Anthony Hopkins, filmski i kazališni glumac, koji je ostao upamćen po ulozi Hannibala Lectera u filmovima “Kad jaganjci utihnu”, “Hannibal” i “Crveni zmaj”, rođen je 1937. u Walesu. Godine 1965. zapazio ga je Laurence Olivier, koji ga je pozvao da se pridruži Kraljevskom državnom kazalištu. Njegov prvi veliki uspjeh dogodio se slučajno, kad je nastupio kao Olivierova zamjena nakon što je Olivier dobio upalu slijepog crijeva tijekom produkcije “Plesa smrti” Augusta Strindberga. Bio je veliki obožavatelj BBC-jeva sitcoma “Mućke”, a u jednom je intervjuu izjavio kako bi se volio pojaviti u seriji. Autor John Sullivan je vidio intervju i stvorio lik Dannyja Driscolla, lokalnog mafijaša kojega je trebao glumiti Hopkins. No snimanje serije poklopilo se sa snimanjem filma “Kad jaganjci utihnu” pa je Hopkins bio nedostupan. Uloga je pripala njegovu prijatelju Royu Marsdenu.
Zagrebačko Znanje objavilo je u prijevodu Mladena Kopjara memoarsku knjigu “Dobro smo ispali, mali” velškoga glumca Anthonyja Hopkinsa. U uvodnom poglavlju govori o sebi kao usamljeniku: “Kao i većina djece, bio sam tjeskoban i zbunjen. Ali to je dio odrastanja - premlad si da shvatiš bilo kakvo značenje svog postojanja. Taj čudan osjećaj izgubljenosti, nesposobnosti da se nosim sa svijetom, ostao je sa mnom kroz mnoge godine života. Osjećaj da nikad nisam bio posve ‘usklađen’ sa svijetom neizbrisiv je, urođen biljeg utisnut u moju srž”.
Philip Anthony Hopkins rođen je u okrugu Margam u Port Talbotu u Walesu 31. prosinca 1937., kao sin Annie Muriel (na fotografiji sa sinom) i pekara Richarda Arthura Hopkinsa.
Kad je imao 11 godina, roditelji su ga kao lošeg i neprilagođenog učenika odveli u internat, u gotičku građevinu iznad čijeg je ulaza stajao natpis “Služiti i slušati”: “To što su me roditelji doveli u West Mon nije bila katastrofa. Radilo se tek o jednom od onih nezgodnih uspornika na autocesti života, ništa više od toga, ali iz nekog je razloga taj događaj posijao sjeme ravnodušnosti u mom mozgu. Zavjetovao sam se: ‘Riskirat ću i više nikad neću biti blizak majci i ocu - zapravo niti bilo kome drugom’.
Projekcija filma “Hamlet” u internatu, u kojem je glavnu ulogu igrao Laurence Olivier, predstavljala je prekretnicu u Hopkinsovu životu: “Nikad me se ništa nije tako snažno dojmilo. Osjećao sam da se Olivier kao Hamlet obraća meni izravno, nekom starom, davno nestalom djeliću mene. Bilo je to natprirodno iskustvo. Hamletova tuga zbog očeve smrti i majčine izdaje pokojnog muža. Plakao sam, svladan epskim prikazom emocionalno ranjenih očeva i majki, i duhova sjećanja koji nas sve progone. Bio sam premlad da shvatim suvremeni smisao tih riječi. Ali neka je sila prodrla u samu moju srž”.
U dobi od 15 godina upoznao je Richarda Burtona, glumca koji ga je fascinirao i koji je bio ponosan na svoje velško podrijetlo, kao i sam Hopkins. Burton je poznavao Hopkinsova oca i upitao ga je govori li velški. Nakon što je Hopkins odgovorio kako ne govori, Burton mu je rekao: “Onda nisi pravi Velšanin! Trebao bi govoriti velški”.
