Ankica Jurić Tilić je producentica s najviše domaćih i međunarodnih filmskih nagrada. Smatraju je jednom od najmoćnijih i najutjecajnijih žena hrvatske filmske industrije. No zbog skromnosti i vjere u timski rad ona se ne želi predstavljati na takav način. Međutim, poslovni rezultati Kinorame govore dovoljno.

Na 64. Pulskom festivalu Kinorama Ankice Jurić Tilić dobila je čak sedam važnijih nagrada: za film "Ne gledaj mi u pijat" Hane Jušić četiri Arene (za režiju, glavnu i sporednu glumicu i kostimografiju), nagradu Oktavijan i Priznanje ocjenjivačkog suda Mladi filmofili za najbolji hrvatski dugometražni film, a Čejen Černić je za film "Uzbuna na Zelenom Vrhu" osvojila nagradu Breza kao najbolja debitantica.

Priznanja su dobile i dvije Kinoramine serije "Patrola na cesti" Zvonimira Jurića i "Čuvar dvorca" Lukasa Nole. Uz to, Ankica Jurić Tilić bila je producentica najuspješnijih hrvatskih filmova, od Devićevih i Jurićevih "Crnaca" i "Kosca", preko Matanićeva "Zvizdana" pa do najnovijeg filma Hane Jušić "Ne gledaj mi u pijat", koji su na brojnim festivalima diljem svijeta dobili nagrade i priznanja. Kinorama je producirala i megapopularni filmski serijal o Koku, koji je dosad vidjelo više od 260 tisuća gledatelja u Hrvatskoj.

Njezini uspjesi prepoznati su i na međunarodnoj sceni pa su je tako već 2009. godine uključili na festivalu u Cannesu u program "Producers On the Move" kao jednu od najuspješnijih europskih producentica te godine. Također je članica nekoliko međunarodnih producentskih udruženja te sudjeluje na brojnim međunarodnim produkcijskim debatama i skupovima. Uz to, docentica je i na Akademiji dramskih umjetnosti.

Koliko vam znače nagrade koje su filmovi Kinorame dobili na 64. Pulskom festivalu? Smatrate li da su one i priznanje i za vaš dio posla?

Da, vratili smo se iz Pule s puno priznanja našim autorima i glumcima, i svima nam je drago zbog toga. Svakako je to zajedničko priznanje, jer je sve što proizvedemo timski rad. Hanin film sad stvarno ima niz priznanja - u nepunih godinu dana, koliko je prošlo od premijere na Venice Days, film je osvojio 26 nagrada. 'Uzbuna na Zelenom Vrhu' imala je 65.000 gledatelja u kinima i fantastičnu pulsku projekciju te mislim da je Nagrada Breza redateljici Čejen Černić kao najboljoj debitantici došla u prave ruke. Sve u svemu, drago nam je da je i žiri prepoznao i nagradio ove naše filmove i serije Zvonimira Jurića i Lukasa Nole te da smo završili sezonu na ovaj način.

U zadnjih nekoliko mjeseci brojni filmovi Kinorame, od 'Zvizdana' do najnovijeg hita 'Ne gledaj mi u pijat', dobili su nagrade na međunarodnim filmskim festivalima. Kakvu ulogu ima producent na filmskim festivalima, odnosno kako i koliko može utjecati lobiranjem prigodom dodjeljivanja nagrada?

Svake godine se proizvede toliki broj filmova da se čini gotovo nemogućim plasirati film na to golemo svjetsko tržište, osigurati mu barem osnovnu startnu poziciju – da bude pogledan. U tom segmentu je producentska uloga stvarno važna – ako vas poznaju, pogledat će vam film, i to je već mnogo. Kasnije, izbor filma u program, a osobito nagrade, nisu predmet lobiranja, barem po mojem iskustvu. Kasnije igraju samo kvaliteta filma te ukus selektora i žirija. Ono što mi možemo sa svoje pozicije je osigurati filmu tu startnu poziciju – da ne bude ignoriran i da ga se ozbiljno razmotri.

Znam da je teško generalizirati, ali možete li ipak reći na temelju iskustva koliko nagrade na Pulskom festivalu ili na nekim drugim festivalima utječu na gledanost u kinima?

