Film redatelja Bobe Jelčića "Sam samcat", koji je prikazan prošli tjedan na Zagreb Film Festivalu, bio je razlog da Predrag Miki Manojlović ponovno dođe u Zagreb. Danas 68-godišnji glumac iza sebe ima briljantnu karijeru od 75 filmova i 9 TV serija, gomilu priznanja, Nagradu za žvotno djelo na filmu, Nagradu za životno djelo u kazalištu, dvostuki je dobitnik Nagrade Grada Beograda za doprinos kazalištu, mnogo nagrada za kazališne i filmske uloge u zemlji i inozemstvu, nosilac francuskog Ordena umjetnosti i književnosti u rangu viteza iz 2017. godine.

Još u Jugoslaviji njegovo ime na plakatu za film ili predstavu bilo je garancija uspjeha, a jednako uspješnu međunarodnu karijeru nastavio je 90-ih, kad se s danas 48-godišnjom suprugom, također glumicom Tamarom Vučković, preselio u Pariz i ondje živio do 2009. Kad su me kontaktirali iz produkcije, načelno su mi ispričali radnju filma. Upoznao sam izuzetnog Bobu Jelčića te je došlo do odluke o zajedničkom radu Tematika je univerzalna, razvedeni suprug koji se bori sa sustavom kako bi mogao češće viđati kćer.

Vjerujem da je Bobo film napravio na temelju vlastitog iskustva s institucijama, ali ipak nije dokumentaristički ispričao priču. Svidjelo mi se što je priča ispričana, da tako kažem, po obodu umjesto dijalozima. Kao i u stvarnosti - sva ta gomila života koji nas okružuje čini nas zarobljenicima odnosa od kojih se teško možemo osloboditi.

Tijekom karijere igrali ste u filmovima koji su kasnije izazivali polemike, pa čak i na međunarodnoj razini. Jeste li namjerno birali baš takve filmove?

Mislim da nisam igrao ni u jednom takvom filmu. 

Podsjetila bih vas na tri: 'Rane', 'Underground' i talijanski film 'Artemisia'. Gloria Steinem, američka feministica, dijelila je čak i protestne letke po festivalima prije projekcije jer je tvrdila da 'Artemisia' vrijeđa žene, zato što se glavni lik, mlada slikarica, zaljubljuje u Agostina Tassija, kojeg igrate vi. Steinem je tvrdila da film poručuje ženama neka silovanje opravdaju svojom zaljubljenošću.

Vidite, to je bila totalna budalaština. 'Artemisiju' je režirala žena - Francuskinja Agnès Merlet, koja je i sama rekla da je u filmu željela glavnu junakinju prikazati kao emancipiranu mladu ženu, a ne kao slabašnu djevojku koja dopušta drugima da upravljaju njezinim životom. Artemisia Gentileschi i jest bila emancipirana još u srednjem vijeku jer u to doba žene nisu bile slikarice. Stoga smatram cijelu ovu akciju Glorije Steinem nepotrebnom.

Kultni film 'Rane' snimljen 1998. državna televizija nije htjela promovirati jer, kako su rekli, prikazuje Srbiju u lošem svjetlu, a zbog Kusturičina filma 'Underground' oglasili su se čak i ugledni filozofi Alain Finkielkraut, a mnogo kasnije i Slavoj Žižek te Bernard-Henri Lévy.

Film 'Rane' Srđana Dragojevića je naprosto fenomenalan film i drago mi je da sam igrao u njemu. A Finkielkraut je 1996. kritizirao žiri u Cannesu jer je Kusturici dodijelio Zlatnu palmu i tvrdio da je 'Underground' srpska propaganda. Finkielkraut je tad bio mrzitelj - za njega su Srbi bili apsolutni bad guys. Ali je li moguće da su u cijeloj priči bili baš jedini bad guys? Znate, u to vrijeme mnogi su ugledni filozofi bili u fazi odlučnog sagledavanja kako bi ovaj Balkan trebalo srediti i kako bi on trebao izgledati. I svatko od njih je imao svoje gotovo rješenje. Odmah posumnjam u ljude koji uvijek sve znaju najbolje. Danas nisam siguran da bi isti ti filozofi situaciju sagledavali na isti način niti da bi taj film danas tumačili tako kako su ga tumačili te 1996. Ozbiljno to mislim.

Ali 12 godina kasnije, dakle 2008., Slavoj Žižek je gostovao s Lévyjem u New York Public Library i tad je rekao da je 'Underground' najstrašniji film koji je gledao te da Emir Kusturica prikazuje Jugoslaviju kao zemlju 'vječnih orgija' u kojoj ljudi samo bludniče, loču i tuku se. Kusturica mu je odgovorio da je Žižek YouTube filozof i da dolazi iz zemlje bez filozofske tradicije.

