Suvremeni domaći gastarbajter bezuspješno traži posao na nekoliko adresa u Dublinu, dok ga ne nađe za šankom. Maksimalno je prilagodljiv: na lijevom bicepsu ima tetovažu križa, a na desnom djetelinu. Nekad je pjevao za domaću raju, sad pjeva pred šačicom pijanih navijača Celtica. E takav realizam/dokumentarizam upakiran je u spot pjesme "Irska" u režiji Danila Šerbedžije s novog, 11. po redu, albuma "Šok i nevjerica" Zabranjenog pušenja.

Objavljen krajem listopada i nakon pet godina kreativne šutnje album obuhvaća čak 14 pjesama u kojima se, po dobrom običaju Pušenja, ogleda stanje domaćeg puka: emigracija, ezgistencijalna tupost ljudi koji "čekaju da ih netko kupi", ali i sevdah, optimizam ljubavi kao jedinog životnog smisla. Na albumu, uz bend i frontmena, autora većine pjesama Damira Sučića alias Seje Sexona, na jednoj pjesmi gostuje i majstor sevdalinki Damir Imamović, kao i tuzlanska reperica Sassja.

Album su objavili zagrebački Menart i tuzlanski Tropik, a bend je upravo započeo promotivnu turneju po gradovima "ovih prostora", regije ili post-YU scene, kako tko već želi. "Šerbedžijin kratki muzički film počinje kao u idili 'Pišonje i Žuge'. Kao, ide se u Irsku, bit će ondje 'pravo dobro'. Ali neće, tvrdo je za irskim šankom", kaže Sejo Sexon. Pa "ima se", kažemo, posjetili ste Dublin kako biste "vidjeli situaciju" na licu mjesta?

"Eh, da odmah utješim hipstere: nisam bio u Irskoj. Ondje imamo prijatelja koji nam je pomogao snimiti prizore turističke idile, a mi smo u Zagrebu snimili sve ostalo. Eto što je magija montaže! Kako je rekao jedan važan gospodin: 'Ne moraš imati milijun dolara, moraš samo izgledati kao da imaš milijun dolara'. To je poanta. Nisam, dakle, bio u Dublinu - što ne znači da neću, ako loše prođe ovaj CD", uz smijeh će naš sugovornik. Album je, vidimo, sniman u "staromodnom" formatu, imitira dojam neprežaljenog vinilnog izdanja?

"Ma da. I moj je menadžer imao neke ideje, kao trend je izdavanja singlova. Trend je videospot. Ali predugo razmišljam na taj 'staromodni' način, meni je format LP-ja i dalje u glavi. Imam tu perverznu potrebu da među pjesmama tražim neki odnos, da složim tu dramaturgiju albuma.

Sejo Sexon "Karadžić je na faksu bio lopov, kao i svi"

Deset dana mi je trebalo da ih posložim", kaže Sexon i slažemo se, svatko tko pročita tekstove pjesama (a album je dostupan za besplatan download) osjetit će tu literarnu strast da se "ispriča priča" u detaljima ljudskih sudbina. Ukratko, staro dobro Pušenje i dalje se oslanja na etičku odgovornost prema prvom susjedu i vlastitom dvorištu. A pitanje "vlastitog dvorišta" je teško. O tom "dvorištu" uglavnom razgovaramo. Irska? Je li dovoljno velika da primi sve naše gastajbajtere?

"Tko će to znati? Pitanje motiva odlaska je jako. A Bosanaca ima svugdje, pa čak i u Bosni, kako kaže jedna narodna. Znate onu: 'Rodi se mali Bosanac pa ga majka okrene prema Sloveniji i kaže: Sine, tamo je kruh. A malog Slovenca okrene majka prema Bosni i kaže: Sine, tamo je tata'. Eto, nije se puno promijenilo. Samo tatina adresa", govori Sejo Sexon, vuče na "tatin teren". Jugoslavenski ili postjugoslavenski: postoji li taj kulturni prostor?