Mislim da nagrade ne utječu, ili barem ne značajno, na gledanost u kinima. Mislim da više utjecaja ima dobar kino trailer ili usmena predaja, a nagrade su korisne jer se na taj način dobiva određena medijska pozornost. Što se same publike tiče, uvijek je osnovni kriterij žanr, a tek onda ovi ostali faktori.

Debitantski film Hane Jušić 'Ne gledaj mi u pijat' osvojio je svjetske festivale. U čemu je tajna njegova uspjeha?

Hanin je film imao zaista sjajan start u programu Venice Days i onda su uslijedili pozivi na niz festivala. Mislim da je Hana uspjela ponuditi nešto sasvim svježe, iskreno, režijski i vizualno jako zanimljivo. Kad se tome pridodaju zaista izvrsni glumci, ne čudi da je recepcija filma bila tako dobra i da je film, unatoč tome što je debitantski, tako dobro primljen. Uz sve ovo što sam nabrojala, moram reći da nam je, kao i uvijek, trebalo i nešto sreće da se sve ovako dobro posloži.

Koliko je teško prodati hrvatski film inozemnoj publici? I kakvu 'festivalska politiku' pritom koristite?

Svako malo tržište i svaki mali jezik imaju problema s međunarodnom distribucijom. Fincima nije ništa lakše nego nama. Jako je teško ostvariti značajne rezultate u inozemstvu. To hrvatskom filmu ipak ide puno bolje s festivalima nego s prodajom. Vrijedan izuzetak su recimo 'Svećenikova djeca' Vinka Brešana, koje je producirao Inter film, ili naš 'Zvizdan'. Što se tiče festivala, strategija kojom se mi služimo je da pokušamo projekt plasirati još dok je u fazi razvoja, učiniti ga vidljivim na inozemnim radionicama za razvoj scenarija ili na marketima. Za te se pozicije isto tako moramo natjecati, naravno.

Vrlo često naši filmovi, dok su još u fazi razvoja, sudjeluju u takvim programima, pa se još prije snimanja gradi svijest o tome da će se taj film uskoro naći na tržištu. To pomaže kasnije, kad počnemo film prijavljivati na festivale. I naravno, pomaže i neprekidna nazočnost na europskoj sceni i ono što se zove 'networking' - osobni kontakti s ljudima iz industrije iz cijele Europe, a i svijeta. Velik posao u tom segmentu odrađuje i Hrvatski audiovizualni centar.

Svi govore o novcu. Koliko je po vašem mišljenju bitan novac u prezentaciji i plasmanu filma na međunarodnim festivalima?

Na europskoj sceni novac nije ni blizu tako presudan faktor kao na primjer u utrci za nominacije za Oscara, gdje se nemilice troše golemi novci. Na izvanameričkim festivalima bitna je nazočnost autora i nešto promocije, toliko koliko je neophodno da se film izdvoji na listi redom dobrih i zanimljivih naslova. No kad je u pitanju nagrada američke Akademije, rekla bih da je presudan. Analize koje su radili američki novinari govore da je posljednjih godina svaki od filmova koji je došao do nominacije za kampanju potrošio između 3 i 25 milijuna dolara. To su za naše prilike vrtoglavi iznosi.

Je li novac najvažniji za uspješnu produkciju nekog filma? Pitam zato što je Kinorama dobila samo dva milijuna kuna za produkciju horor satire 'Šuma summarum' Ivana Gorana Viteza, no unatoč tome uspjeli ste snimiti taj film.

Nažalost, novac je jako važan jer proizvodnja filma uključuje barem 200 sudionika, vrlo skupu tehniku i niz uslužnih djelatnosti. Bilo bi nam svima drago da je jeftinije i jednostavnije, ali nije. Film 'Šuma summarum' nastao je uz velika odricanja svih sudionika, od redatelja do glumaca i ekipe. Svima nam je, naravno, drago da smo uspjeli i da nisu napravljeni kompromisi koji bi utjecali na kvalitetu filma, ali taj model koji je ponekad nužan za debitantski film zapravo nije za preporuku. Bilo bi mi drago da je Vitez imao bolje uvjete nego što je imao.

