Mirko Šipka iz ZF romana "E baš vam hvala" imao je tu nesreću da i u svojoj 40. godini života tavori u Saveznom SUP-u u profesionalno beznadnoj službi, u onoj koja se bavila neobjašnjivim fenomenima, u svojevrsnim "Dosjeima X". I zato je očajan, unatoč tome što živi u Beogradu koji je 2017. i dalje glavni grad SFRJ, čiji su mobiteli, kompjutori, zdravstvo, električni automobili, pa i legalizirana marihuana i sve redom sam vrh svjetske znanosti i tehnologije.

Svi su znali "Slobo je štakor, zbog njega ćemo biti u krvi do koljena"

Ubrzo će shvatiti da je imao tako ludu sreću da se nije rodio u onoj dimenziji u kojoj nije došlo do pada aviona iz 1989. s kompletnim saveznim političkim vrhom plus političkim vrhovima svih republika i pokrajina, pa je došlo do niza ratova na Balkanu od 1991. do kraja 20. stoljeća, nego u onoj u kojoj se zlosretni avioni koji je letio na samit u Dubrovnik srušio, pa do ratova nije došlo.

28 godina poslije membrana između dvije stvarnosti Jugoslavije odnosno ex-Jugoslavije počinje pucati, sve češće se otvaraju prostor-vremenski portali i prijeti kolaps univerzuma. Osim ako Šipka, igrom slučaja, ne postane multidimenzijski gerilac i ne pokrene socijalističku revoluciju u stranoj stvarnosti, zapravo našoj. Pozitivan ili negativan ishod, iz naše današnje perspektive, nije relativan samo u odnosu na političke stavove čitatelja.

Marko Vidojković sarkastično, nemilosrdno sukobljava sve ratne užase i tranzicijski raspad modernog društva za koji znamo, koji je u nekoj republici gori u nekoj blaži, plus višestranačke izbore s jedne strane, dok s druge strane ima slobodu odabira jednog od najboljih univerzuma iz multidiomenzionalnog spektra, pa je alternativna Jugoslavija 21. stoljeća po svemu ostvareni ideal samoupravnog socijalizma, po svemu sestrinski navezana na Zapad, osim po nužnoj količini državne represije, svedene na minimum, kako bi jednopartijski sustav ipak nastavio postojati.

Šef špijuna CIA: "Prijetnje danas nisu kao što je bila Jugoslavija"

Vidojkovićev ZF roman alternativne povijesti po pojedinim idejama vrlo je nalik Frederiku Pohlu u "Dolaze kvantne mačke", po satiričnom stilu na putu je "Billa heroja galaksije" Harryja Harrisona, po određivanju trenutka dimenzijskog povijesnog prijeloma precizan je poput Keitha Robertsa u "Pavane", po političkoj intrigantnosti je apsolutno u rangu "Čovjeka u visokom dvorcu" Philipa K. Dicka, a po tome što je temu alternativne povijesti obradio na ovaj način na temu SFRJ, Vidojkovićev je roman jedinstveno djelo u kojem nećete naći puno idealiziranja bilo koga i bilo čega, ali ćete naći nemilosrdno raskrinkavanje jedne od dviju stvarnosti. Probajte zamisliti koje.

Kome to i zašto zahvaljujete u "E baš vam hvala?"?

Za razliku od nekih prethodnih romana, ovdje sam se dugo mučio s naslovom, skoro do odlaska romana u tisak. Onda mi je sinulo da bih se naslovom mogao obratiti samim jugoslavenskim komunistima. E baš im hvala što su izdali i nas i svoju zemlju, e baš im hvala i na tome što su došli iz paralelnog univerzuma i spasili naš. Tek po iščitavanju romana ovaj naslov dobiva pun smisao, a priča o jugoslavenskim komunistima koju sam htio ispričati postaje zaokružena.

Mislite u prvom redu na predsjednike republika i saveznih vlasti koje ste spisateljski "pobili" u padu aviona?

