ga - baš kao psa, a ne kao čovjeka. Naši biolozi i kirurzi su ustvrdili da su krv i tkivo Židova potpuno drugačiji od onih 'arijaca', a 'arijci' su ogledni primjer pravog čovjeka". Kao bespogovorno lojalan i poslušan djelić velikog i moćnog mehanizma, Stroop počinje uspon u karijeri prije početka Drugog svjetskog rata, da bi upravo tijekom rata proživio svoje "najslavnije" dane. A onda je, porazom Trećeg Reicha, njegova sudbina postala identična sudbini stranke kojoj je pripadao i sudbinama brojnih stranačkih kolega.

Na temelju svega dosad napisanog čitatelj se može s pravom zapitati što je onda u cijeloj ovoj priči novo, drugačije? I tako dolazimo do knjige iz koje su preuzeti citati, a koja je na toliko razina fascinantna, originalna i često zastrašujuća u opisima "banalnosti zla". Knjiga se zove "Razgovori s krvnikom", a iako je krvnik sam po sebi dovoljan razlog za čitanje, možda i zanimljiviji je onaj koji je vodio, a zatim i zapisao razgovore. Njegovo ime je Kazimierz Moczarski. Riječ je o heroju poljskog pokreta otpora iz Drugog svjetskog rata i časniku Zemaljske armije, dakle one vojne grupacije koja nije bila pod utjecajem Sovjetskog Saveza i komunista. Upravo zbog toga, tj. činjenice da su nakon rata na vlast u Poljskoj došli komunisti, osuđen je kao protudržavni element najprije na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, koja je uskoro preinačena na smrtnu kaznu, pa na kaznu doživotnog zatvora, da bi ipak 1956. i on na svojoj koži osjetio posljedice destaljinizacije i bio pušten na slobodu. Uskoro je rehabilitiran te je ostao živjeti u Poljskoj radeći kao novinar sve do kraja života (1975.).

Tijekom boravka u varšavskom zatvoru Moczarski je ćeliju dijelio ni manje ni više nego upravo s Jürgenom Stroopom. Treći "sustanar" bio je Gustav Schielke, Nijemac, dočasnik kriminalističke policije i SS-a. Ukupno su zajedno proveli gotovo devet mjeseci, točnije 255 dana (od 2. ožujka do 11. studenoga 1949.). Cijelo to vrijeme trojica zatvorenika potpuno različitih podrijetla, životnih iskustava, ideoloških i svjetonazorskih identiteta razgovarali su o najrazličitijim temama. Prepričavali su jedan drugome svoje privatne živote, polemizirali o ideologijama, pričali o knjigama i pticama. Naravno, najzanimljiviji su bili razgovori, često monolozi, Jürgena Stroopa, o nacizmu, antisemitizmu i događajima iz Drugog svjetskog rata. Moczarskom, kao poljskom domoljubu i aktivnom sudioniku pokreta otpora upravo protiv Nijemaca, posebno je bilo važno čuti Stroopovo mišljenje o stravičnim zločinima počinjenima nad poljskim Židovima, ali i ostalim poljskim građanima. Nisu ti razgovori bili ugodni, često je dolazilo i do povišenih tonova, ali su sva neslaganja uvijek rješavana džentlmenski. Uostalom, tijekom tih devet mjeseci ni jedan sugovornik nije računao da će živ napustiti zatvor, što je vremenom utjecalo i na otvorenost, iskrenost, ali i jedan čudan oblik poštovanja i uvažavanja. Osim toga, Moczarski razgovore nije zapisivao u realnom vremenu, čime bi vjerojatno izazvao dodatno nepovjerenje kod svojih sugovornika. Tek po izlasku iz zatvora počeo je raditi bilješke, iz kojih će 25 godina kasnije nastati knjiga.

"Razgovori s krvnikom" je knjiga koju se može pratiti i analizirati na više razina. Ona je dokument jednog vremena i kao takva izvor informacija za sve one koje zanimaju kronologija uspona nacista na vlast u Njemačkoj te politički i vojni potezi nacista tijekom Drugog svjetskog rata, s posebnim naglaskom na događaje u Poljskoj, Ukrajini i Grčkoj. Istovremeno, u prvom planu je životna priča jednog čovjeka, po svim obilježjima autsajdera, kojega će "zeitgeist" odvesti u potpuno neočekivane privatne i karijerne situacije. Ovo je ujedno i odlična studija onoga što je Hannah Arendt, prateći suđenje Adolfu Eichmannu, nazvala "banalnošću zla". "Befehl ist Befehl" ("naređenje je naređenje") riječi su kojima je Jürgen Stroop često Moczarskom opravdavao monstruozne radnje protiv poljskih, ali i svih ostalih Židova. Za razliku od analiza raznih stručnjaka, bilo povjesničara ili onih medicinske struke, u ovoj knjizi sam "glavni junak", tj. nacistički časnik, objašnjava postupnu transformaciju običnog čovjeka u masovnog zločinca. I pritom je u tim opisima iskren, temeljit i, što je najvažnije, ne osjeća ni trunku grižnje savjesti. Nekoliko godina nakon rata i počinjenih zločina, Stroop i dalje brani politiku nacionalsocijalizma i sa strahopoštovanjem izgovara ime Adolfa Hitlera.

Naposljetku, iako ova knjiga najmanje govori o samom autoru Kaziemierzu Moczarskom i njegovoj sudbini, ona je posredno i žestoka kritika staljinizma, njegova bezumlja i beskrupuloznosti. Jer biti ratni heroj i zbog ratnih zasluga završiti u zatvoru dovoljno je tragično i traumatično iskustvo. Ali završiti u zatvorskoj ćeliji s onim protiv koga si se borio u ratu nije više kazna, nego poniženje. Iako Moczarski o tome ne piše, nespominjanje toga nije izraz njegove nemoći, nego naprotiv ljudske i moralne nadmoći.