Mladenačko razdoblje Hopkinsova života obilježile su tučnjave i alkoholizam: “Prava je istina bila da sam počeo uživati u tučnjavama. Svaki put bi se odvile na isti način. U pubovima sam se držao po strani. Možda mirnoća i povučenost kod drugih budi neku agresiju”. Opisuje brutalnu tuču u kojoj je sudjelovao u Glasgowu, gdje je služio vojsku, nakon što ga je stanoviti Gallagher u pubu ismijavao zbog njegova velškog podrijetla: “Pribio me uza zid. Udario sam se u potiljak. Ta me situacija podsjetila na djetinjstvo i nasilnika iz moje škole, koji mi je također svom snagom gurnuo glavu o zid. U djeliću sekunde nešto je prsnulo u mom mozgu. Sjećanje na školskog nasilnika bljesnulo je preda mnom. Osjećao sam nadiranje mržnje i bijesa. Čelom sam tako snažno udario Gallagherov nos da sam čuo kako mu puca kost”.
Izjavio je da su očeve radničke vrijednosti oduvijek naglašavale njegov život: 'Kad god osjetim da sam možda poseban ili drugačiji, pomislim na svog oca i sjetim se njegovih ruku – njegovih otvrdnutih, slomljenih ruku.' (na fotografiji sa sinom)
U kolovozu 1964., dok je radio u liverpulskom Playhouseu, Hopkins je dobio poziv za audiciju u londonskom Nacionalnom kazalištu koje je vodio Laurence Olivier.
“Audiciju sam imao pred samim sir Laurenceom Olivierom, istim onim čovjekom kojega sam, kao tužan dječak, gledao u filmskom ‘Hamletu’. Više nije bio crno-bijela figura na plahti, nego čovjek od krvi i mesa, malo stariji, ali jednako dostojanstven i karizmatičan”, piše Hopkins. Pripremio je monologe iz Čehovljeve drame “Tri sestre” i iz Shakespeareova “Otela”, na što mu je Olivier rekao kako “ima petlju”, jer je upravo on, smatralo se, besprijekorno i nenadmašno odigrao Otela. Hopkins je prošao na audiciji. Priključio se Nacionalnom kazalištu i započeo suradnju s Olivierom: “Osjećao sam strahopoštovanje prema Olivieru i pažljivo slušao svaku priču iz njegove karijere. Nikad neću zaboraviti kako mi je, uz piće, otkrio na koji je način došlo do njegove kultne izvedbe Rikarda III.”
Olivier mu je ispričao kako je prije predstave zatražio masivnu scenografiju: “I želim dvokrilna vrata u stražnjem dijelu pozornice, s velikom bravom i željeznim ključem. Nije me briga koliko će koštati. Samo ih postavi”. Stigla je premijerna večer. Olivier je sjedio u svojoj garderobi. Osjećao je jaku tremu: “Stavio je vlasulju i pomislio da izgleda poput kakve školarke. Jednostavno je znao da će to biti neuspjeh i kraj njegove karijere. Bit će predmetom ismijavanja u Londonu. Grad ga je stavio na pijedestal, pa je odatle imao kamo padati u očima publike”. U početnoj sceni Olivier je stajao leđima okrenut publici i držao ključ u bravi. Osjetio je reflektore na sebi. Okrenuo je ključ u bravi. Zvuk je bio zaglušan.
U tom je trenutku shvatio zašto je želio baš takvu scenografiju: “Zaključao sam ih u odaji sa mnom, publiku. Krenuo sam niz pozornicu i počeo: Sad zimu naše zlovolje u slavno ljeto/pretvori ovo sunce Yorka; i svi oni/oblaci što se mrštiše na našu kuću/u duboka su morska njedra pokopani. I odmah sam ih imao u šaci”. Za razliku od Oliviera, Hopkins nije imao tremu uoči nastupa: “Bio sam mlad i odveć samouvjeren. Nisam osjećao tremu. Olivier mi je dao sjajan savjet: ‘Trema je taština. Brine te što ljudi misle o tebi? Neka idu kvragu! Samo se baci u vatru’. Drugim riječima, trema znači da razmišljaš o sebi”.