Nisam znao za tu njihovu svađu. 'Underground' osobno smatrm odličnim filmom i danas nakon toliko godina. Finkielkrauta i Žižeka ne znam osobno, ali poznajem Bernarda Henrija Lévyja. Obiteljski je multimilijunaš. Mislim da je u svojem životnom opusu aktivnog miješanja u sve napravio mnogo pogrešaka. Ono dobro što je učinio jest da je radio na zbližavanju francuskih i njemačkih intelektualaca. Pitali ste me jesam li namjerno birao takve filmove i jesam li imao osobno zbog toga problema, odgovor je - ne.

Bili ste od 2009. do 2011. predsjednik upravnog odbora Filmskog centra Srbije, ali ste dali ostavku. Zašto?

U to vrijeme na vlasti je bila Demokratska stranka i pozvali su me. Ubijao sam se od posla, ali nisam uspio u najvažnijoj stvari - da FCS odvojim od Ministarstva kulture. Smatram da takva ustanova mora biti neovisna od politike te da mora imati autonomiju i povjerenje da će raditi korektno i u interesu srpskog filma. I upravni odbor je bio jako dobar, do trenutka raspisivanja natječaja za dodjelu sredstava. Iznos je bio naravno nedovoljan. Oko tri milijuna eura za sve - od razvoja scenarija do snimanja filmova u svim kategorijama. I kad smo pokušali podijeliti novac, došlo je do pucanja odbora na dvije frakcije jer je Demokratska stranka počela gurati neke svoje projekte, za koje sam smatrao da ne zaslužuju podršku. Morali smo pristati na kompromise i tad mi se smučilo. Inače, tad sam osobno skinuo s popisa projekt moje kćeri. Drugi su me molili da to ne radim. Bio je to jedan od gorih trenutaka u mojem životu. Pitala me zašto sam joj uzeo mogućnost da snimi svoj prvi film? Na kraju sam barem iz te cijele situacije izašao čista obraza.

Vratili ste se iz Pariza u Beograd 2009. godine da bi vam sin tu krenuo u školu. Kakve promjene je doživio Beograd u tih 15-ak godina, koliko vas nije bilo? Zaustavljaju li vas i dalje na ulici? Godi li vam još slava?

Promijenio se Beograd jako, ali ništa ne može promijeniti moju ljubav prema gradu u kojem sam rođen i odrastao. Slava mi je godila dok sam bio stvarno jako mladi glumac, tamo negdje s 21—22, nakon što sam se prvi put pojavio na televiziji. Mislim u 'Otpisanima', koji su bili popularna serija, i jer su postojala samo dva televizijska kanala. No ubrzo sam shvatio ispraznost slave i da je sve to jako nepotrebno. Evo, nedavno sam bio u Pragu, nešto snimao. Tamo ljudi ne znaju tko sam i moram vam reći da sam neizmjerno uživao vozeći se gradskim prijevozom. Kupio sam kartu za devet kruna, sjeo i promatrao lica ljudi kako ulaze i izlaze, nose torbe... Nastavio sam se voziti bez cilja i uživao u vlastitoj anonimnosti jer ona daje veliku slobodu. U Beogradu to ne bih mogao, tu se vozim samo autom. Unatoč svemu, još vjerujem za sebe da sam normalan tip. Iako se nisam u Beogradu vozio javnim prijevozom pa negdje od 70-ih...

Nastavak na sljedećoj stranici...

Žene vas obožavaju, a muškarci vam se dive. Kako vam je uspjelo to izbalansirati?

Ne znam, stvarno nemam pojma. Ali već sam jednom platio cijenu. Moj prvi brak se raspao. To je stvarno bila jedna duga i, što bisno rekli, tužna priča, s tužnim krajem. Poznavali smo se gotovo od rođenja. Imali smo zajedničku fotografiju na kojoj ona ima tri, a ja pet godina. Rasli smo zajedno i na kraju bili u braku 18 godina. Ali ljubav ispari. Neobjašnjivo. Dobije neki novi oblik i ako niste svjesni tog trenutka kad ona počne mijenjati oblik, pitate se što to nije u redu? Javlja se jedna vrsta nezadovoljstva životom, življenjem, nezadovoljstva sa samim sobom, a samim time se takve emocije prenose i na vašeg partnera. I tu počinje ta đavolja igra podsvijesti želja, raznih mogućnosti... I na kraju, ta mladost koja ništa ne zna. Pitaš se što je uzrok, kako da ovo riješim? Nismo mogli riješiti ni uz najbolju volju. Nakon toga sam rekao - nikad više brak. Ako nešto ovako sjajno nisam mogao - ili nismo mogli spasiti, znači da više nema šanse da bilo kad uspije. I onda se dogodila ta predstava 'Zločin i kazna', kad sam upoznao Tamaru. Pojavila se. Zgodna mala. Uzeo sam to ispočetka kao neki sport. Nije mi bila na pameti ni ozbiljna veza, a kamoli brak. Danas kad gledam, Tamara je sa mnom proživjela jako težak period života. Jer ja sam sedam godina zapravo od nje bježao. Nije to bio bijeg od odgovornosti, nego sam smatrao da nisam spososban to izvesti pošteno i do kraja, kako treba. Danas smo u zvaničnom braku 20 godina.

