Kad je Snježana Tribuson, nagrađivana redateljica i scenaristica urnebesnih humorističnih hit filmova i serija, kao što su “Tri ljubavi Melite Žganjer”, “Ne dao Bog većeg zla” i “Odmori se, zaslužio si”, nakon dugogodišnje rock faze otkrila ljepotu i čar opere, odlučila je snimiti božićnu komediju “Sve najbolje”, koja će 9. srpnja u Areni, nakon što je već prikazana u Los Angelesu, Berlinu i Cipru, otvoriti 63. Pulski festival.

Kao i u prijašnjim projektima, i u ovoj se komediji bavi na duhovit i topao način sudbinom “malih” ljudi - osamljene slastičarke Verice, operne pjevačice Brankice i Španjolca Martina, a priču zaokružuju soboslikar zavodnik Ljubo, dvije medicinske sestre, neobični poljoprivrednik i lezbijka, čiji se životi isprepliću u potrazi za ljubavlju. 

Film je imao svjetsku premijere na Danima filma na Cipru u veljači ove godine, a životnost tih “običnih” likova već je prepoznao žiri berlinskog izdanja festivala SEE - South East European Film Festival, koji je redateljici Snježani Tribuson dodijelio nagradu za režiju, a Goranu Navojcu nagradu za najboljega glumca.

Komedija je prikazana i u Los Angelesu u sklopu revije “Starring Europe”, a u redovitu kino distribuciju u Hrvatskoj kreće u prosincu.

Poznato je da inspiraciju često crpite iz svojeg života i života svoje obitelji. Je li to bio slučaj i kod ovog filma ‘Sve najbolje’, u kojem se bavite sudbinama ‘malih’ ljudi, konkretno usamljene slastičarke Verice?

Ne, ovaj put inspiraciju nisam pronašla u svojoj obitelji nego u ariji iz opere ‘Don Giovanni’, koja mi se jako svidjela pa sam odmah pomislila kako bi bilo dobro da se pojavi u filmu. A onda sam formirala likove koji su pomalo naivni i ne snalaze se baš najbolje u životu, osobito žene, te im se događaju istodobno smiješne i tužne stvari. Naravno, ti su likovi slični likovima iz mojih prijašnjih filmova i serija. Svi oni imaju određenu količinu dobrote i naivnosti što više odgovara ‘malim’ ljudima. Baš sam neki dan razmišljala o tome koji mi je film najdraži i onda sam shvatila da je to ‘Nebraska’, u kojem ‘mali’ čovjek u svojoj naivnosti misli da je dobio veliku lovu na nagradnom natječaju, a zatim, kad proputuje pola zemlje, uvidi da je dobio kaput. Dakle, očito je da imam afiniteta prema toj vrsti filmova.

Nedavno ste izjavili da sve više slušate operu pa ste i za svoj film angažirali poznatu hrvatsku opernu pjevačicu svjetskoga glasa Renatu Pokupić i opernu zvijezdu Leventa Molnara. Zašto?

U ovom filmu najviše me zaintrigirala tema zavodništva iz opere ‘Don Giovanni’, koja je nepresušna, jer svuda oko nas ima na stotine različitih Don Giovannija. Htjela sam se malo poigrati s likovima i pokazati da naoko običan čovjek može imati naglašene osobine zavodnika Don Giovannija, barem što se tiče odnosa prema ženama, dok pjevač, koji tumači lik Don Giovanija, uopće nema zavodničkih atributa i to mu se zapravo gadi. S druge strane, ta mi je Mozartova muzika iznimno lijepa i pomislila sam da možda više nikad u životu neću dobiti priliku da mi u filmu svira Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Mladena Tarbuka. Zato sam angažirala i Renatu Pokupić koja u filmu i glumi i pjeva, a Ozren Grabarić glumi opernog pjevača, kojemu je glas posudio Levent Molnar, Rumunj koji je u Budimpešti angažiran u njihovu nacionalnom kazalištu, ali nastupa i u drugim europskim i svjetskim kazalištima.