Njegovi školski dani bili su neproduktivni; radije bi se posvetio umjetnosti, poput slikanja i crtanja, ili sviranju klavira nego učenju. Godine 1949., kako bi usadili disciplinu, roditelji su inzistirali da pohađa Jonesovu dječačku školu West Monmouth u Pontypoolu. Tamo je ostao pet semestara, a zatim se školovao u gimnaziji Cowbridge u dolini Glamorgan. U intervjuu 2002. izjavio je: "Bio sam loš učenik, što me je izlagalo ismijavanju i stvaralo mi kompleks inferiornosti. Odrastao sam apsolutno uvjeren da sam glup". (na fotografiji s majkom)
Hopkins je u kolovozu 1968. iz prvog braka dobio kćer Abigail. Brak je bio disfunkcionalan, ponajviše zbog Hopkinsova alkoholizma: “Bila je prekrasna beba. Moji roditelji došli su iz Walesa u London da je vide. Petronella ih je prezirala pa se pobrinula da ne bude u stanu u vrijeme njihova posjeta. (‘Znači, ideš mamici i tatici’, govorila bi Petronella svaki put kad bih odlazio k njima.) Moji su roditelji plakali kad su vidjeli Abigail. Divili su joj se. A za mene su bili zabrinuti. Kad sam ih odveo natrag na kolodvor, gurajući Abigail u kolicima, otac se nije imao snage pozdraviti. On i majka znali su da sam u velikoj nevolji, kako zbog braka, tako i zbog alkohola”.
Brak se ubrzo raspao: “Bilo je nemoguće živjeti sa mnom, u to nisam nimalo sumnjao. Nisam znao kako biti kreposan. Nisam znao kako se izvući, kako postati čovjek, kako više ne kliziti u tamu”. Sukob je dosegnuo vrhunac kad se Hopkins vratio iz Škotske, s filmskog seta, iscrpljen od snimanja i dugog putovanja kući: “Prije nego što sam uspio skinuti kaput, Petronella je počela s posprdnim komentarima. Zureći u mene s krajnjim prezirom rekla je glasom natopljenim sarkazmom: Oh, evo nam gospodina lorda Uzvišenog i Moćnog! Dobrodošli, lorde i gospodaru!”. Hopkins je bez riječi napustio stan, nakon čega se razveo. Nekoliko godina nakon toga Hopkins nije kontaktirao s bivšom suprugom: “Izuzev slanja financijske pomoći, nekoliko godina nisam bio u kontaktu s Petronellom i Abigail. To je moja najtužnija životna istina i nešto zbog čega najviše žalim, no apsolutno sam siguran da bi za sve bilo mnogo gore da sam ostao”.
Dugo se borio s alkoholizmom. Ozbiljno je počeo piti početkom 1960-ih. Alkoholizam je bio široko rasprostranjen u glumačkim krugovima, što se smatralo nečim uobičajenim: “Humphrey Bogart jednom je sarkastično rekao: Ne vjeruj onima koji ne piju. Cijeli je svijet tri pića u zaostatku”. Mnogi glumci su u to doba bili poznati kao notorni alkoholičari. Kao “najzloglasnije”, Hopkins spominje Petera O’Toolea, Richarda Harrisa, Olivera Reeda, Richarda Burtona, Nicol Williamson, Roberta Stephensa, Wilfrid Lawson i Humphreyja Bogarta.
“I ja sam upao u istu rupu. No nisam pio na zabavama. Draže mi je bilo opijati se sam. Možda je to bio nagon prema smrti. Ne znam”, piše Hopkins. Glumica Katherine Hepburn, zgrožena pijančevanjem na setu filma “Zima jednog lava”, pri čemu su se posebno isticali Humphrey Bogart i Spencer Tracy, rekla je: “Kvragu, što je s vama Englezima?”. Sredinom sedamdesetih Hopkins je odlučio prestati s alkoholom nakon sulude noćne vožnje pod utjecajem alkohola: “Vozio sam taj auto cijele noći iz Arizone nemajući pojma što radim. Mogao sam nekoga ubiti. Mogao sam usmrtiti cijelu obitelj”. Ujutro, kad se otrijeznio, mislio je da mu je netko ukrao automobil. “Našli smo te na cesti. Da nismo, sad bi bio u zatvoru”, objasnio mu je njegov agent.
