Jeff Bezos, vlasnik i osnivač Amazona, pokrenuo je 2004. projekt izrade elektronskog čitača knjiga. Tri godine kasnije, 2007., pojavio se Kindle, prvi elektronski čitač knjiga, koji danas dominira na tržištu. Od tog vremena traju rasprave, najčešće besmislene i površne, o smrti tiskane knjige, koja je, više od bilo čega drugog, simbol i motor razvoja ljudske civilizacije. Već ranije, od polovice devedesetih, dva važna segmenta knjižne industrije doživjela su temeljne promjene. Riječ je o enciklopedijskim i rječničkim izdanjima. Tada se, barem u Bosni i Hercegovini, odmah nakon rata na svakom ćošku mogla kupiti piratska verzija digitalnog izdanja “Britannice”, najpoznatije enciklopedije na engleskom jeziku, na dva CD-a. Svjetski trendovi, po principu spojenih posuda, što je temeljna značajka digitalne ere, vrlo brzo prenijeli su se na “male” kulture, kakva je ona hrvatska, s mnogo dalekosežnijim promjenama.
U eri takozvanog “kiosk izdavaštva”, 2005., pojavilo se tiskano izdanje “Opće i nacionalne enciklopedije” u 20 knjiga, koja se u tjednom ritmu prodavala isključivo na kioscima, čiji je glavni urednik bio Antun Vujić. Projekt su zajednički realizirali izdavačka kuća Pro leksis i Večernji list. Enciklopedija je objavljena u 3000 primjeraka, po iznimno niskoj cijeni koja je odgovarala cijeni triju standardnih enciklopedijskih izdanja kakva je izdavao Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Vujić je bio prisiljen potražiti pomoć novinskih izdavača jer nije mogao pokriti troškove izrade Enciklopedije, a ni prodaja u knjižarama ne bi bila isplativa. “Kada smo kalkulirali koliko bismo primjeraka mogli prodati u normalnom izdavačkom aranžmanu, ispalo je da bi se jako teško moglo prodati više od 3000 primjeraka, a ta je brojka tek granica isplativosti”, izjavio je Vujić. Dakle, jedini način da u malim kulturama prežive tiskana enciklopedijska izdanja jest da ih se prodaje jeftino na kioscima. U međuvremenu, kada polako iz naših života nestaju i kiosci, gasi se, čini se, posljednja niša tiskanih enciklopedijskih izdanja. Istovremeno, uže uredništvo Vujićeve enciklopedije predstavilo je 2009. digitalno izdanje koje je sadržavalo oko 62000 članaka, kojim su jedno vrijeme mogli pristupiti samo CARNetovi korisnici.
Usporedo s enciklopedijskim izdanjima, pojavile su se i digitalne verzije rječnika, što je izravno pogodilo jedan od najprofitabilnijih segmenata knjižne industrije, koji je istovremeno bio i od kapitalnog nacionalnog značaja. “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog”, rečenica je kojim započinje Evanđelje po Ivanu, koja na svoj način govori i o važnosti rječnika i knjiga. Najpoznatiji rječnik, koji je obilježio drugu polovicu 20. stoljeća na hrvatskom prostoru i u široj regiji, bio je kultni “Rječnik stranih riječi” Bratoljuba Klaića, koji je za hrvatsku kulturu bio ono što su u drugim, mnogo većim kulturama predstavljali Larousse, Webster ili Duden, koji je, po mišljenju akademika Augusta Kovačeca, postao svojevrsna nacionalna institucija i nezaobilazni instrument hrvatske jezične kulture.
Klaićev rječnik imao je kultni status diljem bivše Jugoslavije. Bila je stvar prestiža imati na kućnim policama “Rječnik stranih riječi”. O širokom utjecaju ovog rječnika na najbolji način govore dva banalna primjera. U popularnoj sarajevskoj Top listi nadrealista postojao je skeč koji je ismijavao poznati kviz “Brojke i slova”, čiji je autor Lazo Goluža i koji se prikazivao 1980-ih. Profesor koji je provjeravao ispravnost riječi, a kojega je igrao Boris Šiber, zvao se doktor Karaklajić, koji je uz to govorio tipičnim zagrebačkim naglaskom, što je bila očita aluzija na Bratoljuba Klaića. Brojni novinski tekstovi iz osamdesetih, što se u određenoj mjeri zadržalo i do danas, pogotovo kod starijih autora, započinjali su definicijom određenog pojma preuzetom iz Klaićeva rječnika. Također, Klaićev rječnik ušao je i u svakodnevni govor: nerijetko se mogla čuti fraza “Pogledaj što kaže Klaić”.
Bratoljub Klaić
Prvo izdanje “Rječnika stranih riječi” izašlo je 1951. u zagrebačkoj Zori, nakon čega je 1970. promijenio naziv u “Veliki rječnik stranih riječi”, a potom i u “Rječnik stranih riječi A – Ž”. Do sada je ukupno objavljeno četrnaest izdanja Klaićeva rječnika. “Rječnik stranih riječi A – Ž” jedan je od najpoznatijih i najprodavanijih. Prvi je puta objavljen 1978. godine. Najnovije, a možda i posljednje (?), tiskano izdanje rječnika, “Novi rječnik stranih riječi”, izašlo je 2012. godine. Objavila ga je Školska knjiga. Sadržava više od 2000 novih natuknica više od prethodnog izdanja i preko 1000 novih značenja u postojećim natuknicama. Unesene su strane riječi koje su se udomaćile u hrvatskom jeziku iz područja komunikacija, financija, marketinga, znanosti, sporta, politike, informatike i svakodnevnog života. “Toliko se promijenilo od kada je napisan taj rječnik da se počeo osjećati zub vremena, promijenio se društveni i politički okvir, zastarjele su definicije, razvila se kontaktna lingvistika i napredovale spoznaje o tuđicama, što je osobito važno kada se zna da jednom anglizmu iz svijeta tehnologije treba manje od tjedan dana da postane globalna činjenica”, napisao je recenzent Marko Samardžija. Jedna od priređivačica rječnika, Ljiljana Jojić, rekla je da je pri izradi rječnika bilo prisutno strahopoštovanje prema onome što je već potvrđeno kao autentična nacionalna vrijednost, ali je trebalo i zadovoljiti potrebe suvremenog čitatelja. “Potrebe suvremenog čitatelja” dovele su i do digitalnog izdanja rječnika. Svaki korisnik tiskanog izdanja uz rječnik je dobio kod s pomoću kojega može preuzeti digitalno izdanje.
