Parni valjak je krajem prošle godine objavio album “Vrijeme”. Na vrijeme, svega nekoliko godina do 45. obljetnice osnutka benda. “Subjektivno vrijeme. Ali i ono koje nas obilježava, svakodnevno. Neumitno vrijeme, uz pokušaj kratkog predaha da pomislimo što nam se to svima događa”, govori Husein Hasanefendić Hus, autor stihova i glazbe svih 13 pjesama s najnovijeg albuma. 

“Dvije godine nam je trebalo da, singl po singl koji smo objavljivali prije čitavog albuma, naviknemo publiku na taj paket. Moraš se pridržavati pravila igre, tako funkcionira muzička industrija. A kako smo stara škola, kad radimo pjesmu, ne kalkuliramo. U trenutku stvaranja pjesme vodimo se isključivo vlastitim kriterijem. Važno nam je da bude dobro, da iza toga možemo stajati. Nije nam na pameti kako da ubrzamo ‘dobačaj’ pjesme, ne. Tako ne mogu raditi”, objašnjava naš sugovornik dok pijemo kavu. 

Njemu se nigdje ne žuri, nema nervoze. Zašto bi i bilo? Nakon tolikih godina i stadionskih utakmica... Pa ima li skepse u tom Valjkovu vremenu? Autorskom, privatnom? “Ma, jesam u fazi kad razmišljam o ograničenjima benda. Ali ne u biološkom smislu. Još imamo ozbiljnu energiju i na koncertima i inače. Nije stigao taj presudan biološki moment, da pokucam u drvo. Ipak, govoreći o ograničenjima, stvar je složena. Imamo toliko pjesama koje ne sviramo na koncertima unatoč tome što ih pokušavamo rotirati, upoznavati publiku s novim stvarima, ali... Ne smiješ iznevjeriti očekivanja publike”, govori Hus i znamo za tu žilavu opsesiju publike: zašto nisi svirao moju stvar? Opasno. 

“Upravo to. U neku ruku, to je psihičko ograničenje autorstva, a posve logično s aspekta publike. Ali kad uzmem gitaru u ruke, što je svaku večer i svaki dan jer me zabavlja i odmara, ne razmišljam što ću. Nego kako se ‘otvori’. I zato mislim o novom izazovu. O svirci s nekom drugom ekipom mimo Valjka, sebi za dušu.” Mislite, ne možete “pobjeći” od benda? “Da. Valjak je čvrsta, stabilna priča. Zvuk koji postignemo činjenica je prepoznatljivosti. Što god napravili, kad Aki zapjeva, eto ti rukopisa Valjka. Kad bi čuli samo matrice bez vokala, recimo iz antologije gdje su neke pjesme doista iskoraci u  muzičkom smislu za nas, siguran sam da bi ljudi pomislili da je to nešto ‘strano’, ne bi povezali s Valjkom. E onda dođe Aki i ‘pokvari’ sve”, uz smijeh će Hus, razumijemo da se ne radi o pokušaju prekida s Valjkom, nego njegovu upornom motivu za istraživanjem. Pokušaju, što naš sugovornik često ponavlja, “neke nove energije”. 

“Mi smo pak toliko matori bend da više nemamo ciljnu grupu publike. Generacije i generacije su odrasle s nama. Nasreću, imamo i pristojan postotak mlade publike. Baš klinaca, koje primjećujem u prvim redovima na koncertu, a pjevaju nove pjesme. To su ljudi kojima radio ne znači ništa, informiraju se na drugačiji tehnologijski način. Recimo, SARS ili Dubioza kolektiv su primjeri bendova koji nisu stasali kroz eter, a postali su značajni. Ali ako mi želimo zahvatiti sve generacije, radio jest primaran medij. Bez obzira na digitalne platforme. Hoćeš li rasprodati Arenu, pjesme se moraju rotirati eterom. A tu pak vrijede pravila o pjesmama koje ne smiju biti dulje od tri, tri i pol minute, inače ih nema na play-listama”, objašnjava Hus. Kao u vrijeme prvog, trominutnog rocka - paradoks bumeranga vremena, ne idu dulje stvari... 

“Točno tako, iako po veteranskom principu uspijemo koji put progurati i dulju pjesmu, poput singla ‘Za malo nježnosti’, kojim završava novi album, a traje šest minuta”, ozbiljno govori Hus, što nas dovodi do novog anegdotalno-antologijskog paradoksa povijesti rocka. Bila je, pišu kronike, 1972. godina i Mick Jagger je javnosti rekao: “Jebi ga, gotovo je”, misleći na  vitalitet i energiju tadašnjeg rocka. A danas? Kad kažete: “Rock je mrtav, živio rock”, razapet će vas, najprije medijski rock kritičari koji, usput, Valjak desetljećima ne odvajaju od formulaične egide “punokrvnog mainstream rocka” - što god to značilo.