“Žudnja za pićem me napustila. Bilo je to 29. prosinca 1975. u 11 sati. Kakvu mi je samo milost svemir pokazao u tom trenutku. Kakvu li sam sreću imao što sam napokon pronašao bistrinu uma, što sam mogao reći kako ću učiniti sve što je u mojoj moći, i dozvati sve ostale izvore moći, da mi se više nikad ne dogodi noć koje se neću sjećati, da više nikad ne sjednem za volan i ugrozim druge ljude, da više nikad ne dopustim čudovištu s druge strane sobe da mi se približi i uspuže uz noge, i pretvori me u okrutnog i hladnog čovjeka.”
Abigail Harrison, kći Anthonyja Hopkinsa i glumice Petronelle Barker
Alkohol je, po njegovu mišljenju, bio glavni razlog njegova lošeg odnosa s kćeri: “Mislim da mi Abigail nikad nije mogla oprostiti što sam napustio obitelj dok je bila beba. Imala je svoje razloge. Ne mogu je kriviti zbog toga. Takav je život. No to mi je bio, i još jest, ogroman izvor boli. Nadam se da Abigail zna da su joj moja vrata uvijek otvorena. Želim da bude zdrava i sretna. Dok sam živ, neću je zaboraviti u onoj kolijevci, kako mi se tijekom prve godine života smijala kad bih ušao u sobu, kako je čvrsto spavala one noći kad sam otišao. Uvijek ću žaliti što sam je povrijedio napustivši obitelj, iako i danas vjerujem da nisam imao izbora”. Prijelomni događaj u karijeri Anthonyja Hopkinsa odigrao se u rujnu 1989., kad mu je njegov londonski agent Dick Blodgett donio na čitanje scenarij filma “Kad jaganjci utihnu”. Vidjevši naslov filma, Hopkins je upitao agenta je li riječ o dječjem filmu. “Ne, neka vrsta krimića. Tvoj se lik zove Lecter. Uloga nije velika, ali čini se da je Demmeu stalo da je ti igraš. Istinski je zainteresiran. Mislim da je Jodie Foster u glavnoj ulozi”, odgovorio mu je agent.
Nakon što je pročitao prvih petnaestak stranica scenarija, Hopkins je nazvao agenta i rekao mu da prihvaća ulogu. “To je najbolje napisana uloga koju sam ikad čitao”, rekao je Hopkins.
Sam je definirao lik Lectera: “Čitajući te rečenice, odmah sam definirao lik Lectera. Obrazac njegove osobnosti posložio mi se u mislima. Lecter je opisan kao monstrum. To mi je bio trag. Nemoj glumiti monstruma. Glumi ga tiho i prijateljski. Stvori ‘romansu’ sa Starlingicom. Zavedi je. Stavi razgovor pod svoju kontrolu. Igraj se mačke i miša. Zabavljaj se. Uvuci publiku u igru. Kad se Starlingica pojavi kako bi razgovarala sa serijskim ubojicom Hannibalom Lecterom, on je odmah prozre, i svaka njegova riječ joj uzrokuje bol. Njegova pažnja je gipka, izravna i ustrajna. Prodorna. Ta prodornost nije seksualna, nego psihološka. Radi se o arhetipskom odnosu Ljepotice i Zvijeri”.
Hopkinsovi memoari otkrivaju potpuno novo lice slavnoga glumca, kojemu je njegova treća supruga Stella Arroyave (na fotografiji) ‘dijagnosticirala’ Aspergerov sindrom
Smatrao je da Lecter treba ostaviti krajnje uljuđen dojam te je zatražio od kostimografa da za njegov lik pripremi usko krojeni zatvorski kombinezon: “Ustrajao sam na tome, primjerice, da mi kostimograf pripremi usko krojeni, a ne vrećasti zatvorski kombinezon. Rekao sam da bi Lecter platio da mu se iskroji kombinezon jer mu je stalo do takvih stvari”.
Bio je svjestan koliko mu je vlastita priroda pomogla u kreiranju Lecterova lika: “Razmišljao sam i o tome kako sam, dok sam kao dječak igrao usamljeničku igru nijeme drskosti, u sebi čuo hladan, procjenjivački Lecterov glas. Čini li me to psihopatom? Vjerojatno. Nismo li svi do određene mjere psihopati, samo je stvar u stupnju?”. Koliko je dobro Hopkins odigrao ulogu u filmu, na najbolji način svjedoči njegov odnos s Jodie Foster: “Iako se tijekom zajedničkog čitanja obično ne angažiram do kraja, želio sam pokazati što mogu, pa sam se trudio biti što jeziviji. Ispostavilo se da sam bio ‘prilično’ jeziv. Osim mene, u sobi se nije čuo ni najmanji šum. Nekoliko sekundi nakon što sam počeo govoriti kao Lecter, vidio sam kako Jodie postaje napeta. Poslije je potvrdila da je bila prestravljena. Ta mala distanca između nas dvoje bila je prisutna do kraja snimanja”.
