Godinu dana nakon praizvedbe i mnogih regionalnih nagrada, koprodukcijska predstava “Što na podu spavaš”, nastala prema romanu Darka Cvijetića u izdanju Buybooka i u režiji beskompromisnog beogradskog redatelja Kokana Mladenovića, konačno stiže 20. studenog i na repertoar Dramskoga kazališta Gavella, pa će tako i zagrebačka publika moći pogledati tu “idiličnu i za naše uvjete gotovo nestvarnu priču”. Mladenović je rođen u Nišu, diplomirao je na čuvenom beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti, gdje je danas i profesor kazališne režije. Tijekom karijere bio je direktor Drame nekoliko teatara, primjerice Narodnog pozorišta u Beogradu, te ravnatelj kazališta Atelje 212, kad je zbog Frljićeve hrabre i bezobrazno istinite predstave “Zoran Đinđić” izazvao politički establišment Beograda i zatim odstupio s te pozicije. Osim po angažiranim predstavama i odličnim režijama širom regije, poznat je kao oštar kritičar Vučićeva režima te čovjek koji ubojito i precizno secira prvenstveno srpsko društvo, pa je tako čak bio prijavljen za rušenje državnog poretka. Režirao je u HNK Ivana pl. Zajca, a zagrebačka publika upoznala je njegove predstave na Gavellinim večerima i Danima satire Fadila Hadžića. Primjerice, prošle je godine gostovao s političkom satirom “Protekcija” u izvedbi sarajevskog Narodnog pozorišta. I ove godine gostuje na Gavellinim večerima, i to s predstavom “Bilo jednom na Brijunima”, o susretu dva bračna para - Broz i Taylor/Burton, a u ožujku iduće godine prvi će put režirati u Zagrebu. Riječ je o čudesnom Saramagovu romanu “Kolebanje smrti”, koji će postaviti u kazalištu “Kerempuh”.

EXPRESS: Predstava “Što na podu spavaš” nastala je prema romanu Darka Cvijetića kao koprodukcija tri teatra iz tri države i sarajevskog MESS-a, što na prvi pogled izgleda kao nemoguća misija. Kako ste se, usprkos svemu, uspjeli povezati i realizirati zajedničku predstavu koja se tiče raspada bivše zemlje?

Od prvog razgovora s Draženom Ferenčinom, sjajnim kolegom i ravnateljem Gavelle, pa nakon što su se predstavi priključili Srpsko narodno pozorište, s ambicioznim ravnateljem drame Milovanom Filipovićem, i sarajevski dio tima, festival MESS i Narodno pozorište u Sarajevu, na čijem je čelu moj dragi kolega Dino Mustafić, pa do same premijere naše predstave, septembra 2022. godine u Novom Sadu, sve u vezi s tom predstavom predstavlja idiličnu i za naše uvjete gotovo nestvarnu priču. Kao da su mudrost i ljudskost samog autora romana, Darka Cvijetića, postavili standard svega onoga što će biti naš proces i rezultat. Počeli smo u Zagrebu, radili u Novom Sadu, igrali u Sarajevu i u mnogo drugih gradova, a sve to bez povišenog tona, bez trenutka nesuglasja i loše energije, s mnogo empatije i još više suosjećanja prema patnji i stradanjima drugih. Sve u svemu, ova priča, koja duboko preispituje ljudskost svih nas, donijela mi je neke od najdražih ljudi koje sam ikad sreo, kako u kazališnom tako i u privatnom životu.

Express: Nakon Cvijetićeva romana “Schindlerov lift” u Kamernom teatru 55, postavili ste i ovaj “Što na podu spavaš”, koji govori o zadnjem ratu i zlu, koje nas je potpuno, kako je rekao sam Cvijetić, obezljudilo. Što vas je najviše motiviralo, pokrenulo ili dirnulo u tom Cvijetićevu romanu? Koje teme, kakvi problemi?