Počeli ste kao tajnica produkcije na HTV-u. Jeste li se teško odlučili na osnivanje privatne producentske kuće u zemlji u kojoj se snima relativno malo filmova? Kako je tekao vaš poslovni put?

Zapravo sam počela raditi još niže na ljestvici. Prvih desetak godina sam bila u Dramskom programu HRT-a radeći razne poslove, od organizatora ili drugog asistenta režije u početku pa do producenta TV filmova. Nakon toga sam još nekoliko godina radila za druge produkcijske kuće, dok se nisam odvažila, na nagovor sadašnjih partnera u Kinorami, osnovati Kinoramu. Vjerojatno je baš ta prevelika svijest o rizicima i uzrokovala to da smo se odlučili na taj potez tek nakon 15 godina profesionalnog rada na filmu.

Većina bi se ljudi vjerojatno puno ranije odlučila na taj potez, ali valjda svatko ima svoje vrijeme sazrijevanja i spremnosti na rizik, a kod nas je to prilično dugo trajalo. Prve su godine, naravno, kao i svima, bile najteže, a najveći kapital koji smo imali bilo je veliko povjerenje autora s kojima smo radili ranije kao slobodnjaci i s kojima smo onda počeli raditi nove projekte.

Kako zapravo birate filmove? Recimo, kako ste prepoznali vrijednost filma Hane Jušić 'Ne gledaj mi u pijat'? Naime, stojite iza nekih najkomercijalnijih, ali i artističkih filmova, poput onih Lukasa Nole i Zvonimira Jurića.

Što se tiče Hane Jušić, nisam prepoznala vrijednost 'Pijata, nego jednog od njenziih prvih studentskih filmova koji je napravila i koji sam vidjela na studentskom festivalu na ADU. Odmah me osvojila zrelost i suptilnost njezina rukopisa pa sam se upoznala s njom i ponudila joj da nam piše scenarij 'Zagonetnog dječaka', drugog filma iz serije filmova o Koku. Tako je počela naša suradnja, a 'Pijat' je došao nekoliko godina kasnije. Zajedno smo razvijale taj projekt.

Naravno, nisam ga ja pisala, a ni kasnije režirala, ali sam bila s njom i uz nju u svim fazama razvoja, i u dobru i u zlu, kako to obično bude u tim našim filmskim timovima. Istina je da je dobar dio naših filmova nekomercijalan, ali neki od njih sigurno će biti važan dio naše kulturne baštine – filmovi autora koje ste upravo spomenuli, Jurića i Nole, bili su prošle godine prikazani na Pulskom festivalu u specijalnom programu koji je prikazao sedam najboljih hrvatskih filmova od osamostaljenja, prema mišljenju struke.

Serijal filmova po Kušanu o dječaku Koku, koji je snimljen u produkciji Kinorame, postigao je veliki uspjeh kod gledatelja. Koja je bila vaša producentska strategija?

Jako sam sretna što smo uspjeli proizvesti serijal filmova po Kušanovim odličnim romanima i što smo djeci ponudili filmove na našem jeziku, prema književnim predlošcima našeg autora, iz miljea koji im je sigurno bliži od onoga koji gledamo u prekrasnim Pixarovim filmovima. Mislim da je to jako važno i tako je mislio cijeli naš tim koji je godinama radio na tome. U promociji 'Uzbune na Zelenom Vrhu' potrudili smo se aktivirati djecu, potaknuti ih da se uključe u radionice programiranja, robotike, šifriranja, svega što bi zanimalo našeg malog detektiva Koka i njih koji vole zagonetke. U promociji prvog filma iz serijala smo, recimo, aktivirali djecu novinare te njima dali da prvi gledaju film i pišu osvrte.

Svima nam je veliko veselje kad ovakve akcije imaju dobar odaziv. Primarno, tu je naravno film koji smo napravili za njih te uložili u njegovo stvaranje znanje i talent kojim je naš tim raspolagao. Bili smo zadovoljni rezultatom, ali puno je važnije da je i publika zadovoljna. Mislim da je posebna vrijednost ovog serijala o Koku u tome što će ti filmovi trajati dugo, puno dulje od nekoliko tjedana koliko traje kino prikazivanje. 'Koka i duhove' sad gledaju nove generacije i jednako je uzbudljiv kao prije šest godina, a nadam se da će tako ostati još dugo.