Vratili ste se u Beograd kad vam je krenuo sin u školu. Jeste li požalili što ste se vratili iz Francuske? Pobijedio je Macron i Francuska je trenutačno jedna od svjetlijih točaka Europe kojom je zavladala desnica.

A sad nemam kud, bez obzira na to što bih volio. Ali nemojte se zavaravati. Tamo vam je desnica i dalje jaka. I uvijek je bila, pa još od vremena Charlesa De Gaullea. Sjećam se kao danas kad sam došao iz škole kući, a moja baka, Francuskinja, koja je stalno slušala Radio Monte Carlo, bila je silno bijesna kad je čula da je De Gaulle dao Alžiru samostalnost. Svađala se s mojim ocem i vikala: 'C'est la Fraance! C'est la Fraance!'. Tad nisam razumio što se događa, a danas mi je jasno. Baka je bila žestoka francuska desničarka. Uostalom, jeste li primijetili da tamo svaki predsjednik pobjeđuje tijesno s 51-52 posto. A potom brzo gubi popularnost. Evo i sad bankar Macron - osnovao novu partiju i ljudi mu povjerovali. Kažu: 'Aha, evo ga, najzad nešto novo!'. A zapravo ništa, samo je promijenio dres. Stvarno mislim da se demokracija iscrpila, da ljudi više ne prepoznaju ima li u nečijem programu ostvarivog vizionarstva, kvalitetnog materijala i hoće li se zbilja dogoditi promjene. U ovim uslovima sve se svodi na to da ljudi dobivaju izbore iz nekih čudnih razloga koji nisu državnički talenti. Uostalom, to su političari, to nisu humanisti. Zaboravljamo da oni jednostavno rade za lovu.

Surađujete s Kusturicom, snimili ste s njim četiri filma. U Hrvatskoj više definitivno nije omiljen zbog svojih ortodoksnih političkih stavova. Mirjana Karanović jednom je rekla da bi morala najprije s njim porazgovarati prije nego što bi snimala novi film.

Iznimno cijenim Mirjanu Karanović i poštujem njezino mišljenje. Ja ću vam reći što bih ja učinio. Snimao sam i snimat ću s Kusturicom zato što smatram da je on u procesu te mislim da taj proces još traje i siguran sam da još nije snimio 'ONAJ FILM'. To nije ni 'Dolly Bell', to nije ni 'Otac na službenom putu', to nije ni 'Underground', ni 'Crna mačka beli mačor'. Zato što on ima inteligenciju, ima predispoziciju, obrazovanje, ima dar, a sve ovo o čemu pričamo je nešto sasvim drugo.

Ostajete li pri tome da ne snimate filmove koji tematiziraju rat '90-ih?

Da, i ima više razloga. Prvi je da ne mogu biti kreativan ili zarađivati novac na krvi jedne bivše zemlje i svih naroda čiji se osjećam dio - od Slovenije, preko Hrvatske pa do Makedonije. Drugo - o tome se i dalje rade vrlo ostrašćeni filmovi u kojima se unaprijed zna pozitivac i negativac, kao uostalom i u partizanskim filmovima. Zbog takvih stereotipa odbijao sam i holivudske produkcije. Nisam želio igrati nekakvog balkanoida, lošeg tipa, jer kao da samo takvi kao dolaze s ovih prostora.

Vaša kolegica Dušica Žegarac jednom je rekla da je glumčina bio Pavle Vujisić, a da ste to još samo Bogdan Diklić i vi. Je li vam to kompliment?

Normalno. Inače, S Bogdanom sam prvi put snimao 'Grlom u jagode'. Bio je najmlađi, na drugoj godini Akademije, i svi smo ga gadno maltretirali. Postao je ozbiljan, veliki glumac kojega cijenim.

Jeste li koji put tremu gasili alkoholom ili nekim stimulansom, kao što to glumci obično rade?

Za mene kemijski ili biljni stimulansi ne postoje. Vjerujte mi. Samo jednom mi se to dogodilo na početku karijere. Bila mi je to prva kazališna predstava, režirao ju je tadašnji direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta Mirloslav Belović. Igrao sam s pokojnim kolegom Branimirom Zamolom, najtalentiranijim glumcem na klasi. Popili smo prije predstave 4-5 vinjaka. Bio sam mrtav pijan To je najgore iskustvo s pozornice. Toliko sam se prepao, uhvatio me takav strah, da ću zaboraviti tekst, da ću napraviti neku glupost, da od tada više nikad nisam uzimao baš ništa. Ako sutra imam predstavu, danas već ne pijem.