Teško da ima novinar koji piše o životima i sudbinama, a da se barem jednom nije pitao koliko će priča ostati još neispričano, koliko ljubavi, tragedija, herojstava ili kukavičluka nepoznato. Svaki je život roman, makar naizgled bio dosadan, jednostavan ili miran, jer neke su se bitke sigurno vodile u srcima i mislima njegovih protagonista, ispisujući dramu koja nikada neće biti ispričana.

Alma Cruz, uspješna spisateljica i protagonistica romana "Groblje neispričanih priča" Julije Alvarez, odlučila je svoje likove iz započetih, ali nikada dovršenih romana sahraniti na zabačenom imanju koje je naslijedila od oca. Na tom groblju, štoviše, zakapa i nedovršenu priču o svom misterioznom ocu. Alma želi da njezini likovi počivaju u miru, no oni su nemirni pa počinju međusobno komunicirati, prepravljati se i preoblikovati. Počinje ih čuti i čuvarica groblja, Filomena, iz kuće prekoputa.

Bienvenida, ostavljena supruga diktatora Rafaela Trujilla, izbrisana iz službene povijesti Dominikanske Republike, Filomeni priča svoju priču o oduzetom djetetu. Manuel Cruz, liječnik koji se borio u dominikanskom pokretu otpora prije prebjega u SAD, također pripovijeda svoju priču. Tu su još Filomenina sestra i nećak. Živi se isprepliću s mrtvima, stvarajući kakofoniju neispričanih priča. Koje od njih trebaju biti dovršene i ispričane, zapisane, a koje zakopane? Po čemu to odrediti? Zašto bi nečiji život bio ispričan, a neki drugi ne? Julia Alvarez podsjeća nas da priče naših života nikada nisu doista dovršene.

Nema dovoljno pisaca da ispričaju priču o svakome od nas, no tko zna — možda će jednoga dana, uskoro, umjetna inteligencija biti sposobna za to. Ne zaslužuje li svatko svoju ispričanu priču, onu za koju djeca ili unuci nikada nisu pitali niti su je zapisali? Iza naših predaka ostaju fotografije, fragmenti sjećanja i anegdote, ali rijetko zapisi o tome kakvi su bili i što su proživljavali u mladosti, što u najtežim životnim trenucima, kako su se borili, preživljavali, zaljubljivali, ostavljali ili bili ostavljeni. Nedostaju nam priče kojima bismo, u konačnici, popunili vlastite emocionalne praznine, neutažene potrebe i želje — priče koje bi nam dale odgovore na pitanje zašto smo takvi kakvi jesmo.

"Obje znamo", podsjetila je Alma prijateljicu, "da je sloboda nedostižna dok ne zapišemo priču". Citirala je odlomak koji je često navodila studentima, savjet o pisanju: "Ako kažete ono što je u vama, to što je u vama spasit će vas. Ako ne kažete ono što je u vama, to što je u vama uništit će vas.", govori Alma, koja ne želi završiti poput svoje prijateljice, također spisateljice koja se toliko dugo mučila dovršiti knjigu da je na kraju izgubila razum.

Alma je osjećala krivnju zbog nedovršenih priča - možda ih nije dovoljno voljela, možda nije imala dovoljno talenta završiti ih. Kako god bilo, priče nju nisu napuštale. Spakirala ih je u kutije i položila u "grobove" na svom imanju. No priče su na kraju progovorile, nastavile se same pričati.

Roman Julije Alvarez roman je o samoizlječenju, vidanju obiteljskih trauma i gubitaka, roman o životu u dijaspori između dvaju identiteta. To je priča o pronalaženju sebe u onome što nam majka i otac nikada nisu ispričali, nikome od nas. Neispričane obiteljske priče ostaju zarobljene u obiteljskim konstelacijama; na nama je da ih potisnemo ili pronađemo, mijenjajući zarobljene obiteljske obrasce.