Hopkins opisuje kako je posljednjeg dana snimanja ručao s Jodie Foster: “U Pittsburghu je bila prava ledara. Jodie je odložila svoj sendvič s tunom i rekla da mi mora nešto priznati: bojala me se. ‘I ja sam se tebe bojao!’, rekao sam. Snažno smo se zagrlili i oboje priznali da smo tijekom snimanja osjećali čudnovatu međusobnu distanciranost, što je nesumnjivo bila posljedica scenarija koji nas je upleo u igru mačke i miša”.
Jodie Foster je u jednom intervjuu objasnila kako su svi na setu “Jaganjaca” vrhunski odradili svoj dio posla: “Radnja filma nije ispričana iz perspektive monstruma, nego osobe koja je dobra i želi spasiti svijet. Unatoč tome, monstrum je najbolji dio filma”.
Hopkinsovi memoari otkrivaju potpuno novo lice slavnoga glumca, kojemu je njegova treća supruga Stella “dijagnosticirala” Aspergerov sindrom. Hopkins je smatrao kako je njezina tvrdnja najvjerojatnije točna: “Ali, kao i svaki stoik s Britanskih otoka, alergičan sam na terapeutsku terminologiju. Možda bi svima bilo lakše da prihvatim etiketu Aspergera, no ja se radije držim smislenije oznake: ‘hladno srce’.”. Glumeći kralja Leara, posebno ga je dirnula rečenica: “Krivo sam joj učinio”. “Izgovarajući te riječi, duboko sam osjetio, možda prvi put u životu, koliko sam povrijedio vlastitu kćer, Abigail. Pitao sam se je li se u mojoj roditeljskoj kući nešto unutar mene slomilo, nešto što je ograničilo moju sposobnost da budem otac. Nakon što sam shvatio da sam nesposoban da Abigail budem otac, zavjetovao sam se da više neću imati djece - i toga sam se držao. Znao sam da sam odveć sebičan. Nisam mogao i drugom djetetu napraviti isto što i Abigail.
Ali u starosti, kad sam se naučio strpljenju i nježnosti, napokon sam mogao biti i neka vrsta očinske figure. Od tada sam se našao okružen ljudima koji su svojevrsni autsajderi. Kad vidim nekoga tko pati zbog samoće, mogu mu reći: Znam kako ti je”.
Dobro smo ispali, mali Anthony Hopkins, Znanje. Prijevod: Mladen Kopjar
U dobi od 83 godine, za ulogu u filmu “Otac” francuskog redatelja Floriana Zellera, Hopkins je dobio drugog Oscara, čime je postao najstariji dobitnik te nagrade. Ta uloga duboko ga je potresla: “Gledajući dovršeni film prvi put, shrvale su me emocije. Blizu sam toj dobi, a tragedija demencije nadvija se nad svima nama. Snimanje tog filma za mene je bilo prilično jednostavno. Došao sam na set, vidio sunčevu svjetlost i čuo prometnu buku izvana - bilo mi je lako zamisliti kako umirem u tom malom udobnom stanu, ne znajući uopće koji je dan”.
Hopkins piše i o redateljima koji su obilježili njegovu filmografiju. Za Jamesa Ivoryja, američkog redatelja i scenaristu, s kojim je surađivao na filmovima “Na kraju dana” i “Howards End”, piše: “On nije veliki zanesenjak.
