Zbirka objavljena u izdanju VBZ-a, najavljena kao svojevrsni nastavak kultnog "Anđela u ofsajdu", prilika je da s autorom porazgovaramo, kako o knjizi tako i o širem književnom te društvenom kontekstu, a ujedno pozivnica čitateljima da ne propuste novog/starog Ferića. Subjektivno ili ne, naime, dojam je da svjedočimo autorovoj ponajboljoj prozi koja će, s priličnom sigurnošću možemo tvrditi, konkurirati za prestižne domaće, regionalne, pa i međunarodne književne nagrade. Naznake onoga što je u odnosu na dosadašnji opus nastavak poetičkoga kontinuiteta, ali i naznake Ferićevih možebitno novih spisateljskih tendencija, možete, sigurni smo, utvrditi prolazeći kroz ovaj razgovor. Dakako, i to valja svaki put ponoviti, neposredno je čitateljsko iskustvo nezamjenjivo, stoga je jasno što je u sljedećem razdoblju činiti.

BestBook: Za početak, možemo li, i kako, vašu novu zbirku priča tumačiti kao, kako je navedeno i na portalu Kritika h,d,p,, knjigu koja se nastavlja na nagrađivanog "Anđela u ofsajdu"?

Možemo, možda u dva segmenta. U prvom redu postoje u njoj tri priče koje se sastoje od manjih priča, mozaične su zapravo, a takve priče sam pisao i u "Anđelu". Druga stvar, određeni je senzibilitet i neke teme od kojih ja nikako ne mogu pobjeći i koje me slijede kao vlastita sjena. Petar Pan je u jednom trenutku izgubio sjenu i Vendi mu ju je prišila. Ne može čovjek bez sjene, pa ni takav junak. Ja bih, međutim, ponekad rado izgubio svoju sjenu. Ona je ponekad kao mračni agent koji nas posvuda slijedi.

BestBook: I ovaj put, čini se, smrt je jedan od provodnih motiva priča. No koliko je smisleno rečeni motiv okarakterizirati kao simptom opsjednutosti smrću? Nije li ono, što apropos vaše literature, nazivamo opsjednutošću smrću, ustvari provodni motiv sadržaja naših misaonih procesa? Možemo li uopće kao svjesna bića ne misliti na smrt? Može li kategorija poricanja, o kojoj piše slovenska psihoanalitičarka Alenka Zupančič, bez prethodne religijske indoktrinacije ili "onostranog" iskustva u našoj percepciji biti poistovjećena s kategorijom negacije?

Imate pravo, često se u ovim mojim knjigama nailazi na motiv smrti, ali one nisu zbog toga ni po čemu ozbiljno različite od drugih. Naime, još od kamene unutrašnjosti piramide i papirusa pa do naših suvremenih ekrana, sam čin pisanja zapravo je reakcija na smrt. Točnije, na svijest o smrtnosti i potrebu da se ostavi trag. Ali to, naravno, nije samo literatura (zvala se ona "Knjiga mrtvih", "Uliks" ili "Kiklop"), to je kompletna umjetnost, ali i znanost i religija. Svaka se sa svoje strane nastoji obračunati s ljudskom smrtnošću. Iz prvog našeg slova, onoga A s lijeve strane, alfe ili alepha, govori i ta smrt koja raste s nama, kako nam kaže Šimić. Zato je nemoguće svjesnom biću ne misliti na smrt. Pa kao što su proizvodi našeg uma memento mori, tako postoji u nama i ona suprotna tendencija, da se od smrti pobjegne, da je se kamuflira ili zakloni šarenim slikama. U crtićima, pastoralama i svim oblicima suvremenih pastorala smrt je kamuflirana, ali i takva nam namiguje iz prikrajka. Ja, možda, samo o tome govorim malo otvorenije.

BestBook: Ne manje važno – ponajviše stoga što smrt jest jedan od provodnih motiva vašeg rada – bojite li se smrti? Ako je odgovor potvrdan, je li pisanje vaše oruđe suočavanja sa spomenutim strahom i može li ono biti dostatno?

Kompleksno je to pitanje, bojimo li se. Ovisi o tome u kojem smo životnom dobu, ili situaciji. Djeca su obično nadarena važnim talentom: ne misle na smrt, sama sebi izgledaju besmrtna. Do prvog šokantnog suočenja. Poslije toga razvija se i svijest i strah. A u trećoj dobi ona je naša stalna suputnica i bilo bi apsurdno da je se bojimo. Kad mi se otac ozbiljno razbolio, govorio je parafrazirajući Vitomila Zupana: "Kad dođe, jebat ću je!" I evo anticipacije za vaše sljedeće pitanje. A je li pisanje dostatno kao "lijek" za strah od smrti (koji zapravo više ne osjećam) – naravno da nije, ali nemam drugi.