Osim što želite publiku nasmijati, pokušavate li je i potaknuti na razmišljanje o njihovim životima?

Ovaj se film bavi usamljenošću, temom koja je vrlo ‘in’, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europi. Čak se u jednom trenutku u filmu iznosi podatak da u Hrvatskoj ima oko 130 tisuća samačkih domaćinstava. To je za sada osobni, a jednog će dana postati sveopći problem. Naime, čovjek može biti usamljen bez obzira na to kojem društvenom sloju pripada. Usamljenost je jednako teška i slastičaru i sveučilišnom profesoru. Ja bih voljela da se taj problem može riješiti, kao što je slučaj u ovom mojem filmu, jer svi nađu svoju srodnu dušu. Međutim, oni koji pažljivije pogledaju film vidjet će da on upućuje na to da nisu svi ljudi te sreće da pronađu svoju srodnu dušu.

Vaši ženski likovi uglavnom nisu emancipirani, nemaju uspješne poslovne karijere niti su velike zavodnice. Zašto su vam zanimljivi baš takvi ženski likovi?

Ja imam susjedu koju prilično volim. Ona ima srednju stručnu školu i na poslu je razvijala fotografije. Međutim, ona je osoba koja može izvući supruga iz alkoholizma, pomoći susjedinoj majci, koja umire, prilikom odijevanja, odvesti sina u zajednicu na odvikavanje od droga te se svakodnevno brinuti o unuci. Moj glavni ženski lik nema feminističku orijentaciju, ali kad sazna da joj je sestra lezbijka, to prihvati s razumijevanjem. Dakle, to su obične, ali snažne žene koje žive oko nas i koje trebamo respektirati.

Koliko ima autobiografskih elemenata u tim vašim osamljenim i neemancipiranim likovima?

Puno, i ja imam tu naivnost, a imala ju je i moja mama, pa je meni to blisko. Sad će neki reći da su mi junakinje debele, a to znači da smo i fizički slične. I ja sebe doživljavam kao običnu.

Kako generalno birate glumce, imate li svoje favorite?

Da, imam stalne favorite zato što sam djelomično lijena, pa uzimam one koje već poznajem i znam što od njih mogu dobiti. To mi pruža osjećaj sigurnosti, a s druge strane mi je ugodno raditi s ljudima koje poznajem i privatno volim. S Ksenijom Marinković radila sam seriju ‘Odmori se, zaslužio si’, a prije toga je glumila u ‘Tri ljubavi Melite Žganjer’, pa vrlo dobro znam kakva je glumica. Goran Navojec je također glumio u ta dva projekta. Kako je bio ljut na mene jer sam mu u ‘Meliti...’ dala ulogu luzera, papka, čovjeka koji ne razumije i ne poznaje žene, u ovom filmu dodijelila sam mu ulogu zavodnika, koju je odmah vrlo brzo razumio. Ulogu američkog opernog pjevača trebao je glumiti pravi pjevač. Međutim, dogodilo se da taj pjevač s kojim je već sve bilo dogovoreno nije mogao dolaziti jer je pjevao u Zurichu. Onda sam se sjetila da je Ozren Grabarić završio školu u Španjolskoj i da ulogu Amerikanca mogu prebaciti u Španjolca, pa sam ga pitala može li prihvatiti ulogu u kojoj bi trebao pjevati i govoriti na engleskom i španjolskom. I sve je ispalo odlično.

Vjerujete li da filmovi još mogu upozoriti na neki društveni problem i potaknuti neke polemike ili ponukati pojedince da nešto promijene u životima?

Mi redatelji vjerujemo da je to moguće. Zbog toga ima puno filmova koji su politički i socijalno angažirani jer njihovi autori žele upozoriti na neki problem i potaknuti neku promjenu. Međutim, meni je najvažnije da moji filmovi dopru do srca gledatelja te da će im priča biti simpatična i smiješna. A da to postignu moraju prvo doprijeti do njih. Dakle, nije dovoljno samo snimiti film, nego organizirati i veliku reklamnu kampanju, pa onda računati s nekoliko tisuća gledatalja u kinima. Nasreću, film kasnije vide gledatelji na televiziji, pa se tada vidi da hrvatski film ipak ima veliku gledanost.