"Apsolutno. To svaki dan vidimo po narodnjacima. Oni su najbolji i najzastupljeniji ambasadori kulture naroda bivše Jugoslavije. Kakvi god jesu, oni su uradili više na povezivanju od političke diplomacije. Ljudi koji govore istim jezikom i vezani su jednakom prošlošću neminovno su vezani i ubuduće. A to nema veze s apologetskom idejom ikakve jugonostalgije. Naprotiv, realitet sad itekako pokazuje da je idiotski bilo rušiti sve, pogotovo kulturni prostor. Da je idiotski bilo praviti tolike administrativne prepreke među državama bivše Jugoslavije, koje su krenule trendom suprotnim od zemalja unutar Europske unije. Europske države sve više gravitiraju jedna drugoj, sve su izuzetno podigle i ekonomsku i kulturnu suradnju. Jer je to logično. A mi smo se 'odlučilli' za obrnuti proces, koji ljudima otežava bazičan život. Pjesma 'Irska' o tome govori. O tom domaćem konceptu izolacionizma, nacionalizama, poticanja fobije, mržnje... Svega što je mlade ljude dovelo u situaciju da moraju otići iz domovine, gdje je nemoguće voditi normalan život", govori Sexon.

Što je loše u nostalgiji? Najbolje pjesme Pušenja su upravo znak takve nostalgije, u pozitivnom smislu?

"Uvijek smo nostalgični za mladošću. A ta je bila u Jugoslaviji. Mladim je ljudima teže bilo doći do ploča, putovalo se preko Ferijalnog saveza, najčešće. Kad jednoga dana Sjeverna Koreja postane normalna država, oni koji su živjeli u današnjoj Sjevernoj Koreji vjerojatno će biti nostalgični prema domovini kakvu poznaju. Tako to ide", kaže Sejo i odmah nastavlja post-YU analitiku.

"Recimo, pjesma 'Jugo 45' je nastala u tvrdom vremenu i tvrdoj politici, gdje je Hrvatska došla pod sankcije, a bila je napadnuta. Pjesma se našla u, ajde da tako kažem, 'okruženju' koje nije bilo povoljno pa je nitko nije javno 'vrtio' i 'puštao' na radiju. A onda se u roku godine dana promijenila situacija: predsjednik je bio Stipe Mesić, odnos prema susjedima je počeo otopljavati. I 'Jugo 45' je od anatemizirane pjesme postao megahit! A taj nenormalni odnos prema pjesmama, sjetimo se, bio je aktivan i prema umjetnicima, ljudima poput Rade Šerbedžije ili Mire Furlan. Ne bi bilo dobro da se sve to zaboravi.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Nego da se trezvene glave govori o zajedničkoj prošlosti, ako ne želimo da nam ista prošlost ubuduće ne predstavlja problem. Ali ne! Ovdje se događa baš suprotno. Huškački populizam, koji ima jasnu interpretativnu nakanu. Okrene svaku tezu. Jer, ako u javni društveni raster uključite, slučajno, autoritete i znanje - dobit ćete šarenu, multiperspektivnu sliku. Možemo, recimo, govoriti da je samoupravni socijalizam imao i javnu i skrivenu koncepciju.

Možemo govoriti i o jugovojsci kao rak-rani tog društva koja je pojela golemu količinu para, a na kraju je pretvorena u golo oružje protiv vlastitog naroda. Sve su to istine. Život nije jednodimenzionalan", govori Sejo Sexon, rock autor i povjesničar. Osim studija povijesti, Sexon je prije konačnog rokerskog poziva gotovo osam godina studirao i medicinu. Kao takav "lik" hiperosjetljiv je na globalni trend "negiranja znanstvenih činjenica".

"Sve je moguće u ovo doba općenitog negiranja znanja, znanosti, u vrijeme borbe protiv procjepljivanja djece. U doba uvjerenja da pored Visokog može postojati piramida od 300 metara! Ako znate da tek 40% Hrvata i svega 32% Bosanaca vjeruje u teoriju evolucije, jasno je da 'prolaze' jedino instant-istine", kaže naš sugovornik. A budući da je i roditelj, kako kao povjesničar gleda na informiranost mlade generacije prema zajedničkoj prošlosti u Jugoslaviji ? O kojoj i kakvoj prošlosti možemo govoriti u srcu političkog (povijesnog) revizionizma?

