Goranku Matić upoznala sam u rujnu 2022. godine, kad je u zagrebačkome Muzeju za suvremenu umjetnost postavljena njezina retrospektivna izložba “Iskustvo u gužvi”. “Upoznala” možda nije sasvim pravedan izraz, jer Goranka i ja se zapravo nismo nikad srele. Meni je to bio jedan od prvih intervjua koje sam radila za iste ove novine na početku svog novinarskog angažmana i ostat će mi taj početak u jednom lijepom, intimnom sjećanju: Goranka je bila takva da se i jedan razgovor s kojih 400-tinjak kilometara udaljenosti nekako pamti kao da je sjedila točno vama nasuprot. Takav se susret naposljetku, nažalost, nije dogodio. Goranka Matić preminula je u siječnju 2025. godine, a moje će poznanstvo s njom ostati ono na daljinu, meni u sjećanju ipak nešto bliže nego što u stvarnosti jest.

Nije to ni najmanje do mene.

“Čim upoznaš Goranku, ona ti postane rod ili najbolji drug. Ili sestra, tetka, baba, kako kome”, kaže mi Boris Miljković, autor filma jednostavnog i bliskog naziva “Goranka”.

Redatelj, umjetnik, pisac, Gorankin prijatelj. Film je pred zagrebačkom publikom premijerno prikazan u srijedu na ovogodišnjem ZagrebDoxu. Film je, kako i priliči, nalik prelistavanju jednog fotoalbuma, a u taj album stane jedan život veći od epohe. Dvoje bliskih prijatelja, u razgovoru kakvih je među njima bilo valjda bezbroj, listaju kroz Gorankin život, a taj je život takav da je ono privatno neodvojivo od profesionalnog, Goranka je fotografirala (i snimala) svoj, živote dragih ljudi oko sebe, a takvih je bilo puno, toliko da bi mogli činiti čitavu jednu generaciju, čitavo doba.

Stanke rade tek da Goranka zapali cigaretu, na balkonu svog stana u jednoj od zgrada novobeogradskog Bloka 21. Njezin je glas jasan, ona nam pripovijeda. Borisa čujemo nešto tiše, on je negdje iz pozadine navodi, sluša kao da sve to prvi put čuje. Istina je, postoje priče koje čovjeku naprosto ne mogu dosaditi.

Kao, naprimjer, priča o projektu koji će u mnogočemu odrediti daljnji put Goranke Matić, kad je za manifestaciju koja se u beogradskom Studentskom kulturnom centru održala pod nazivom “Drug-ca Žena: žensko pitanje, novi pristup” s fotografom Nebojšom Čankovićem uradila seriju portreta slučajnih prolaznica s beogradskih ulica. Svaka si je izabrala ime, zanimanje kojem bi se htjela baviti i grad u kojem bi voljela živjeti. Stvarne su im samo godine, svima osim jednoj. Uzdignute brade, pogleda koji bi se mogao opisati šeretskim i cigaretom u ustima, Ira Fasbinder, madam javne kuće, Budimpešta, 30 godina.

“Tu sam imala 29 godina, ali sam, da bi bilo ozbiljnije gledano, stavila sebi 30. Ttu sam si dozvolila da slažem”, objašnjava Goranka.

I u toj je pozi, u toj sitnoj laži i nehajnosti kojom Goranka o tome govori, početak nečega uistinu osobitog, umjetnosti jednako osobne koliko i kolektivne, autobiografske i dokumentarne, a tako nalik priči.

Iako dotad Goranka Matić ne hoda beogradskim ulicama s fotoaparatom u ruci, ona je itekako dijelom kulturne scene grada. Povjesničarka umjetnosti i kustosica, organizira izložbe u galeriji Srećna nova umetnosti i Galeriji 45. Studentski kulturni centar ipak je bio prvi i mjesto koje ju je u svakom smislu odredilo.

“Sreo sam je prvi put u SKC-u, još kao gimnazijalac. Obilazio sam oko Centra u nadi da ću videti golu Marinu Abramović kako nastupa ili barem biti u prilici da vidim nešto, neki uređaj valjda, koji se onda sa strahopoštovanjem zvao video. No video sam samo Goranku, koja je tad bila još istoričarka umetnosti. Tek za koji dan će postati fotografkinja. Tad to nisam znao, a nije ni ona”, prisjeća se Boris Miljković.

Oboje su bili svjedocima i kroničarima jednoga vremena koje je postalo mjera za nostalgiju na ovim prostorima: on im je radio spotove, a ona fotografirala aktere Novoga vala. I to nije moglo ići bez prijateljstva, oni su se s njima družili, bili su prijatelji, dio istoga svijeta i istoga duha, i sami neodvojivi od snimke i fotografije.