Pandan Klaićevu rječniku u svjetskim okvirima, prije svega po utjecaju i značaju, predstavlja “Oxfordski rječnik engleskog jezika” koji objavljuje Oxford University Press, izdavačka kuća Sveučilišta u Oxfordu. Rječnik, koji je počeo izlaziti 1884. godine, prati povijesni razvoj engleskog jezika, pružajući sveobuhvatan resurs znanstvenicima i akademskim istraživačima te pruža kontinuirane opise upotrebe engleskog jezika u njegovim varijacijama diljem svijeta. Rad na rječniku započeo je 1857. Iako je objavljivanje započelo tek 1884., “Oxfordski rječnik” dovršen je 1928., sedamdeset godina nakon nastanka, a sastojao se od dvanaest svezaka, umjesto prvobitno planiranih četiri. Sadržavao je od više od 400 tisuća riječi popraćenih s više od milijun citata. Prva elektronička verzija rječnika postala je dostupna 1988. godine, a online verzija 2000. Do travnja 2014. bilježila je preko dva milijuna posjeta mjesečno. Očekuje se da će treće izdanje rječnika biti dostupno isključivo u elektroničkom obliku; izvršni direktor Oxford University Press izjavio je kako je malo vjerojatno da će ikada biti tiskano. Rad na “Novom oksfordskom engleskom rječniku” bio je nevjerojatno kompleksan. U Sjedinjenim Državama, više od 120 daktilografa tvrtke International Computaprint Corporation počelo je unositi preko 350 milijuna znakova, a njihov rad provjerilo je 55 lektora u Engleskoj.
Profesor engleskog jezika na Sveučilištu Princeton, koji je bio član savjetodavnog vijeća Oxford University Pressa, izjavio je za časopis “Time”: “Nikada nisam bio povezan s projektom, nikada nisam ni čuo za projekt koji je bio toliko nevjerojatno kompliciran, a da je ispunio svaki rok”. Kada je 1989. objavljena tiskana verzija drugog izdanja, pisac Anthony Burgess, autor planetarno poznate “Paklene naranče”, jednog od najutjecajnijih romana 20. stoljeća, proglasio ju je “najvećim izdavačkim događajem stoljeća”. U tijeku je izrada trećeg, digitalnog izdanja rječnika čiji se dovršetak očekuje 2037., uz predviđeni trošak od oko 34 milijuna funti, što je, uzgred, nešto više od cijene jednog Leoparda, kakve je nedavno nabavila Hrvatska. Očekuje se da će ovo izdanje biti gotovo dvostruko veće od prethodnog.
U današnjem, kaotičnom i nasilnom svijetu, u kojemu je i ideja Boga dovedena do besmisla, u kojemu je “velikima” sve dozvoljeno, na vrhu hranidbenog lanca su nuklearne sile, nacije koje posjeduju financijske i znanstvene kapacitete za razvoj novih naoružanja. Hoće li sličan princip vrijediti i u drugim segmentima društva, pogotovo u znanstveno-obrazovnom, što može dovesti do atrofije i stagnacije malih kultura u odnosu na velike, koje posjeduju demografske i financijske resurse za razvoj i modernizaciju rječnika. Ili se to već dogodilo? Posljednje digitalno izdanje Klaićeva rječnika, koje je dovršeno 2012., zajedno s tiskanim izdanjem Školske knjige, danas je vjerojatno u velikoj mjeri manjkavo i zastarjelo jer smo svjedoci toga kako u globalnoj, digitalnoj eri iz dana u dan nastaju novi pojmovi. Novca za kulturnu i znanstvenu nadgradnju ima, o čemu u hrvatskom slučaju svjedoče spomenuti Leopardi. Dakle, ovdje nije riječ o pomanjkanju financijskih sredstava, već o prioritetima. Hoće li buduće generacije hrvatskih znanstvenika imati relevantan i moderan rječnik ili će biti osuđene na nepouzdani Google i umjetnu inteligenciju.
“Veliki” nisu samo “veliki” zbog demografskih i prirodnih potencijala, već i zbog toga što znaju posložiti prioritete, ulažući i u budućnost. “Oxfordski rječnik” je trajno dobro, dok je upitno hoće li skupo plaćeni hrvatski Leopardi ikada izvršiti svoju primarnu funkciju. Da bi paradoks bio veći, idealan scenarij za Hrvatsku je da se to nikada ne dogodi, da Leoparde u nekom zabačenom, zaboravljenom hangaru pojede hrđa. Na žalost, Evanđelje po Andreju u dobroj se mjeri razlikuje od Evanđelja po Ivanu: U početku bijaše tenk i tenk bijaše u Boga i tenk bijaše Bog.
