On piše scenarije koji duboko zadiru u sve prljavštine hrvatskog društva, radi drame oko kojih nastaju svjetonazorski skandali, virtuozno izvodi jazz solaže i nadasve je pristupačna osoba.

Mate Matišić pustio nas je u svoj radni kutak, krcat kontrabasima, gitarama, marimbama i tamburicama, ispričao nevjerojatnu priču iz puberteta kad je s bendom proputovao cijelu Jugoslaviju doživjevši ono što neki ne dožive za cijelog života. 

Osim što je talentirani skriboman s pomaknutim smislom za humor, on je nekonvencionalan profesor pisanja, a iako je po struci pravnik, nikad nije zašao u odvjetničke vode. Za Express je otkrio što se dogodi kad se čovjek igra Boga i koga često susreće na promocijama svojih filmova u inozemstvu.

I pisac ste i glazbenik. Što je od toga ljubav, a što donosi novac?

I jedno i drugo je ljubav, i jedno i drugo donosi novac. Ali, zaposlen sam na Akademiji i imam stalna primanja, a s obzirom da moja supruga ne radi, a u kući nas je sedmero, prisiljen sam raditi dodatne poslove. Srećom, češće mogu svirati i pisati glazbu nego što mogu pisati scenarije i drame. Samo od pisanja ili samo od glazbe ne bih mogao živjeti. Ali najmanji mi je stres kad sviram na gaži. Jer ta dva sata ne mislim ni na što drugo i ne mogu otići s te scene. Ta dva sata nastojim uživati s prijateljima i svirati jazz. Volio bih više svirati, ali u Hrvatskoj ima sve manje i manje prostora za svirke uživo. Svaki put kad neki poznati strani glazbenik dođe u Zagreb i pita me postoji li neki jazz klub gdje se može svirati uživo, ja mu moram reći da nema. Pa se onda začude kako to da u jednom velikom gradu nema kluba u kojem se svira uživo. Prije su bili Lapidarij, Studentski centar, Kulušić, Gjuro… Sad više nema mjesta gdje ti dobri muzičari mogu svirati uživo. Ja sam malo prestar da slušam rokeriju i to. Ali redovito sviram s našim najboljim glazbenicima i to smatram privilegijem koji mojem životu daje još jednu predivnu, a mnogima nepoznatu dimenziju. Upravo sam danas saznao da ću 1. lipnja nastupati kao gost svjetskih zvijezda gipsy jazza Rosenberg trija u Pragu. Veselim se tome.

Glazbenu karijeru ste počeli s bandom Prva ljubav, u kojem je bila i Sanja Doležal. Imali ste samo 13 godina. Tko vas je pustio tako mladog da obilazite Balkan u stilu rock zvijezde?

To je ono što se i ja sad pitam, zaista. Da mi moj sin s 13 godina dođe i kaže da ide na turneju od sto dana, ja ga ne bih pustio. Čak mislim da ga ni pravobraniteljica za djecu ne bi pustila. Svirao sam gitaru i bili smo teen bend. Svirali smo neki ljigavi pop. Ali muzika je bila najmanje važna. To mi je bilo strašno važno iskustvo. Putovanja kroz cijelu Jugoslaviju, susreti, upoznavanje ljudi, menadžeri, nastupanja na velikim koncertima. Svirali smo s Bijelim dugmetom, s Iron Maidenom… Ono što danas žive svi ti celebrityji ja sam prošao s 13 godina.

Imate iskustvo zvijezde iz bivše države; koliko se to razlikuje od današnjih zvijezda?

Danas je to više organizirani biznis, a prije je to bilo raspadnuto, stihijski. I taj bend je onda bio proizvod nekog biznisa, sredstvo da bi netko zarađivao. Ali neke trenutke nisam ni prepoznavao jer su se događali iza mojih leđa. Ali bilo je načina za uživanje u tzv. seks&droga&rock’n’roll životu. A danas je čak i to organizirano. Ukratko, danas je spontanitet potpuno nepoznata kategorija u šoubiznisu; danas je i spontanitet organiziran. Onda su se i bendovi događali slučajno, u garažama. Mi smo bili bend iz škole, prijatelji iz dva razreda. Spontano je nastao bend i onda je narastao u biznis. A danas biznis organizira bendove. Čini mi se danas da je to formativno bio najvažniji period mog života, u kojem sam se na pomalo brutalan način pripremao za sve ovo što danas radim.