Pa što je Husu rock danas i nekad? Glupo pitanje? “Ne, nije. Nikad nisam bio dovoljno pametan da shvatim što je zapravo rock. Naravno, ikonografija je važna. Ali meni granice žanra, što jest a što nije rock, ni kao klincu nisu bile važne. Okej, stav, neki bunt. Neka energija. To postoji i danas, bez obzira na to kako to zvali. Prototip ikonografije starog rocka je bar, klub. Danas toga više nema kod nas. Mi jesmo u ‘organizmu’ rocka, ali ne bježim ni od kakvih drugih muzičkih utjecaja. To je nemoguće. Ne možeš se oteti utjecaju gena, nečemu što ti je ‘usađeno’. Ako gledamo tradicionalnu glazbu s ovih prostora, takva te obilježi i na nesvjesnoj razini”, kaže Hus dinamikom glasnog razmišljanja. Ali svjesna inicijacija? Koje se “formativne” muzike sjeća? Kao pokretača svojeg poziva? 

“A, zakačio sam se na Beatlese, odmah. Ostali su neprikosnoveni, čitav život. Posebna kategorija, ostalo je za debatu. Slušao sam, naravno, razne žanrove, svašta. Genesis s Gabrielom, Status Quo u ranijoj fazi, ne sjećam se zapravo... Radio je u odrastanju moje generacije bio ultimativan medij. Radio Luksemburg, tko ga je ‘uhvatio’. A ako je netko u ulici imao gramofon, gala!”, govori Hus koji u roditeljskoj kući nije imao fonoteku ili izravan muzičarski, profesionalni poticaj. “Ne, tata je bio akademski slikar, ali i sportaš, što se i u mojem formativnom smislu spajalo do određene mjere. Trenirao sam sve i svašta, ali kad je došla gitara, bilo je gotovo. Nisam imao neposrednu kućnu predaju, ali me tata uputio. Vidio sam, jednom, novinsku karikaturu: četiri čudna lika s čudnim frizurama u automobilu, a vojska ih štiti od nepregledne gomile ljudi. Nisam razumio pa mi je stari objasnio: ‘Beatlesi. To ti je popularan bend’. Prva spoznaja. Onda sam počeo bolje slušati, neko veselje ti prođe kroz tijelo kad kao dječak čuješ električnu gitaru. Beatlesi, pa Shadowsi.. Ipak, stari je volio pjevati. Ruske balade, kad bismo odlazili na more. Pa bi se mama priključila. To mi je tad beskrajno išlo na živce, ali danas shvaćam, sve ti se u djetinjstvu lijepi. I te njegove ruske balade, nisu one bez razloga ostale negdje u meni, kao tragovi romance, neki bujni, romantični moment”, pripovijeda prvi čovjek velikog benda koji je prvi doticaj sa žicama imao u osnovnoj školi, kad je u ruke uzeo tamburicu. “Nije bilo gitare u školi, ali si mogao uzeti tamburicu. Imali smo i tamburaški orkestar. Nisam bio dugo, ali me to približilo gitari”, kaže Hus koji se nije dugo zadržao ni u muzičkoj školi. 

“Htio sam samo svirati svoje stvari. Ne i vježbati. Volio sam, međutim, puno čitati pa mi je to donekle nadoknadilo manjak ambicija za formalno obrazovanje. A stari je zabrljao kad me forsirao da odem u Petu gimnaziju, prirodoslovno-matematičku, dok sam ja htio Primijenjenu i onda na Likovnu akademiju, jer sam očito naslijedio likovnjačke gene. Ali ne. Peta gimnazija je zahtijevala ozbiljniji angažman, a meni se jedino sviralo. Brzo sam došao u sukob s autoritetima, završio u Glazbenoj srednjoj... Ma svega je bilo na tom obrazovnom putu. Na kraju sam odustao od upisa na Akademiju, upisao studij prava i dao dva, tri ispita. Kraj priče. Tad je karijera u bendu preuzela život u punom smislu, a i u muzičkoj školi sam odmah shvatio ‘sukob titana’ klasične glazbe i rock’n’rolla. Zajedno ne bi išlo”, govori Hus, slijedimo kronologiju principom “prvog puta”. 