"Ali ne bih ja tako lako amnestirao djecu. Danas postoje savršeni kanali kojima je u tren oka moguće dobiti svaku informaciju. Možete, recimo, postati muzički producent preko YouTubea. Naučiti svirati bubanj ili gitaru. Sve možete, putem interneta. Pametnom je sve dostupno. Kao i budali. Ali u ovom društvu ne predstavlja problem školstvo - sa svim svojim manama, nego prevladava problem općeg omalovažavanja domaćeg rada. Domaće proizvodnje. Kao kad se kaže: Hollywood pravi filmove, što ćeš ti u Hrvatskoj praviti filmove! Ovdje prevladava specifična duhovnost negiranja znanja. Ljudima su dosadile činjenice. Dojadila im izvjesnost znanosti. Ljudi više ne umiru od benignih infekcija, ljudski vijek se u Švedskoj produljio na 82 godine, stanovnici Južne Koreje su u posljednjih 60 godina 8 centimetra viši i 12 kilograma teži od stanovnika Sjeverne Koreje. Ali ljudima je dojadio taj rahatluk - kako se u Bosni kaže: kad sve ide, ono, fino. Zato u nas jedino čovjek s tumorom na mozgu ide doktoru. Za sve ostalo, on se obraća svojemu guruu ili narodnom vođi, koji neodgovorno i bez ikakvog znanja manpulira velikim brojem ljudi", kaže Sexon. Politička klima manipulacije je, naravno, veliki uzrok iseljavanja?

Priroda mržnje ''Hrvati i Srbi se mrze jer su slični''

"Zbog čega ljudi odavde odlaze? Ne zbog para. Nego zato što je ovo društvo bolesno. Zato što idioti i retardi koje gledamo na televiziji svaki dan pokušavaju upravljati masama ljudi. A gledanje domaće televizije je opasna, opsesivna navika koja našim ljudima nije donijela išta dobroga. U Irsku odlaze ljudi koji ondje nemaju ni prijatelja ni rodbine. Nikakvo zaleđe. I neće se, vjerojatno, nikad vratiti. A odlaze jer traže mjesto gdje je utakmica regularna. A ne moraš se ondje učlaniti u IRU ako si završio fakultet. Dobit ćeš posao", govori u dahu naš sugovornik. Nastavlja. "U Hrvatskoj ne nedostaje sposobnih ljudi. Ali im političke elite ne daju šansu. U dvadeset su nas godina političke, nacionalističke elite dovele do stanja potpunog rasapa. Devastacije koja nas je osiromašila kao ljude. Duhovno nas unazadila. Nekoliko stotina hiljada ljudi je krenulo prema zapadu. U posljednjih pet godina nedostaje stotinu hiljada mladih radnika. A tom iseljavanju nisu krivi ni Srbi ni Muslimani, nije kriva ni Jugoslavija. Hej, trideset godina je prošlo od Jugoslavije", kaže Sexon.

A politička opozicija, pitamo, zašto nije moguća?

"Politička opozicija je nemoguća u malim zemljama koje boluju od hipertrofije vlastite administracije. Političke elite su kod nas stvorile sistem takve hipertrofije koji jedino služi autoreprodukciji. Bio sam, eto, u zgradi uprave u Atlanti, gradu kojemu gravitira oko šest milijuna stanovnika. Ondje je u upravi zaposleno 14 hiljada ljudi. U Hrvatskoj je 240 hiljada ljudi zaposleno u administraciji. Pa usporedite parametre. Zakon velikih brojeva. I pomnožite tih 240 hiljada s četiri, što znači da je u Hrvatskoj gotovo milijun ljudi egzistencijalno vezano uz administraciju. Od 1997., kad je završena kompjutorizacija upravnih službi u Hrvatskoj, zaposleno je dodatnih 50 hiljada ljudi. Također, ne zaboravimo 70 hiljada ljudi s boračkim povlasticama. I svaku tu statističku činjenicu Hrvatske pomnožite s četiri, kao brojem članova prosječne obitelji. Što dobivate? Tek stabilnu grupu ljudi koja nikako nije zainteresirana za političke, strukturne promjene. Ovo je zemlja jedino za one ljude koji imaju mogućnost ili sreću da se - uhljebe. Čudo jezika, ta riječ uhljeb", kaže Sejo Sexon.