BestBook: I u "Spidermanu", napose u istoimenoj priči (tj. ciklusu kratkih priča) kojom završava knjiga, thanatos se prepliće s erosom, iz čega, kao reperkusija, proizlaze krhke (mada uglavnom postojane) varijacije međuljudskih odnosa koji uključuju, primjerice, otvoreni brak/vezu, ali i preljub te, katkad, njihova puknuća. U kolikoj je mjeri "common sense" vaših likova (da ne kažem ljudi općenito) kadar uspostaviti/očuvati autonomiju naspram egzistencijalne sprege nagona (seksualnosti) i straha (od smrti)? Možemo li, sukladno prethodnom upitu, postaviti pitanje (re)definicije tradicijskih društvenih uloga sukladno kojima, u manjoj ili većoj mjeri, definiramo pojmove kao što je "vjernost"?

Ta fraza, "eros i thanatos", čestom se upotrebom ispraznila od značenja, ali to opet ne znači da mi taj odnos smrti i erotike ne živimo svakodnevno. U pravu ste, zadnja, naslovna priča ove zbirke, pruža nam na uvid niz ljudskih života i priča, niz varijacija, pa i tu o otvorenom braku generacije koja je stasala uz seksualnu revoluciju, ali istovremeno govori o nestanku "tekovina" te revolucije. A što se tiče ovog pitanja o redefiniciji tradicijskih društvenih uloga, ono se u toj priči svakako postavlja. U prvom redu mislim da je otvorena veza najveći dokaz vjernosti partnera, kao i to da ona nosi i niz opasnosti. Onoga momenta kad eliminiramo preljub kao najčešći razlog za raspade veza i kad ga pretvorimo u poliamoriju, ili štošta slično, javljaju se drugi problemi, ne manje ozbiljni. Kao da smo u nekoj kompjutorskoj igrici prešli u viši nivo, gdje nas čekaju drugačiji, a možda i opasniji neprijatelji. Htio sam postaviti upravo ta pitanja, o gubitku "vrijednosti" jedne generacije, o redefiniciji vjernosti, slobode, slobodne ljubavi i seksualne revolucije. Ali u toj priči nalaze se i drugi problemi, kao što su odnos majke i sina, socijalne razlike i posve različiti svjetovi u kojima živimo, a koji supostoje tu pokraj nas.

BestBook: Vaša druga priča ("Posmrtna pripomoć"), međutim, upućuje na smrt kao administrativni pojam. Štoviše, kao mogući simbol birokratske zavrzlame, ali i kao podsjetnik na klasni jaz zahvaljujući kojem je pripadnicima nižih klasa umrijeti jednako teško kao i živjeti. Možemo li kao društvo odgovoriti na kapitalističku bešćutnost barem onda kad nam predstoji pobrinuti se za "vječni počinak" svojih pokojnika? Možemo li – ako ne društvo bez stambenih kredita – postati barem društvo koje ne podiže kredite za grobna mjesta? I gdje je, iz perspektive pasivnog društva kakvo jesmo, rečenoj eksploataciji kraj?

"Posmrtnu pripomoć" zamislio sam kao priču u kojoj se na indirektan način postavlja aktualno i sve važnije društveno pitanje, a to je – revizionizam. U kojoj smo mjeri dolaskom novih političkih i ekonomskih odnosa devedesetih izgubili svoj identitet i našli se u nekom zrakopraznom prostoru kao ljudi bez svojstava. Ispražnjene ljušture. Na to se, dakako, nadovezuje i priča o tragikomičnoj organizaciji jednog sprovoda i psihički bolesne osobe koja ne vjeruje u smrt. Činjenica je da se naši različiti socijalni statusi itekako reflektiraju i u odnosu prema sprovodima i pokapanju. Tu mi pada na pamet Kišova priča iz "Enciklopedije mrtvih", "Posmrtne počasti", u kojoj jednu siromašnu prostitutku mornari pokapaju kao kraljicu i to je njihova mala revolucija. Isto tako, ne mogu pobjeći od Marinkovićeve reklame s početka "Kiklopa" (to mi je sad aktualno) za Prvi hrvatski zavod za sjajne pogrebe, gdje se kaže "te je tako vaša smrt još jedan uspjeh i ljepota, gotovo poetična…" Naravno, u društvu u kojemu je sve posao i u kojemu kapital rukovodi svime, i smrt je posao. A u takvim uvjetima mladi ljudi nemaju gdje živjeti jer su stanovi preskupi, a stariji nemaju kamo ako se već ranije nisu pobrinuli za grob. Živimo u svijetu u kojemu taman otplatimo kredit za stan, kad nas već čeka onaj za grob, ako imamo toliko sreće da poživimo toliko kako bismo ga otplatili.