Prvi nastup i publika - gdje? “A to je bilo genijalno. Da sam tad bio manje drzak, svjesniji sebe i trenutka, tko zna bih li ikad izašao pred publiku. I ne mogu shvatiti da sam tad, kao balavac koji nešto brlja s gitarom, imao muda izaći pred ljude. Bio sam u Brčkom, rodnome mjestu mojeg starog, gdje je bilo prijatelja i rodbine te uvijek dobra zabava. Izgurali su me na binu na nekom plesnjaku. Sačuvaj me bože, pojma nisam imao! Nešto smo proizvodili, neki zvuk, muziku, bahato - ne razmišljaš o posljedicama. Tako je počelo, eto”, uz osmijeh će Hus, koji je imao odličnu “početničku sreću” kad su ga pozvali da svira u Grupi 220 s Dragom Mlinarecom. “Imao sam sreće. Nakon nekoliko proba bio sam unutra. Prvi nastup, drugi, turneja. Išlo je brzo.” 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

A Mlinarec, aristokrat domaćeg rocka, kako ga je doživio?

“Drago je ostavio značajan utjecaj na mene. U pozitivnom i negativnom smislu. A bio mi je pojam! Kad bih ga u gradu vidio, kao da sam Jaggera sreo. Bio je filozof, k tome generacijski dalek. Ja sam imao 16, 17 godina, a on dvanaest više. U tim sam godinama s njim počeo svirati. Piko, Zubak i ja bili smo generacijski bliži. A on pametniji, zreliji, ali i mušičaviji. Bio mi je autoritet, ali kad smo se razilazili i kad je pitao: ‘Dobro, tko će vam pisati pjesme’, znajući da ja ‘nešto pišem’, reagirao je posprdno na činjenicu da ću baš ja pisati. Uopće ga se nije dojmilo, ovo moje su bile ‘dječačke gluposti’. Mene je to tad dosta povrijedilo, ali i probudilo inat. Podcjenjuje moje mogućnosti!“ 

To je onda bio motivacijski? “Nije da nije. Ali tad sam bio očajan. Kasnije smo nas dvojica sve izgladili, ali osjećaj je ostao. I dalje ga smatram važnim trenutkom, čovjekom koji je ostavio trag“, smije se Hus, koji je u skladu s okrutnostima biznisa naučio dijeliti “čovjeka od njegova djela”. “A uvijek sam idealizirao. Dugo nisam mogao vjerovati da loš čovjek može napisati dobru pjesmu: pa kako to? Ta moja naivna vizura... Ali naučiš, ta teorija u praksi ne šljaka”, kaže naš sugovornik, što nas odmah podsjeća na njegovu profesionalno-prijateljsku vezu s Branimirom Džonijem Štulićem, kojemu je puno pomogao na početku. 

Štulićev “Jablan”, znamo, objavljen je na Valjkovu albumu. Uostalom, Husa se na domaćoj (nekad jugoslavenskoj) sceni oduvijek zna kao solidarnog, vještog i dobrohotnog profesionalca. Ali Džoni... 

“Prva njegova pjesma snimljena je na našem albumu, ‘Kad Miki kaže da se boji’. Basist Fumić i ja svirali smo mu prve singlove, zaista sam smatrao da su jako dobri. I jesu, i dalje. Njegov rječnik, njegovi motivi, jako su utjecali na mene. Džoni je promijenio pristup pisanju pjesama kod dobrog dijela scene. Eh, ja sam bio dečko s gimnazijskom literaturom, on je bio nešto više. A razišli smo se loše i ne volim o tome pričati. Jedan je od onih razočaranja koja doživiš na životnom i profesionalnom putu. Ma, nevažno...”, odmjereno će Hus, a mi forsiramo taj povijesni spleen, hoćemo o urbanim mitovima. Recimo, novovalna Zvečka. Je li to bila scena? Mlađe generacije znaju, elitizam grupe pred Zvečkom emanirao je čitavim kvartom. 

“Previše urbane mitologije, apsolutno. Stanovao sam u blizini, u Gundulićevoj. A ondje je bila dobra kava, balerine iz HNK su dolazile tijekom pauze. Frendovi i ja smo ondje visjeli i prije nego što je to postalo ‘ono mjesto’. Najprije su se skupljali muzičari, a onda se radijus proširio i na ostalu umjetničku zajednicu u Zagrebu. Ali za muzičku scenu je od Zvečke i onodobnog ‘hypea’ mnogo značajniji bio trenutak kad su bendovi dobili Dom sportova za vježbanje i svirku. Uostalom, Jajo i Kazalište su došli iz Dubrave. Zvečka je bila predah za kavu, a ondje se baš radilo. Mitologija je učinila svoje, dobrim dijelom je to bio puki šminkeraj. Kao što ga je puno bilo i u domaćem punku, za mene. Novovalna scena je nastala na trendu kopiranja ili, hajde, osluškivanja onoga što se događa vani, posebno u Britaniji. Uvijek mi je bio komičan naš punk pokret jer sam se uvijek pitao: Kaj ste tak’ ljuti? Na koga? Što te u životu tako frustrira?”

Mislite, nema tu kraljice? 