Koliko je na vaše formiranje i smisao za crni humor utjecalo odrastanje u kamenoklesarskoj obitelji, odmah pored groblja, gdje ste stalno gledali sprovode i bili suočeni sa smrću?

Iz naše perspektive to je bilo normalno. Kad bi me mama poslala da potražim oca na groblju gdje je radio i pozovem ga na ručak, ja bih ga tražila po grobovima. Gledala bih u otvorene grobove u kojima je on obično nešto šalovao. Pored groblja je bila i mrtvačnica pa me je baka zamolila da usput pogledam tko je umro. Ja bih onda pogledala čije je ime na križu ili na partli. Ne mogu reći da mi je normalno i ugodno razmišljati o smrti, kao i bilo kome drugome, ali kod nas je to bio dio svakodnevnog života. Neki rade u uredu, a neki na groblju. Posao je posao. Taj život kraj groblja svakako je utjecao na naš svjetonazor, a to se vidjelo i u seriji. Naime, u seriji smo se zafrkavali i s bolestima i s umiranjem, pa mi se čak desilo da me je nazvala jedna žena koja se čudila kako se možemo tako okrutno zezati sa smrću. No ako čovjek izgubi smisao za humor u životu i ne može s odmakom pogledati svoju bolest, to može biti užasno. Čovjek mora zadržati smisao za humor i onda kad je bolestan. Onda je puno lakše. Naš otac je bio vrlo duhovit čovjek, a moram priznati da je Goran duhovitiji od mene.

Zašto ste se opredijelili za karijeru filmske redateljice? Jesu li postojale neke druge opcije?

Došla sam u Zagreb iz provincijskoga grada koji nije imao kazalište tako da iskreno rečeno nisam imala pojma o teatru. No bila sam uvjerena da bih mogla snimati filmove. Mislila sam da neću proći na prijamnom ispitu, pa sam otišla na PMF i upisala matematiku. Zatim sam upisala filozofiju i komparativnu književnost te sam onda s dva indexa otišla na Akademiju i prošla prijamni na režiji, djelomično i zato što su me članovi komisije dobro zapamtili. Naime, na redu sam bila nakon jednog kandidata koji je na prijamni došao sedmi ili osmi put. Kad sam čula da se nastavnici svađaju s njim prilično glasno, uplašila sam se i pobjegla. Onda me je profesor Nikola Batušić potražio i dovukao natrag na prijamni. Svi su me zapamtili po tom bijegu i bili su blagonakloni prema meni. Dakle, imala sam sreće.

Već ste nekoliko puta surađivali s osam godina starijim bratom piscem i scenaristom Goran Tribusonom, primjerice, na filmu i seriji ‘Ne dao Bog većeg zla’ i seriji ‘Odmori se, zaslužio si’. Kako je izgledala suradnja?

Kad zajedno surađujemo na nekom projektu, on mi kaže: ‘Nemoj mi ovo dirati!’ jer sluti da bih mogla nešto mijenjati. Naime, ja si kao redateljica uzimam za pravo da mogu mijenjati neke stvari u scenariju. Inače, pišemo tako da se dogovorimo oko likova, preciziramo njihove odnose i onda svatko piše sam. Zatim promijenimo uloge i pogledamo što je onaj drugi napisao. Kad pogledate strane popularne serije, vidite da su njihovi scenaristi mijenjali likove i njihove odnose dok nisu došli do finalne verzije. Baš sam neki dan proučavala seriju ‘Dva i pol muškarca’ i shvatila da je onaj klinac na početku serije bio vrlo bistar lik, a poslije su ga potpuno promijenili u tupana jer su vjerojatno shvatili da će to izazvati više humora i dovesti do puno više duhovitih situacija.

Što se promijenilo u vašem životu nakon megauspjeha tih filmova i serija, posebno ‘Odmori se, zaslužio si’, koja je dosegla gledanost od 20 posto?