A eksploataciji mrtvih kraja, dakako, nema. Mrtve koristimo kao gorivo za svoje političke lomače, mrtvima naplaćujemo mrtvarinu dok su još živi, jednim mrtvima miniramo spomenike da bismo ih gradili drugim mrtvima koji su i kao mrtvaci izgubili svoj identitet i dostojanstvo.

BestBook: Ovdje bih se na trenutak nadovezao spominjući priču "Groblje preživjelih"; riječ je o kratkoj priči koja se referira na preživjele iz perioda holokausta. Jedan od načina preživljavanja, pokazalo se, jest i korupcija. Pretjerujemo li ako o korupciji govorimo ne samo kao o historijskom naslijeđu nego i kao o (ne)posrednoj posljedici bioloških zakona? Hipotetski, mogu li besmrtna bića biti koruptivna ili je korupcija rezervirana isključivo za umiruće? Ako je tako, nije li posrijedi paradoks? Ne bi li svijest o neizbježnosti smrti trebala reducirati naše ambicije – kako one koje se tiču napretka u društvu tako i one koje se tiču ustrajnog odgađanja neminovnog?

U toj priči pojavljuje se teza da je određeni broj Židova, ali i drugih ugroženih u vrijeme NDH, spašen zahvaljujući potkupljivosti ustaškog režima. I prvotna ideja nije bila da se govori samo o korupciji nego da se ispriča istinita priča osobe koju dobro poznajem i koja je kao dvogodišnja djevojčica određena za strijeljanje. Spasio ju je učitelj iz sela u kojem je živjela. Ta me priča progoni prvenstveno kao slika dvogodišnje djevojčice pred puškama. To se, nasreću, nije dogodilo, a vjerojatno je njenom spasu doprinijela i korumpiranost nekog ustaškog oficira koji je u to strašno vrijeme imao vlast nad životom i smrću. A sad, naše povijesno naslijeđe jest i korupcija i nepotizam, a ova prva čini i osnovnu razliku između sretnih i nesretnih društava. U zemljama u kojima je korupcija osobito raširena nema budućnosti, nema pravde, nema jednakosti i ljudskih prava, nema posla i osnovnih uvjeta za život. Iz takvih zemalja bježi se glavom bez obzira, čak i uz smrtne opasnosti. A kamo se bježi? U one sretnije zemlje u kojima vlada neki red. Ideja ove priče bila je upravo to, da se pokaže kako i taj naš "nered" ima dobrih strana. Naša je nematerijalna baština i kuverta za liječnika i 50 eura za policajca, kao i milijuni eura za političke moćnike. I to je prvenstveno društveni problem. A ako se korupcijom borimo za vlastiti život u okviru monstruoznih rasnih zakona ili fašističke diktature, to ima veze s biologijom i instinktom za samoodržanjem. S druge strane, smrt nam oduzima zemaljske materijalne vrijednosti, ali nije pravedna kakvom je smatraju jer je ključno kako je osoba živjela prije smrti, kao milijarder ili kao potplaćeni strani radnik iz Nepala. Mi se korupcijom borimo za bolji život koji nam ne pripada. A svijest o neizbježnosti smrti, pokazuje se to svakodnevno, ne reducira naše ambicije. Neki bogati ljudi, dakako smrtni kao i svi ostali, danas imaju stotine milijardi dolara, što im je dovoljno za stotine i stotine života, pa ipak ne prestaju gomilati novac, zlato, nekretnine, jahturine, čak i ljude. I svi oni znaju da će umrijeti. Zamislite sad besmrtnog bogataša, koliko bi njemu trebalo?

BestBook: Vratimo se na početak knjige. Već prva priča ("Noć iguane") upućuje na intertekstualne/intermedijalne relacije, kojih u djelu ne manjka. Pridamo li tomu elemente autobiografičnosti (koju valja razlikovati od autobiografskog), možemo li rečene relacije razmotriti kao dopunsko sredstvo autobiografičnosti? Objašnjavaju li ove relacije također postojanu autoreferencijalnost i u kolikoj je mjeri (neka nam Barthes oprosti!) Zoran iz "Spidermana" – Zoran Ferić? I otkud Tennessee Williams?