On je umjetnik. Kad sam stigao pred veliko zdanje (na set filma “Na kraju dana”, op.a.), ispred je u redu stajala cijela posluga u crno-bijelim odorama, iščekujući dolazak plemstva. Bio je to iznimno dojmljiv prizor. Poput umjetničke slike.” U oba ta filma Hopkins glumi muškarce, Britance, “koji dostojanstvo i obveze stavljaju ispred ljubavi”. Iako Amerikanac, Ivory je duboko ušao u psihu “dostojanstvenih” Britanaca: “U oba ta filma osjećao sam kako redatelj James Ivory ima sposobnost vjerno prikazati specifičan britanski način života. Oba filma otkrivaju tihe tragedije koje proizlaze iz cjeloživotnog samožrtvovanja.”
U filmu “Na kraju dana”, nastalom prema istoimenom romanu Kazua Ishigura, engleskog nobelovca japanskog porijekla, koji su neki književni kritičari svojevremeno proglasili “najbritanskijim romanom 20. stoljeća”, što je svojevrsni paradoks, Hopkins igra batlera, gospodina Stevensona, koji je toliko odan svom poslodavcu, lordu Darlingtonu, da zanemaruje njegovu povezanost s nacistima. (Radnja filma odvija se uoči Drugog svjetskog rata.) Na setu filma, kao stručni savjetnik, bio je i postariji gospodin, bivši batler princeze Diane i kraljice Elizabete: “Ovako mi je rekao: ‘Kad ste u sobi kao batler, ona mora djelovati još praznije.’ Naš nam je stručnjak govorio da bi na kraljičino: ‘Dobro jutro, Johne. Kako ste?’, rekao samo: ‘Jako dobro, madam.’ Potom bi popričali o dnevnim poslovima, a on bi joj možda dao savjet o nekom jelu s menija — i to je najdalje što bi išao s izražavanjem svog mišljenja.” Hopkins velike redatelje uspoređuje s vještim mađioničarima: “Premda sam vidio mnoge uspješne redateljske stilove, najviše me privlače redatelji s čistom, jasnom vizijom.
Neki se glumci bune da nemaju dovoljno slobode kretanja, no kad ti je u sedlu genij, čvrste uzde mogu biti glumčev najbolji prijatelj. Guy Ritchie ima takvo precizno oko, kao i Steven Spielberg, Christopher Nolan i Michael Bay.” Hopkins nema ni jednu riječ pohvale za Davida Lyncha, s kojim je surađivao na filmu “Čovjek slon” koji mu je bio odskočna daska za Hollywood, o kojem je dugo maštao. U biografskoj knjizi “Soba za snove”, autorica Kristine McKenna spominje kako je Hopkins tijekom snimanja filma bio u sukobu s Lynchom. Hvali, tek, Lynchova direktora fotografije Freddieja Francisa: “Redatelj David Lynch imao je sjajnog direktora fotografije, Freddieja Francisa, a sve je snimljeno u crno-bijeloj tehnici... (...) Freddie Francis bio je genijalac za kutove snimanja i vizualno oblikovanje. Mogao je osvijetliti scenu sa stražnje strane i učiniti je providnom. Snimali smo u Istočnom Londonu okruženi ruševnim dokovima, te stvorili mračnu i klaustrofobičnu atmosferu punu sablasnih slika.”
Spominje i glumce: “Kad krenem nabrajati glumce kojima se divim, teško mi je stati. Taron Egerton bio je fenomenalan kao Elton John u ‘Rocketmanu’. Spominje, također, Eda Nortona, Oliviju Colman, velškog glumca Jonathana Prycea, s kojim je glumio u filmu ‘Dvojica papa’, Salmu Hayek, Marka Wahlberga, Emmu Thompson, Josha Brolina, Seana Penna, Winonu Ryder... Na njegovu popisu je i Judi Dench, koju smatra najboljom svjetskom glumicom. Posebno izdvaja svoju ulogu u filmu “Na kraju dana”: “Uloga je doista bila idealna za mene”, piše Hopkins. “Batler Stevens zatvoren je čovjek. Ne može shvatiti kako bi mogao živjeti, a da ne služi drugima. (...) Stevensov život je posložen. Osjeća se sigurno u svom domu, svom malom kraljevstvu. A to sam bio ja. (Naravno, na neki sam način i dalje Stevens, kao što sam i Hannibal Lecter. U sebi imam pomalo od svih likova. Baš kao i svi mi. Sve što kao glumac moraš učiniti jest pristupiti tom dijelu sebe.)”