Čemu vas je to naučilo?

Ljudima. Vidio sam svašta u njima i oko njih. Sve ono što netko možda zamišlja, ja sam to sve vidio jako mlad. Spavanje u motelima, vucaranja, dugačkih putovanja… Godine ‘79. imali smo stodnevnu turneju. Jedan dan koncert u Bakru kod Rijeke, drugi dan u Dubrovniku, a treći u Vinkovcima. Sve to automobilom. Pamtim jedan koncert u Titogradu, u Podgorici. Putovali smo iz Dubrovnika, a ja sam bio pod užasnom temperaturom. Stali smo u neki restoran na nekom brdu, pitaj boga gdje. Na meniju samo roštilj i pileća juha. Mi dečki naručili smo roštilj, a Sanja Doležal pileću juhu. A iz te juhe virile su tri nogice, a unutra tri ogromne muhe. Ona se zaprepastila i pozvala konobara, a on mrtav-hladan došao, izvadio ih žlicom i rekao: ‘Ma to vam, gospođo, s roštilja dolaze.’ Pamtim policajca koji je pored mene tukao pendrekom bez razloga neke djevojke koje su se pijane ili drogirane penjale na scenu kad smo nastupali na Stadionu JNA. Pamtim nastup na Hipodromu u Beogradu ‘81, ‘82. s Iron Maidenom; na pozornici je bilo desetak Marshalla, pa sam ih zbunjeno pitao gdje da se uštekam… Svaki dan mog tzv. rokerskog života ima u sebi događaja za jedan kratki roman. A ja sam tako živio skoro četiri godine.

Što pamtite od jazz svirki?

Svirke s kvartetom Branka Kralja, gdje sam bio pridruženi član, skupa s Miljenkom Prohaskom i Aleksandrom Bubanovićem, pa sa svjetskim glazbenicima kao što su Stochelo Rosenberg i Christian Escoude; prošlog lipnja sam imao koncert u HNK s Florinom Niculescu. U ovom stilu jazza koji ja sviram mislim da sam svirao sa svim važnim ljudima. Zapravo su mi najdraži koncerti u jazz klubovima. Jedan četvrtak u mjesecu sviram u Pod starim krovovima. A kad sam išao prošle godine na promociju filma ‘Svećenikova djeca’ u Francusku, posjetio sam i grob Djanga Reinhardta. Molio sam distributera da me odvode na grob, ali stalno je to izbjegavao! Grob se nalazi u jednom selu 70 km od Pariza. Na kraju je došao predzadnji dan boravka i još nisam bio tamo. Naprosto sam nestao iz hotela, sjeo na vlak i pronašao to selo. Jedva sam stigao na projekciju filma navečer. Djangovom se ostavštinom bavim 45 godina. Ali posebno mi je drago što sam doživio da sa svojim sinom (op.a. Šimunom) snimim CD, a on je puno bolji muzičar od mene. Kao što vidite, imao sam puno sreće u životu.

Kad ste naučili svirati?

S deset godina roditelji su mi kupili gitaru za rođendan. A moj stric je imao nekog podstanara koji je bio moj prvi učitelj gitare i pokazao mi je prve akorde. Vježbao sam i vježbao i tako je počelo. A danas mogu svirati bilo koji trzalački instrument: gitara, bendžo, gusle, šargiju, kontrabas… Srećom, i sin mi je vrsni muzičar, studira kompoziciju i udaraljke, pa kod njega u sobi još imamo i klavir, i udaraljke, i marimbe... Praktički imamo cijeli orkestar u kući.

Izjavili ste nedavno da je smrt glavna odrednica i okosnica ovih geografskih prostora. Što ste pod time mislili? Otkud to dolazi iz usta pisca koji piše komedije?