Intertekstualnost je dio ove knjige, vjerojatno i puno više nego mojih prethodnih knjiga. Eto, prva priča nosi naslov priče i drame Tennesseeja Williamsa. I ta priča iz zbirke s istoimenim naslovom, a koju je izdao Meandar Media, itekako igra ovdje važnu ulogu. Čitao sam je u avionu na putu za Čile i tu je nestala. I u većini drugih priča iz "Spidermana" pojavljuju se knjige, pisci, scene iz priča i romana. To je razumljivo jer je glavni lik pisac, i to je vidljivo odmah iz prve priče, te je njegova povezanost s knjigama važan dio njegova života. Zoran iz knjige, pripovjedač ovih priča, prilično je blizak meni, utoliko što opisuje ono što mu se dogodilo, ono što ga muči i čega se boji. Ili ne boji. Ali, dakako, nije ja. Možda je najbolji primjer priča "Priče Marije Barnas", koja govori o radionici kreativnog pisanja, naravno fikcionalnoj, u fikcionalnom dalmatinskome mjestu, ali sažima neka moja iskustva iz dvadesetogodišnje prakse držanja takvih radionica. Tu se pojavljuje niz situacija iz knjiga, i problema kojima se literatura bavi danas: feminizam, ekologija, status crkve u društvu, odnos fikcije i fakata, proces kako se stvarnost preoblikuje u priču.

BestBook: Neke priče nastale su u sklopu ili kao posljedica sudjelovanja u projektima ili festivalima ("Iskopine", "Oproštajni valcer" i dr.), stoga se nameće i sljedeće pitanje: kako inkorporirati tako nastale tekstove u kompaktnu i funkcionalnu cjelinu koja ne razotkriva njihovu prirodu? Spomenuli ste čak i transformaciju usmenog iskaza (festival Pričigin) u ovdje inkorporirani tekst ("Kako smo pokušali prevariti prvi april")…

Prvo, volim te zajedničke književne akcije i sudjelujem u njima od samog početka, praktički od prve knjige. Fascinira me kako na zajedničku temu, ili sa zadanim likovima, nastaju potpuno različite priče. Na primjer u knjizi priča "Anđeo u ofsajdu" takva priča je "Simetrije čuda". Slično je to situaciji s radionica pisanja kada desetak mlađih kolega i kolegica piše potpuno različito na istu zadaću. Dobra je to vježba i za one koji počinju, ali i za već iskusnije pisce. Tako se jedna tema istražuje u različitim smjerovima i varijacijama. Do sada sam sudjelovao u mnogim takvim akcijama, ali samo neke priče bile su pogodne da uđu u ovu knjigu. Ona je tako i presjek onoga što sam radio kao pripovjedač niz godina. A kako ih inkorporirati? U prvom redu tako da, ma koju temu da obrađuješ, pokušavaš pisati ono što te se direktno tiče, gdje postoji jaka emocija, koja onda i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini oblikuje jezični materijal. Primjer ovdje mogu biti dvije priče, "Oproštajni valcer" i "Kako smo pokušali prevariti prvi april". Nastale su u različitim situacijama, unutar različitih projekata, a kao da se nastavljaju jedna na drugu, obrađuju isti problem, s tim što se jedna referira na Kunderu a druga na Joycea, a govore o meni.

BestBook: Ljubav, kao i mržnja, emocija je neodvojiva od simbioze seksualnosti i umiranja (tj. smrti). Kao poseban vid ljubavi na više mjesta (napose u fragmentu iz "Spidermana" naslovljenom "Sine, ako voliš majku, nemoj ući kroz ta vrata") spominjete "majmunsku ljubav". Možete li nam više reći o tom tipu ljubavi? Je li ona isključivo vezana uz odnos roditelja (napose majke) prema djeci? Je li, shodno tome, biološki uvjetovana? Moramo li biti majmuni da bismo kao majmuni voljeli? I možemo li, a da nas takvo što promptno ne uništi, voljeti više od majmuna?