“Ma, ne samo to. Kod nas, jednostavno, tad nije bilo takve socijale kao u britanskom klasnom društvu. Da, svjesni smo mi bili čiji stari gdje radi te je li u partiji i slično, ali to zaista nije bilo presudno. Otkud je onda izašla rebelija domaćeg punka? Nikad mi nije bio autentičan. Kužio sam, u tadašnjem trendu simfo-rocka to je mogla biti žanrovska pobuna u smjeru daj nešto jednostavno da mogu i ja derati u svojem klubu. Ali mi nije bilo uvjerljivo. Za razliku, recimo, od današnjih domaćih repera kojima vjerujem. Govore o stvarima koje nas se tiču, autentični su”, razmišlja veteran Hus, koji je počeo raditi jako mlad. 

“Roditelji su mi ostavili stan u Zagrebu, tata se vratio u Brčko da ondje otvori galeriju. Imao sam 17 godina i morao sam se snalaziti za život. Stari je rekao: ‘Želiš živjeti sam? Jesi li u stanju?’. Jesam. Bila je to velika odluka, pogotovo s roditeljske strane. Ali onda je došao Aki i odlučili smo, morali smo naprosto, osnovati bend. Nismo imali preciznu ideju, važno je bilo da sviramo”, objašnjava Hus i znamo, prvi menadžer benda bio je Vladimir Mihaljek Miha. Čovjek koji je “podigao”, producirao kompletnu YU-rock scenu. Ali i čovjek koji se, po vlastitim riječima, “uopće nije kužio u muziku”, zanimao ga je samo plasman benda. 

“Da, Miha... Htjeli smo bend, a Miha je bio ‘osoba A’ za takav posao. Preuzeo nas, je ali i dobrim dijelom nametnuo teret. Godinama nam je trebalo da se riješimo predznaka ‘produkt-benda’, onoga koji je smišljen da mazne lovu pa ‘kud koji mili moji’. Mihine su ideje donijele prva tri singla, brzo smo postali poznati, prve godine smo odsvirali čak 154 koncerta! Miha nas je doveo na televiziju, što je tad bilo moćno, ali kontekst je bio pogrešan, za nas. Mihi je bio važan proizvod, a ne muzika. Mihina metoda je bila: kako smisliti neku podvalu, da se publika zavede. A meni je to uvijek bilo strano. Pa kad nas je Miha prepustio Milanu Škrnjugu, bilo je lakše jer je on ipak bio zainteresiran za muziku. I tek sad imamo menadžera koji je donekle i fan benda, ali stvarno voli glazbu”, kaže Hus kao pripadnik sretnije generacije odrasle na raskošnijoj rock i pop sceni, uz privilegiju susreta s velikim bendovima koji su svirali u Zagrebu. 

Pa tko je ostao u najboljem sjećanju iz boljih vremena? Rolling Stonesi, tko?

“Stonesi su svirali dva koncerta. Na jednom nisu svirali, na drugom su svirali ‘Angie’. Bio sam na drugom, čuo sam ‘Angie’ uživo. A oni su bili toliko temeljito ušlagirani da sam siguran da nisu imali pojma gdje se nalaze. Takvo vrijeme. Ali posebno me ‘pukla’ kasnija faza Queena i njihov koncert u Domu sportova. Čuti Freddieja uživo... Hej, to je bilo... Iako nisam bio veliki fan, bilo je veličanstveno. I taj koncert mi je nametnuo kriterije. Pomislio sam tad: Kad bismo i mi, približno ovako, mogli zvučati na koncertu”, sjeća se Hus.  A onaj kritičarski lajtmotiv o Valjku kao “pravovjernome mainstreamu” u prvom redu se, očito, tiče visokih "produkcijskih" kriterija na rock sceni? 

“Da, o produkciji smo vrlo rano, za naše prilike, počeli voditi računa. Za razliku od, recimo, Bijelog dugmeta, koji bi se potrudio da u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu odsvira odlično, a onda ekonomizira po ‘provinciji’ i ubire lovu s pol snage. Ne, mi smo produkciju iz Doma sportova vukli šleperima svugdje gdje je to bilo moguće. Štogod je moglo stati u, što ja znam, Viroviticu ili tadašnji Titograd, mi smo postavili. Tako smo oduvijek radili”, kaže naš sugovornik, poznata stvar. Onoliko poznata koliko su, recimo, i po njegovim kriterijima, predvidive suvremene kritike njihovih singlova i/ili albuma. “Da. Ali kad bih se uvukao u kožu domaćeg kritičara, nekako bih stvarno pokušao poslušati bilo čiju pjesmu. Da čujem što ta govori ili ne govori. I volio bih, baš bih volio znati, što bi o najnovijem albumu napisao moj pokojni prijatelj, kritičar Darko Glavan. Nemoguće...”, mirno zaključuje Hus.