Tamo, u drugoj dimenziji, njihovu pogibiju shvaćaju kao tragediju, nazvali su ih Novim narodnim herojima, na njihovoj žrtvi počiva spas socijalističke Jugoslavije. U ovoj dimenziji, oni su svojim djelovanjem zabili čavao u lijes zemlje koju su vodili. Nije sporno da Jugoslaviji nije bilo spasa, sve da su ti političari doista izginuli. Međutim, mislim da je teza o tome da je upravo pogibija tih kretena 1989. spasila Jugoslaviju vrlo zabavna. Jadni Jugoslaveni iz paralelnog univerzuma ni ne sanjaju koja je to bagra, kakvi su to zapravo heroji.

Povodom izdavanja ovog romana izjavili ste jednom da je raspad Jugoslavije bio uvod u nestanak ovdašnjih naroda za kakvih stotinjak godina. Biste li mi to pojasnili?

Dobro, lako je biti pametan sad kad je svima jasno kuda nas je raspad Jugoslavije odvukao, pa sam se, eto, i ja našao pametan i definirao ono što je očito. Prije nekoliko mjeseci na internetu se pojavila karta prosječnog IQ-a u Europi. Naravno, najviše glupandera je na tzv. Zapadnom Balkanu. Kad si glup, onda je lako tobom manipulirati. Kad si glup, onda si, u biti, predodređen izumrijeti.

To zvuči na tragu Andreja Nikolaidisa, koji je za Express nedavno rekao da su svi narodi od Slovenije do Makedonije u tom razdoblju uživali najveći nacionalni suverenitet u svojoj povijesti. Kako se to uklapa u nacionalističke južnoslavenske narative po kojima je s raspadom Jugoslavije došlo do "nacionalnog oslobođenja iz te tamnice naroda”?

Jugoslavija se, budimo realni, našla pred ispitom koji nije mogla položiti. Pad Berlinskog zida i propast Sovjetskog Saveza predstavljali su nove povijesne okolnosti, koje su poništile dobar dio rezultata NOB-a i otvorile vrata nacionalistima, koji su se za krvavi obračun spremali još od Titove smrti. Rijetki Jugoslaveni koji su pokušavali doprijeti do tih manijaka i maštali o mirnoj tranziciji Jugoslavije u demokratsko i građansko društvo gotovo da se nisu čuli. U 60-ima i 70-ima nije se radilo na sprečavanju raspada Jugoslavije, naprotiv. Ustav iz 1974. otvorio je put k raspadu i mnogi su tim putem rado pošli. Da je raspad bio miran, možda bismo danas na ovim prostorima i imali nekoliko polunormalnih država, a danas imamo Sloveniju i mrkli mrak, koji je, bojim se, najtamniji u Srbiji i BiH. Sumanuta ideja o nasilnom prekrajanju AVNOJ-skih granica veliki dio krivnje za rat baca na Miloševića, i koliko god se trudio za rat podjednako okriviti i druge, ne ide mi. Pripadnici ostalih naroda mogu biti okrivljeni za nacionalizam, ali što smo drugo i mogli očekivati, raspad Jugoslavije je bila njihova povijesna šansa da se ucrtaju na karti svijeta pod svojim imenom. Cijena koju su za to neki narodi platili nesumnjivo je previsoka.

U romanu, kad specijalci JNA iz paralelne 2017. upadaju u našu ovodimenzionalnu stvarnost i u Skupštini u Beogradu potamane kompletan državni vrh, ljudi na ulicama Beograda slave. Međutim, ti isti ljudi na izborima su izabrali upravo takav državni vrh. Samo nekoliko godina ranije izabrali su i Zorana Đinđića. Kako objasniti taj paradoks?