Motiv su mi moje tri kćeri, kojima ću, kao i svi roditelji na ovim prostorima, pretpostavljam, morati objasniti tu eksploziju mržnje i zla devedesetih godina, eksploziju od koje se nismo oporavili i pod čijim ruševinama i dalje živimo. I nas su, kao i Darka, zanimali ljudi, a ne narodi. Cijela naša predstava veliko je nadanje da će jednom, u zemlji koja se nekad zvala Jugoslavija, ljudi uspjeti pobijediti narode i da ćemo se mjeriti po ljudskosti a ne po pripadnosti. Za razliku od naših političara, radeći ovaj roman, mi nismo gurali pod tepih krhotine svijeta koji se raspao. Naprotiv, izvukli smo ih na površinu i bosih nogu hodali po njima.

Express: O predstavi je izrečeno mnogo pohvala, no koja je bila vaša ideja? Jeste li predstavom htjeli pokazati da je nakon ratova ipak moguće zajedništvo i praštanje?

Uvijek mi je bilo neshvatljivo da nas, umjesto svega onoga što suštinski jesmo, što smo se, uostalom, trudili da postanemo, određuju stvari na koje, ni na koji način, nismo mogli utjecati - nacija, vjera i rasa. Dozvoljavam sebi da odbacujem sve što nije moj voljni odabir i da se smatram čovjekom. Nisam Srbin, pravoslavac i bijelac jer su mi tako odredili, kao što mi je potpuno svejedno je li neko Hrvat, Bošnjak, Meksikanac, katolik, musliman, budist… Zanimaju me ljudi s kojima komuniciram, ne breme njihova naslijeđa, natovareno na njih kao i na mene i cijelu našu generaciju. Ako govorimo o zajedništvu, govorimo o zajedništvu plemenitosti i dobrote, a ne o političkom zajedništvu, tako kompromitiranom u vremenima za nama.

Express: Kako i sam autor Cvijetić dolazi iz miješanog braka, tako i njegov roman dotiče pitanje različitih nacionalnosti i njihovo preplitanje u ratu, donoseći užasne priče, kao što je ona o zarobljavanju Senada, što je u ovoj regiji, uz mržnju, vječna tema spoticanja. Kakva je situacija u vezi s tim danas, 30-ak godina nakon rata, u Srbiji i na ovim balkanskim prostorima?

Kad pogledate udžbenike povijesti u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj, shvatite da su naši sistemi obrazovanja tek dio mesarske industrije koja sprema meso za neke nove ratove i polako ga transportira ka klaonici. Suprotno evoluciji i zdravom razumu, mi i dalje živimo unazad, što je isto toliko apsurdno kao kad bismo svi hodali unatraške i uvjeravali sebe da baš tako treba. Kao da je cijeli prostor nekadašnje Jugoslavije zauvijek određen narativom devedesetih i njegovim oprečnim tumačenjima. Ne postoji nijedan narod u bivšoj zemlji koji nije u toj našoj balkanskoj krčmi urlao, lumpovao, razbijao i ponašao se nerazumno. Neki su u tome prednjačili, neki su otišli ranije, neki su, poput mojeg naroda, ostali do samog fajrunta, pa još liječe historijski mamurluk, ali ne postoji nitko među tim narodima koji je spreman platiti realnu cijenu štete koju je napravio, pošteno podvući crtu nad vlastitom poviješću i krenuti dalje čistih ruku, bez balasta i prljavog veša prošlosti. Darko Cvijetić pokušava nemoguće - objasniti nam svojim djelima da smo svi mi ovdje toliko povezani i prepleteni da je nemoguće nanijeti zlo drugome, a da istodobno ne nanesete zlo sebi; da je nemoguće ozljeđivati, raseljavati, ubijati, a da time ne učinite suštinski zločin prema sebi. Mi smo ratni zločinci vlastitog života, odlučni u tome da svojim nerazumnim istrebljivanjem drugih na kraju istrijebimo sebe.