“U to smo vreme svi bili nekako povezani. Veza je bio Novi talas, Novi val i neka vrsta pobune. Ljudi su se delili na seljake, koji slušaju narodnjake, i ostale - koji dele veliki kolač pobunjenog rokenrola međusobno. U tom kolaču je bio i Novi val i punk i heavy metal i brit pop i razne fuzije svega i svačega. No i u tom kolaču je bilo podela - recimo Novi talas i punk, gotovo nespojive priče. Ali i Goranka i mi smo bili mediji, a znamo da svi ljudi, pa čak i pankeri, vole da se slikaju, a znamo da slike govore kao hiljadu reči, I znamo da devojke vole slike, tako da smo mi bili u centru zbivanja - po prirodi stvari. Goranka u novinama, a mi na televiziji. U jednom trenutku su naša međusobna veza bili Idoli, oni su jako voleli da se slikaju, a Goranka je volela da ih slika. Mi smo napravili njihov prvi veliki video. Tako smo svi postali jedan veliki klub ljubitelja umetnosti, pobune, videa i fotografije, misleći da tako menjamo društvo. O sebi smo svi zajedno mislili da smo na drugoj strani barikade. Jedino što je bilo nejasno bilo je tko je na drugoj”, govori Miljković.

BESTBOOK Ovo ti je, kume moj, kriza srednjih godina...

“Ljudi se prepoznaju u trenutku, kao što smo se i mi prepoznali”, objašnjava Goranka posebnu vezu s Idolima.

Za muziku, pak, sve dotad nije previše marila.

“Moje su drugarice išle na neke igranke. Ja otišla dvaput i dosadilo mi.”

A od svih će ona postati poput starije sestre kultnim muzičarima.

Dvije su potresne izjave koje Goranka u filmu izgovara jednako nehajno kao i sve ostalo, s jednakom i dubokom sviješću o tome što govori. Kad se Boris Miljković iz pozadine prisjeća kako su tu novovalnu scenu osamdesetih i devedesetih činili ljudi najrazličitijih tipova obrazovanja, Goranka dodaje: “I obrazovanja, i ideoloških usmerenja”. Jedna ideja pluralizma, možda naivna, a sigurno nenadmašena.

“Kad na tu stvar gledam sa ove distance, čini mi se da je to vreme bilo nešto kao Apokalipsa šik, neki uzlet pre pada u pakao. Međutim, u realnom vremenu kao da to nismo tako videli, naprotiv, bili smo sigurni da stvaramo bolji svet, da smo na boljoj strani svega. Kakav paradoks!”, kaže Miljković.

Od tada do danas nije prošlo zaista puno vremena, tek dio života. Ipak se stiglo gotovo sve i gotovo do neprepoznatljivosti promijeniti. Od jedne davne snimke s Gorankina balkona, dok se Novi Beograd još gradi, pod njezinim prozorom još nije izgrađen dječji vrtić, a pogled s tog visokog kata puca daleko, do ove sada, stiglo je narasti drveće, smijeniti se generacije u tom vrtiću, a i pogled su stigle zakloniti ostakljene zgrade nekog posve drugog sistema u kojemu za onakvu povezanost po svoj prilici mjesta neće biti.

Drugi trenutak koji je potresan je onaj kad Boris i Goranka dolaze do njezinih fotografija uličnih demonstracija koje su došle na središnje mjesto nakon kulturne utopije osamdesetih. Ona govori kako danas nikako ne bi mogla tako sama slikati (izraz kojim se ona koristi, i u kontekstu nje zvuči posve točnim) demonstracije, danas bi nekome bio potreban ozbiljan tečaj borilačkih vještina.

“Najgori bi bili verovatno radikali, ali šta, to bi bili srpski četnički pokret iz Niša, ali što, ide sa šubarama i peva. I ti ih slikaš, a oni srećni što si ih slikala.”

Tko god ovo čita, zna da nije bilo ničega bezopasnog u takvim pokretima, da iz svog tog ludila nije izašlo ništa dobro. A kako je tek kad je ludilo jasno, bez pokrića i nekome tog senzibiliteta potpuno nedohvatljivo?

“Moja je porodica moja prošlost”, reći će pri kraju filma.

Vlastitu nije imala, osim cijele jedne Jugoslavije. Nema danas osobe koja bi mogla takvu okupiti u svom stanu, kakav god pogled iz njega da bio.

“Kakva je bila Goranka? Voleli smo da ručamo kod nje, pravila je punjene paprike i uvek imala neku dobru rakijicu”, zaključuje Boris.

Goranka kao mjera za nostalgiju...