Nisu ti ljudi nikad izabrali Đinđića. On je bio na čelu koalicije 19 međusobno vrlo različitih stranaka i s tankom većinom u skupštini postao je premijer. Nakon što je ubijen, na političku scenu se vratio SPS, koji od 2004. do danas participira u svakoj vlasti. Ne sumnjajte u to da su SPS isti banditi kao i 90-ih, kao što su i naprednjaci podudarni s radikalima, iz čijih su se redova izlegli. U Srbiji se i dalje mrzi izdajnike, a 'izdajnici' su gotovo isključivo oni koji Srbiju žele približiti europskim vrijednostima. One kojima su usta puna Srbije i pravoslavlja, a džepovi puni pokradenog novca, građani izdresirano percipiraju kao patriote. Vlada uvjerenje da su od 2008. na vlasti bili demokrati, ali nisu. I tad se većina morala prilagoditi socijalistima, jer oni, kako nemaju ideale, mogu biti koalicijski partner bilo kome tko ih uvali u fotelje. Danas u Srbiji na izbore izlazi jedva pedeset posto glasača, od čega polovica glasa za naprednjake, a od te polovice bar polovica u zamjenu za svoj glas dobiva sitnu lovu ili prašak za rublje. Udavljeni u vlastitim govnima, građani Srbije se raduju svačijoj nesreći.

Koliko god se vladajuće političke vlasti u republikama bivše Jugoslavije voljele danas ili mrzile, činjenica je da su svi potekli iz jednog sustava, s jednog prostora, da nisu pali s Marsa. Logično bi bilo da neke sličnosti među njima postoje i danas.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Pljačka građana, u koju su pošli skupa sa svojim stranim partnerima, glavna je odlika svih ex-YU vladara. U državama koje još nisu ni blizu ulaska u EU, poput Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore i paradržave Kosovo, to je najočitije. Ta regija zaista djeluje kao velika grozna država kad se vidi koliko su političari podli, sustav urušen, a građani nesretni. Čak i granice prelazimo pokazujući osobnu iskaznicu. Kako je politika prljav posao, ne treba gajiti iluziju da nam bilo tko izvana želi pomoći. Kapiram da svim političkim strukturama unutar regiona, ali i izvana, odgovara crna zona u kojoj se može opušteno privatizirati, švercati, krasti i ubijati. Nitko se ne uzbuđuje zato što u Srbiji ili BiH radnici nemaju nikakvih prava, štoviše, to je baš zgodno za profit, a profit je jedini pravi gospodar u današnjoj civilizaciji.

U romanu ne idealizirate uspomenu na SFRJ, dotle da čak i u njenom visokotehnološkom, apsolutno uspjelom čudu od države navodite nacionalnu isključivost na nekim razinama, izvaninstitucionalna ubojstva posjetitelja iz druge dimenzije, takve stvari. Ipak, da je nekim čudom ta zemlja opstala, kao federacija ili konfederacija, bi li zbilja imala šanse postati ekonomsko čudo?

Bilo bi lijepo zamisliti da je došlo do mirne tranzicije Jugoslavije u demokratsku i građansku federaciju, odnosno konfederaciju. Toj državi su, još ranih 90-ih, bila širom otvorena vrata EU, to nije nikakva tajna, ali su glupost, nacionalizam, rat i lopovluk bili brži i jači od takvih ideja. Bila bi to jedna divna, uravnotežena, bogata država sretnih Jugoslavena, koja bi superiorna bila u sportu i tko zna u čemu još. Međutim, za ono što sam htio postići u romanu, bila mi je potrebna crvena Jugoslavija kako bi kontrast između nje i ovoga što je na njenim ruševinama nastalo, bio što jasniji.

Kad opisujete prijelaz iz jedne dimenzije u drugu, opisujete šok prizorom poput onoga iz "Mad Maxa 3”. Pretpostavljam da ste zamišljali sebe u toj situaciji. A opisali ste prijelaz iz high-tech 21. stoljeća u ono što je Beograd danas. Kakav bi bio civilizacijski šok nekoga s iz bivše Jugoslavije tko bi iz 1989. uskočio u 2018. godinu?

Upravo sam ja taj putnik vremeplovom na kojeg aludirate. Dobro se sjećam kako je bilo 1989. i dobro vidim kako je danas. Ipak sam bio u godinama kad mozak najbolje radi, bilo mi je četrnaest kad se sve počelo raspadati. Srbija je osobito propala, u njenom slučaju najlakše je reći: 'Šta se to, jebote, ovde dogodilo!' Doživim šok čim izađem iz zgrade. Idem ulicama i plačem gledajući na što sliče one, na što sliče ljudi koji njima koračaju. Srbija je zemlja siromaha, depresivaca, propalica, pijanaca, narkomana, džibera i siledžija. Otpaci su na svakome milimetru, umjesto ptica, nebom lete plastične vrećice, bačve s otrovnim otpadom zakopavaju po njivama, a degenerici grade vikendice na bunarima iz kojih se Beograd napaja pitkom vodom. Iz toga je jasno koliko građani Srbije mrze i svoju zemlju i sami sebe. Kad uđete u Srbiju noću, pomislit ćete da u daljini vidite partizanske logorske vatre. Ali ne, to gore divlji deponiji. Nikad se neću priviknuti na to u kakva smo se govna pretvorili. Shvaćam da se na sličan način može opisati stanje i u većini drugih zemalja bivše Jugoslavije.