Express: Rekli ste da će ljudi na ovim prostorima jednog dana pobijediti narode, bez obzira na to koliko se ti narodi duboko zakopavaju u falsifikate vlastitih novijih historija. Mislite li stvarno da je moguće da ljudskost pobijedi nacionalizme i šovinizme u vrijeme u kojem jačaju povijesni revizionizmi i u kojem se vode ratovi nadomak naše regije?

Kako kažu nadrealisti - budimo realni, zahtijevajmo nemoguće! Realni presjek stanja u našim državama ne ostavlja nam prostor za optimizam. Ipak, predstava “Što na podu spavaš” rodila se baš na tom prostoru i uspjela je promovirati vrijednosti dijametralno suprotne od onih koje propagiraju političke elite. Ja nemam iluzija da će kazalište bitno promijeniti svijet, ali snažno vjerujem u njegovu moć da utječe na stavove i emocije onih koji u kazalište dolaze i koji su željni ne samo uzbuđenja nego i svojevrsnoga kulturnog dijaloga. Uostalom, ovog trenutka u osam zemalja igra se više od 20 mojih predstava i, kad zbrojimo njihove gledatelje, na godišnjoj razini, dolazimo do više od 150.000 ljudi. Ja ne mislim da je to malo. Naprotiv, trudim se da kazalište koje pravim bude onaj korektiv društva koji će ga upozoriti na njegove mnogobrojne stranputice i rijetke ljepote. I svojim studentima govorim da je biti “popravljač svijeta” jedan od najuzaludnijih poslova ikad, ali ako svi odustanemo, tko će i kako popraviti ovaj svijet koji živi jedan od svojih najstrašnijih i najmračnijih perioda?!

Express: Prošlo je više od deset godina otkad ste dali ostavku na mjesto upravnika Ateljea 212 zbog nesuglasica s ansamblom, ponajviše zbog Frljića, koji je postavljao predstavu o Đinđiću, ali i političkih pritisaka. Premijera je ipak održana i glumci su u osvijetljenoj dvorani istresli publici u lice sav gnoj političkog života zadnjih 20 godina, od ratova i zločina do tajkuna i političkoga kupleraja. Kako iz današnje perspektive gledate na to?

Mi smo predstavu o Zoranu Đinđiću radili devet godina nakon njegova ubojstva. Nismo čekali desetogodišnjicu jer smo slutili da je nećemo dočekati u demokratskoj Srbiji. I tako je i bilo. Sve ono što je uradio Oliver Frljić sa svojim suradnicima i onim dijelom ansambla Ateljea 212 koji je herojski ostao uz ideju i redatelja upravo je bio obračun s tom desnom Srbijom, nacionalističkom i agresivnom, onom Srbijom koja kroz cijelu svoju noviju povijest bira vođe i “mesije”, a odbija suštinski se demokratizirati i suočiti se s vlastitim historijskim greškama. Bio je to obračun s onim usijanim nacionalnim glavama koje su uvijek radije birale ispaliti metak u glavu ili srce naših rijetkih progresivnih lidera nego dozvoliti da se od Srbije napravi normalna i uređena zemlja, jer u njoj oni, takvi kakvi jesu, ne bi mogli skupo prodavati maglu ugroženih nacionalnih interesa, historijskog prava na teritorije, Dušanovo carstvo, Veliku Srbiju i sve ostale nakaradne projekte kojima su uništili kako svoj tako i narode u okruženju. Samo nekoliko dana nakon premijere “Zorana Đinđića”, Tomislav Nikolić, četnički vojvoda i Šešeljev egzekutor političkih ideja, postao je predsjednik Srbije. Njega je na tome mjestu zamijenio Šešeljev potrčko i najambiciozniji zastupnik radikalske ideologije, Aleksandar Vučić. Krug se zatvorio i naš ponovni juriš u devedesete mogao je početi.