S Daliborom Matanićem surađujete od njegova prvog filma 'Blagajnica hoće ići na more' preko 'Kina Lika' do 'Zvizdana', koji je nagrađen u selekciji Un Certain Regard na festivalu u Cannesu te dobio još 30-ak domaćih i međunarodnih nagrada. Koliko je ta suradnja s Matanićem pozicionirala Kinoramu na producentskoj karti Europe?

Uvrštenje 'Zvizdana' u službeni program je zaista značajan događaj, i za nas i za cijelu našu kinematografiju koja tamo nije imala film više od trideset godina. S Matanićem surađujem od njegova prvog igranog filma, sad već punih 17 godina, i divim se njegovu talentu i radnim navikama te veselju s kojim pristupa svakom poslu. Drago mi je da je 'Zvizdan' imao tako uspješan put, prodan je na 25 teritorija i još se prodaje, bio je na više od 100 međunarodnih festivala i dobio je brojna priznanja. Nama konkretno je vrlo značajno da možemo u opisu produkcijske kuće, kad apliciramo s novim projektima na fondove, i strane i naše, navesti da smo prošle godine imali film u Veneciji, pretprošle u Cannesu, a godinu prije toga u Torontu. Na europskoj mapi smo se pozicionirali i prije 'Zvizdana', ali Cannes svakako radi veliku razliku.

Među prvima u hrvatskom filmu počeli ste se oslanjati na europske fondove, poput Media Slate Funding. Što je najbitnije kod prijavljivanja na te fondove kako biste dobili novac?

Da, triput smo već osigurali sredstva Medije za naše projekte i triput od Eurimagesa, oba ta fonda su nadnacionalni europski fondovi. Najbitnije kod prijave je dobro strukturirati cjelinu, temeljito pripremiti dokumentaciju i imati dobre projekte. Bitno je, kao i u većini poslova, da se odvoji dovoljno vremena i ne čeka zadnji čas. Prijavna dokumentacija je velika i prilično složena, pa je potrebno tom poslu pristupiti ozbiljno i s dobrom strategijom.

Koliko nagrade hrvatskim filmovima, poput 'Zvizdana', 'Ne gledaj mi u pijat' i 'Sve najbolje', na prestižnim festivalima u Cannesu i Veneciji otvaraju Kinorami mogućnosti za koprodukcije na europskoj sceni?

Sigurno je dobro imati u opisu produkcijske kuće takve nagrade – svaki partner će vas puno ozbiljnije gledati nego prije. Recimo, kad sam sa Sonjom Tarokić bila u Francuskoj na jednome marketu, gdje smo predstavljale njezin budući film 'Zbornica', svi potencijalni partneri koji su nam došli za stol znali su da je naša kuća imala film u Cannesu, iako to ni jedan jedini put nisam spomenula u razgovoru. Netko koga zanima vaš novi projekt uvijek provjeri što ste prije radili i kakvi su vam rezultati. Osim toga, mislim da je izrazito bitno što posljednjih godina imamo niz dobrih filmova – ne govorim ovdje o Kinoraminim filmovima, nego o hrvatskim filmovima općenito – što je dobro za svakog od nas pojedinačno.

Trenutačno imate više od deset filmova 'na lageru' u različitim fazama, od razvoja scenarija pa do pretprodukcije. Možete li istaknuti dva, tri koja se uskoro počinju snimati?

Teško je reći da imamo deset filmova na lageru, ali ako brojimo i ove koji su tek u fazi prve ideje za scenarij, prve rečenice, onda ih možda ima desetak. Snimili smo film Nevija Marasovića 'Comic Sans' i on je sad u fazi obrade. U fazi financiranja nam je debitantski film Sonje Tarokić 'Zbornica' i, ako sve bude teklo kako treba, trebali bismo ga snimiti u proljeće sljedeće godine. Ostali su projekti u nešto manje zrelim fazama financiranja ili razvoja ili čak ranog razvoja, tako da su dio našeg, recimo, petogodišnjeg ili sedmogodišnjeg plana.