Ništa, osim što u jednom razdoblju nisam trebala razmišljati kako ću dogurati do prvog u idućem mjesecu. Uspjeh su osjetili glumci Vera Zima i Ivo Gregurević.

Vaš suprug Hrvoje Turković je filmski kritičar i teoretičar filma. Kako se nadopunjujete u profesionalnom smislu? Je li postojala ideja o zajedničkoj suradnji?

Sad ste dotaknuli bolno mjesto. Mi se nadopunjujemo na taj način da ga ja neprestano gnjavim da pročita moj scenarij ili pogleda film u nekoj od faza, onda kad on napiše i objavi knjigu ja eventualno pročitam jedan tekst. Dakle, nadopunjujemo se tako da on zapravo puno više pridonosi mojem radu nego ja njegovu. Ja više pridonesem njegovu radu time što skuham ručak.

Koje vrijednosti prenosite studentima? I kako biste općenito ocijenili nove generacije studenata na Akademiji?

U svojim studentima nastojim prepoznati ono što oni već nose u sebi i onda ih potaknuti da se otvore. Naime, predajem Autobiografiju i oni se moraju razotkriti. Mislim da sam uspješna u tome. To je kao kad vam se prijateljice povjeravaju. Što se tiče novih generacija, zadnjih godina je s Akademije izašlo puno dobrih redatelja i neki od njih su već dobili dugometražne igrane filmove, primjerice, Hana Jušić, Igor Šeregi, Sonja Tarokić i Barbara Vekarić. Dakle, to je vrlo sposobna i ambiciozna generacija. Nasreću, Akademija ima sporazum s HAVC-om koji sufinancira završne filmove naših studenata.

S obzirom na to da puno čitate, kako komentirate poražavajuće podatke prema kojima građani Hrvatske čitaju u prosjeku knjigu godišnje?

Mislim da je sveopći trend poglupljivanja. To se ne događa samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi. Čitanje je nekad bilo zabava, a danas na internetu postoji gomila informacija koje nas okupiraju pola dana, a da ne govorim o društvenim mrežama. Nemam ništa protiv Facebooka, premda nemam vlastiti profil, ali volim pogledati kod supruga što ljudi prenose. Nečitanjem se u svakom slučaju uskraćuje užitak.

Kako ste otkrili ljubav prema uzgajanju biljaka i poljoprivredi?

Sad bih vam najradije pokazala fotografije mojih paradajza, ali mi je neugodno! Ta ljubav je počela s mržnjom. U djetinjstvu je to izgledalo ovako: kad je baka pitala tko će preštihati vrt, mi smo svi pobjegli. Onda je otac rekao da radi kao konj, a mi nećemo zalijevati paradajze, pa smo ih mi počeli zalijevati kantom vode što znači da smo išli 40 puta gore dolje s kantom od 10 litara. Zbog tih iskustava ja sam potisnula priču s vrtom, a onda sam shvatila da bih ipak voljela imati paradajz koji nije ‘robavi’ i miriši na paradajz te salatu koja ima svoje crve. Imam vrt s gredicama gdje sadim povrće, a to me opušta.

Privlači li vas ideja da napišete scenarij za neku seriju ili film u kojem biste reagirali na promjene ili kritizirali društveni sistem i aktualnu politiku?

U tom slučaju trebalo bi jako brzo reagirati, kao što su radili oni dečki koji se bave satirom. Mene više privlači socijalna nego politička tematika, no nasreću, protagonisti se brzo mijenjaju, kao i situacije, pa ima dovoljno materijala. Moj politički stav bio je vidljiv kad sam stala uz Jokića i reformu obrazovanja, a uz to odlazim na sve proteste. Međutim, čini mi se da moj politički stav nikome nije zanimljiv.

Pišete li nešto novo?

Da, brat i ja pišemo scenarij za novu obiteljsku seriju u kojoj je otac Nikola Oblak policajac pa će imati i neke elemente krimića. Nismo još precizirali naslov, ali razmišljamo o dvije opcije – ‘Oblak na zadatku’ ili ‘Oblak u službi zakona’ što je bolje.