Express: Jesu li ti događaji kobno utjecali na percepciju i slobodu vašeg rada?

Ansambl Ateljea 212 jasno se odredio protiv repertoara koji kreiram, pokušavajući da taj teatar iz zabavno-satiričnog repertoara vratim njegovim korijenima, onom smjelom i avangardnom kazalištu koje je kreirala Mira Trailović i sve je bilo kristalno jasno.
Ja sam otišao baviti se svojim teatrom, uglavnom u izbjeglištvu - za posljednjih jedanaest godina u Beogradu sam režirao samo dvije predstave u državno dotiranim kućama; Atelje je, kao i većina drugih beogradskih kazališta, otišao tamo kamo je otišao i svatko od nas te živi posljedice svojih odluka. Ja sam na svoje i dan danas ponosan.

Express: Nekoliko puta susreli ste se s cenzurom, a protiv vas su u Srbiji podizali i kaznene prijave zbog vaših predstava i kritičkih stavova. Može se reći da ste trn u oku političkom establišmentu. Što Srbiji najviše smeta kod vas?

Kako netko reče: Nije mi jasno kako je u našoj državi organizirani kriminal mnogo bolje organiziran od države, a vode ih isti ljudi. Tom skupu sudionika i direktnih aktera ratnih zločina devedesetih koji danas vodi Srbiju, najveći problem predstavljaju ljudi koji nisu na prodaju, jer su oni, polazeći od sebe, navikli da sve ima svoju cijenu i da se sve kupuje i prodaje. Istine radi, bilo je njihovih emisara, s “ponudama koje se ne odbijaju”, ali ja i dalje računam s tim da je jedino mjerilo onoga tko smo to da se ujutro pogledamo u ogledalo i da se ne stidimo samih sebe.

Express: Koliko danas ima slobode u teatru?

Kao i u životu, sloboda nije nešto što vam netko drugi određuje. Ne postoji limit slobode i hrabrosti niti način da vam netko oduzme kreativnu slobodu i umjetničko dostojanstvo, osim da vam, kako kaže Hamlet, oduzmu sam život. Mnogi naši teatri predstavljaju hramove umjetnosti naseljene trgovcima, a trgovce treba istjerati iz hrama, čak i ako, poput mene, niste vjernik. Mi izbjegavamo “neprijatne teme”, mi kalkuliramo s uspjehom, flertamo s estradom i na to nas nitko nije silom natjerao. Ili je Shakespeare i tu bio u pravu rekavši da je kazalište “ogledalo društva” i da treba pokazati “samom sadašnjem pokoljenju i biću svijeta njegov oblik i otisak”. Ako svijet u kojem živimo nije slobodan, ako su naša društva taoci nadzornoga kapitalizma koji se lažno predstavlja kao zapadna demokracija, onda je možda i logično da se u ogledalu takvog svijeta ogleda jedno neslobodno i bezidejno kazalište. Ja i dalje cijelim bićem stojim uz one koji su spremni taj slobodni teritorij duha, kakav u biti predstavlja kazalište, braniti po svaku cijenu, pa i životom ako treba.

Express: Prije nekoliko godina povukli ste svoju predstavu “Sitničarnica kod sretne ruke” s festivala Teatar na raskršću u svom rodnom Nišu zbog pokroviteljstva Aleksandra Vučića. Je li glavni razlog povlačenje predstave bilo izdvajanje za kulturu 0,73 posto?

Dragi Igor Vuk Torbica i ja otkazali smo svoje dogovorene režije u niškom kazalištu i povukli predstave s festivala, ne želeći da svojim radom i prisustvom damo legitimitet nekome tko promoviše svaku vrstu nekulture i netolerancije. Taj isti čovjek, uostalom, rukovodi državom u kojoj su izdvajanja za kulturu na nivou statističke greške. Budžet za kulturu koji počinje s nulom pokazuje da oni koji su na vlasti misle kako mi i jesmo nule i da toliko i zaslužujemo, a situacija je upravo obrnuta – dok nule odlučuju o nama, mi ćemo zauvijek biti nule. I tu nema potrebe za dijalogom, oni su vam budžetom poručili da ih kultura i obrazovanje ne zanimaju. Vjerojatno su svjesni da bi pametniji narod tražio pametnije vladare. Zato je lakše splavariti, pinkovati, urlati, mahati navijačkim zastavama po stadionima i spolnim organima u reality programima.