Pa mislio sam da se najčešće identificiramo preko svojih mrtvaca za koje uvijek tvrdimo da su bili nevini. Neki su doista bili nevine žrtve, ali neki mrtvaci, pokoj im vječni - nisu bili baš nevinašca. Ako malo bolje pogledate ove prostore, ovdje se skoro u pravilnim vremenskim razmacima događa da roditelji šalju svoju djecu u rat. U parlamentima sjede sijede ‘mudre’ glave od 50, 60 godina, a djeca idu u rat. Nakon toga ih oplakujemo. To mi se čini jako nastrano. U jednoj svojoj drami sam rekao da, kad bismo imali ultrazvuk za zemlju, tko zna što bismo otkrili. Možda stalno hodamo po grobovima. Možda je to neka moja nastrana literarna slika svijeta, ali je to, nažalost, notorna činjenica. Koliko je grobnica otkriveno, a koliko tek skriveno? Uvijek se pokaže da je, kad nešto pišete ili kažete, stvarnost puno kontroverznija od vas.

Ta slika smrti koju spominjete, nije li to ono što vidimo u hrvatskoj politici. To neprestano pretumbavanje po povijesti, iskapanje mrtvih priča i mrtvih likova?

Pa na neki način je to i zadatak povijesti, da se ta groblja istraže, da se kosti pokopaju i smire. Ali problem je što ja vidim puno onih koji bi stvarali nove kosti. Meni je to užasno zabrinjavajuće. Ja ne vidim da smo mi išta naučili iz tih groblja. Na toliko smo pogreba bili, ali iz njih nismo ništa naučili. Ne samo na našim prostorima nego i u svijetu.

Što smo trebali naučiti?

Pa za početak to da se ne bismo trebali ubijati. I slati vlastitu djecu u rat. Vrlo jednostavno. Uvijek me iznova sablazni ta lakoća otvaranja prostora za mržnju i rat. Na to se čovjek tako lako navuče.

Pretpostavka rata je odlazak u borbu za nešto, za Hrvatsku. Što vama predstavlja Hrvatska?

Moji roditelji su bili hrvatski emigranti. Za mene je Jugoslavija bila nakaradna politička tvorevina ispunjena političkim nasiljem. Tako mislim i danas. Ja sam uvijek htio hrvatsku državu i želio bih da ona bude uređena, pravna, slobodna država u kojoj ljudi neće biti obilježavani jer su slobodni, jer se vesele. Da bude uređena i normalna država u kojoj se nitko neće bojati. Želim državu bez raznih vrsta strahova. Užasno me živcira kad netko mjeri Hrvatsku mjerom svojim ograničenja. Pitam se s kojim pravom. Danas smo svjedoci da nam se stalno definira Hrvatska kao nečija ograničena projekcija, a ja mislim da je ona uvijek puno više od toga. To jest, trebala bi biti. S obzirom da sam počeo pisati još u vrijeme Jugoslavije, svjedočio sam o interveniranju politike npr. u film ‘Život sa stricem’. Film je sniman u tajnosti pod lažnim naslovom ‘Dugo sjećanje’… Ta želja za kontrolom mišljenja zbilje još nije nestala. Žao mi je zbog političkoga grča u kojem živimo i nedostataka igre i apsolutne slobode koji, po mome mišljenju, mora biti imanentan umjetnosti… Neki nadhrvati misle da su oni mjera Hrvatske, a ja mislim da to, da mene - nitko nema pravo mjeriti. To jest, plaši me to mjerenje.

Kako gledate na podjelu Hrvatske na lijevu i desnu?

Mislim da to novine i mediji žele pojednostaviti. Kad sam ja studirao pravo, ta dva pola su se definirala ovisno o njihovo odnosu prema kapitalu. Sad su se po pitanju kapitala ujedinili, ali se postavljaju pitanja poput vjeronauka u školama. Naravno, neki ljudi ne znaju ni razmišljati drugačije nego iz konflikta. Podjele postoje, i to je na neki način normalno. To je život, posebno politički život. Bojim se samo da to ne bude osnovni smisao života u Hrvatskoj. Pa valjda ima i nešto drugo? Pogledajte televizijske emisije, uglavnom isti ljudi, njih dvadesetak, stalno ponavljaju iste rečenice s ekrana. Problem je da su te rečenice i te podjele postale naš jedini život koji nam nameću ti mali likovi s TV ekrana. Stalno svode naše mogućnosti na svoje nemogućnosti, našu beskonačnost na svoja ograničenja, našu domovinu na svoj privatni biznis, našu religioznost na svoja banalna tumačenja… To nije normalno.