Knjigu su vam tiskali u 24.000 primjeraka. Ne znam za Srbiju, ali u Hrvatskoj takva literatura o tome može samo sanjati. A opet, imate vrlo velikih problema s organizacijom predstavljanja i tog i drugih romana.

Za četiri mjeseca, koliko je knjiga bila prva na top listi, na RTS-u se o tome govorilo ukupno minutu i pol, u izvještaju s beogradske promocije 29. studenog, i to u marginalnom 'Kulturnom dnevniku'. Nijedan drugi medij nije objavio vijest o promociji, a to je bila jedna od najmasovnijih književnih promocija u Srbiji ikad, s 500 posjetitelja. Izdavač je donio 150 knjiga i sve ih tamo prodao. Potpisivao sam ih sat i pol. Knjiga je oborila mnoge rekorde. Imao sam još 15 promocija, od čega 13 u Srbiji, od čega samo jednu u budžetskoj instituciji, i to u Kulturnom centru Šabac, a Šabac je jedan od tri opozicijska grada u cijeloj zemlji. Ovaj režim me nagazio svim mogućim blokadama čim se ustoličio. Objavio sam roman 'Urednik', još 2013., koji, po srpskim medijima, nikad nije ni postojao. Objavio sam zbirku 'Priče s dijagnozom', 2015., koja su ignorirali i mediji, i biblioteke, i kulturni centri, a objašnjenje za to dobio sam još u ljeto 2013., od jednog čovjeka iz krugova bliskih srpskom poglavniku, koji me upozorio da se nalazim među pet Vučićevih najomraženijih likova. Kad vidim kako prolaze svi koji dignu glas protiv režima, jasno je da ovako prolazim zato što lajem. Ova knjiga je moj obračun baš s takvim sustavom i bilo bi čudno da, poslije godina ignoriranja, ti kriminalci baš nju počnu promovirati. Ignoriranje se nastavlja, ali slijede makedonsko izdanje, slovensko za koji mjesec, pregovaramo o ekranizaciji i kazališnoj predstavi, a spremam i dva nastavka, točnije spin offa, tako da će moji romani nadživjeti zlo koje danas upravlja Srbijom.

Iz sličnih razloga uvijek sa sobom nosite suzavac.

Nije ovo režim koji, poput Miloševićeva, ima vjerne fanove. Vučića mrze i oni iz njegove neposredne blizine, jer on upravlja ljudima kombinacijom potkupljivanja i zastrašivanja. Na ulici mi uglavnom bacaju high-five i pozdravljaju me zbog aktivizma. Međutim, uvijek treba biti oprezan u zemlji koja je prvak u nasilju i neriješenim ubojstvima. Ne treba podcijeniti stanje u kojem te u zamjenu za bijedni honorar netko može napasti čak i ako si mu osobno simpatičan. Ne treba podcijeniti ni fašiste na vlasti koji trenutno glume demokraciju, a prekosutra, ako im zatreba, uz dva nacionalistička spina mogu u cijeloj zemlji stvoriti psihozu sličnu onoj iz ranih 90-ih ili u proljeće 1999. Kad režim počinje živjeti na podjeli građana na patriote i izdajnike, Vidojković nesumnjivo spada među izdajnike. Suzavac nosim zato što je legalan, ne bih li imao kakvu-takvu šansu obraniti se ako dođe do nekog sranja.

* Roman "E baš vam hvala" bio je jedan od nominiranih za Nagradu Fric 2018. za fikcijsku prozu u organizaciji tjednika Express.