Majmunska ljubav je sintagma koja se koristi za pretjeranu ljubav majke prema djetetu, a često označava i toleriranje onoga što ne bi trebalo tolerirati. A svakako je dijelom i biološki uvjetovana, ali nastaje unutar različitih socijalnih situacija u kojima majka pretjerano štiti dijete. Tako je barem koristi lik u priči. Majmunska ljubav zapravo je pretjerano obožavanje djeteta. Ali ono što je važno jest da živimo u takvom dobu, da se ne radi samo o individualnom zastranjenju, kao na primjer u spomenutoj priči, nego o odnosu društva prema djetetu. Danas vlada kult djeteta, dijete postaje božanstvo i stvaraju se različiti društveni mehanizmi da bi ga se zaštitilo, ali nisam siguran da time činimo uslugu mlađim generacijama. Odrastanje je kompleksan proces i često uključuje suočavanje s neugodom ili boli, a pretjerana zaštita stvara preosjetljive pojedince nesposobne za suočavanje sa zahtjevima života. U skladu s tim, ne moramo biti majmuni da bismo kao majmuni voljeli, jer se ta sintagma koristi zapravo za ljudsku ljubav. Samo je pitanje vrijeđamo li time majmune.

BestBook: U tekstu "Priče Marije Barnas" dotičete se kako radionica pisanja (čije se svrhe za ovu prigodu, razumljivo, ne dotičem), tako i, možemo reći, socijalne pozadine intelektualnog (spisateljskog) razvoja. Nastojite li time demontirati tradicionalno uvjerenje o sprezi pisanja i siromaštva – nužnoj da bi ono, pisanje dakle, bilo uspješno? Što uopće takvo uvjerenje danas govori o društvu u kojem je ono dominantno, barem u onim rijetkim prigodama kad se dotiče, u pravilu, kanonske literature?

Sprega pisanja i siromaštva istodobno je legenda i tragična istina. Književnost je jedna od najpotplaćenijih umjetničkih struka, i to ne vrijedi samo za našu kulturu. To je struka koja ne može bez državnih dotacija, kao struka, ne govorim o sretnim i spretnim pojedincima. Međutim, kod nas mnoge kolegice i kolege rade niz poslova da bi se nekako uzdržavali jer od knjiga je to nemoguće. Ne samo zbog malih tiraža, malih honorara, nego i opće klime nečitanja. To su urednički poslovi, prevođenje, predavanje na fakultetima i u srednjim školama i, naravno, radionice kreativnog pisanja. Tu je, dakako, i rad u novinama i na portalima. I uz sav taj posao, ja bih rekao, silan posao, može se zaraditi za život, ako se čovjek trudi i uz to ima i sreće. U ovoj priči sučeljavaju se jedna siromašna mlada spisateljica, ona koja to tek treba postati i talentirana je polaznica radionice, te relativno afirmirani pisac koji odrađuje svoju gažu u okviru nekog projekta za mlade i koji financijski dobro stoji. Na internetu sam svojedobno pročitao da je neuvjerljivo da pisac posjećuje restorane i vozi relativno dobar auto srednje klase. To možda nije pravilo, ali nije ni neuvjerljivo. Uostalom, neki naši kolumnisti svojedobno su bili plaćeni kao direktori banaka.

BestBook: Rekao bih da je socijalni aspekt priča u vašoj novoj zbirci po svom značaju usporediv s preispitivanjem sprege seksualnosti i smrti. Utoliko ne mogu za kraj ne upitati vas: što je uzrok našoj kolektivnoj apatiji? Zašto smo se predali i jesmo li se prethodno uopće i borili? Postoji li i najmanja mogućnost da događanja u Srbiji potaknu procese kritičkog buđenja našeg društva? Što je s mladima u Hrvatskoj? Mogu li nas oni iznenaditi poput vršnjaka iz komšijske nam države?

Ovo što se događa u Srbiji je fascinantno i veličanstveno. Eksplodirala je svijest o općem nezadovoljstvu i jednoj karikaturalnoj, ali malignoj vlasti koja se na površini održava lažima, laskanjem i izmišljanjem neprijatelja. Negdje sam pročitao da su nesretne one zemlje u kojima je vlast već gotova karikatura. U Srbiji je tako i to su mladi ljudi u jednom trenutku prepoznali te se organizirali na pametan način. To što ih podržavaju i studenti iz Hrvatske dobar je znak i za našu situaciju jer je i naša vlast već gotova karikatura. Neke likove ne treba čak ni ismijavati, samo ih pustiš da govore. U tom sam smislu oprezni optimist. Pri tome se nadam da okupljanje kritične mase nezadovoljnih na ulicama naših gradova neće biti izazvano nekom strašnom tragedijom kao što se dogodilo u Srbiji. Naime, mi tragediju živimo i bez dodatnih žrtava.