Diplomirani ste pravnik, ali nikad niste radili u struci. Kako ste došli do pisanja?

Počeo sam pisati u četvrtom razredu srednje. Zašto sam počeo pisati drame, ni sam ne znam. To me ljudi često pitaju, ali odgovora nemam. Naprosto sam kupio neku crvenu matematičku bilježnicu i bilo me je sram jer sam dijelio sobu s bratom pa me stalno ispitivao što ja to pišem. Mislio je da pišem dnevnik ili pjesmice. Kad sam napisao tekst, moja mama je posudila od susjede pisaći stroj pa sam ga natipkao. Nisam nikad bio čovjek od kazališta, ali naprosto sam odlučio napisati tu vražju dramu, ‘Bljesak zlatnog zuba’. Kasnije sam shvatio neke greške, na primjer da je 25 likova previše za jednu dramu. Imao sam lik koji kaže ‘Dobar dan’ i ode.

Film ‘Svećenikova djeca’ igra diljem svijeta i bere dobre kritike, ali može li se mjeriti materijalni uspjeh s umjetničkim zadovoljstvom?

Ja sam svoj posao obavio za Interfilm i tu sve s novcem počinje i završava. A nematerijalna zadovoljština je silno bogatstvo; usred Pariza plakat s Krešom Mikićem stoji pored plakata dobitnika Oscara ‘Birdmana’. Posebno mi je zanimljiva ‘sudbina’ te moje drame, koja se danas čini kao dramska anticipacija ovog vremena i demografskih problema. U Hrvatsku je došla na neki način preko Moskve… Dvadeset godina kasnije je postala film koji je izazvao mnoge polemike… Napadali su ga da je antikatolički, a pobijedio je na katoličkom festivalu u Rimu… Zahvaljujući toj drami, bio sam na grobu Djanga Reinhardta… Doista neobična sudbina.

Poslije projekcije filma organiziran je razgovor s publikom. Što vas pitaju ljudi?

Prva stvar, uvijek se nađe neki Hrvat u depresiji. Svaka projekcija ima jednog ili dva hrvatska emigranta u depresiji. Dođu suznih očiju, sretni što igra hrvatski film u francuskim kinima pa se mi izgrlimo i isplačemo. Pitaju me uvijek kako je film prošao u Hrvatskoj zbog teme kojom se bavi, pa o strahu od emigranata. Nekad se počnu međusobno prepucavati u publici, i ja samo stojim i gledam kako moja stara priča izaziva novu strast i polemike.

Kako gledate na uplitanje Crkve u društvo, u odgoj, u politiku?

Problem tog filma je kad neki svećenik uzme ovlasti Boga i počne se ponašati kao Bog. To je pogrešno i na to nema pravo nitko, pa ni Crkva. U krajnjoj liniji, pusti me da griješim ako sam tako odlučio. Pravo na grijeh mi je zajamčeno. S obzirom da sam odrastao u rigoroznom katoličkom odgoju, iz dramaturgije Evanđelja sam naučio da je ono prepuno poučnih priča o ljudskim ograničenjima. Gdje čovjek stavi točku, Isus stavi zarez. S druge strane, jako mi je žao da je Crkva imala preslikane neke biblijske prizore pred svojim vratima, a da na njih nije reagirala onako kako bi njihov učitelj reagirao.

Što novo radite za kazalište, za film i za glazbu?

Ovih dana je na Barinskom festivalu projekcija filma ‘S one strane’ Zrinka Ogreste, na kojem sam radio. Riječ je o komornoj drami koja se bavi, možda bismo mogli reći - mržnjom kao izvorom ljubavi. Napravio sam i novi scenarij za Vinka Brešana, zove se ‘Koja je ovo država’. Radim glazbu za nekoliko predstava, a pišem i novi dramski tekst pod nazivom ‘Dramska suita’; četiri drame različitih žanrova tematski povezane. U planu imam i koncerte, i glazbu, i pisanje.