Express: Nakon što je preminuo Jagoš Marković, Majstor i Redatelj, kako ste napisali, obratili ste se državi i zatražili da ga isprati “onako kako zaslužuje”, čime ste sugerirali da država baš ne brine puno o svojim umjetnicima. Kakav odnos ima Srbija prema svojim umjetnicima i kakva je uopće kulturna klima u Srbiji?

Ako postoji kulturna klima u Srbiji, onda je ona imuna na klimatske i sve ostale promjene. Dobro kreirani sistem kolektivnog zaglupljivanja nacije, započet devedesetih godina, rezultirao je sveopćom estradizacijom društva. Estrada upravlja svakim segmentom našeg života, a da sfere interesa ne bi dolazile u sukobe, estrada se dijeli na državno-političku, medijsku i estradu u užem smislu riječi. Reality zvijezde, estradne zvijezde, medijski eksponirani kriminalci i osuđenici, youtuberi, influenceri i čitava jedna šarena galerija polusvijeta čine okosnicu naše “kulturne” klime. Ni u sistemu obrazovanja, ni u javnoj i medijskoj sferi, ne postoji njegovanje i planiranje kulturnih potreba. Stasaju generacije koje ne prepoznaju značaj kazališne, likovne, muzičke, plesne i raznih drugih umjetnosti. Iluzorno je očekivati da će netko tko od malih nogu odrasta u tom devastiranom balkanskom Disneylandu, u zrelom dobu naprasno poželjeti sresti se s kulturom. To je bitka koju gubimo, a protuudar sveopćoj nekulturi je, nažalost, moguće izvesti samo uz promjenu kompletne društvene paradigme.

Express: Trenutačno ste u Švedskoj, gdje radite predstavu prema tekstu Danila Kiša…

U Malmöu režiram predstavu “Danilo Kiš, izvod iz knjige rođenih”, baziranu na knjizi Marka Tompsona. Pokušavamo ispričati priču o Danilu Kišu, jednom od najznačajnijih književnika 20. vijeka, ali i osobi koja iz današnje perspektive djeluje kao svjetionik morala i beskompromisnosti. Biti individua u vremenu masovnih pokreta, biti Jugosloven i kozmopolit u vremenu divljanja balkanskih nacionalizama, biti disident, bez želje da naplatite svoj disidentski status, pisati o logorima “iz straha da će se ponoviti”, naslutiti košmare svijeta, od jugoslovenske tragedije do masakra u Gazi, znači biti slobodan i svoj, biti spreman vlastitim životom braniti svoje stavove, znači – biti Danilo Kiš.

Express: Što slijedi nakon te predstave?

Nakon toga ću, s velikom radošću, u kazalištu Kerempuh, režirati čudesni Saramagov roman “Smrt i njeni hirovi” - mislim da je naslov hrvatskog prijevoda “Kolebanje smrti”. Ovaj roman ima sve ono što bi jedan predložak za buduću predstavu trebao imati – sjajnu priču, uzbudljive obrate, jake likove i nadasve briljantan humor, a govori o jednoj državi, njenome mehanizmu, njenom religijskom i ekonomskom sustavu i sveobuhvatnom rasulu koje nastupi kad se iz svakodnevnog života izuzme nešto tako jednostavno i podrazumijevajuće - svakodnevna smrt. Podjela je za poželjeti, suradnici su pažljivo izabrani i ostaje nam da vas pozovemo na premijeru 8. ožujka 2024. godine.