Prošlog tjedna predstavljen je vaš novi, treći roman, “Što će biti s nama”. Pisali ste ga punih deset godina. Zbog čega toliko dugo?

Ne mislim da je to podatak koji ima ikakvu važnost osim u jednome: ja sam takozvani samostalni umjetnik, a to znači da nemam nikakve prihode osim onih što ih ostvarujem kao pisac i prevodilac, a kako pisanje ne donosi dovoljno da bi se uopće moglo živjeti, prevodim. Tako, eto, često prekidam pisanje svojih stvari, Ali nije se lako vratiti u vlastiti tekst, pogotovo kad je u pitanju roman kao što je “Što će biti s nama”. Potrebno je neko vrijeme da se vratim u istu “temperaturu”. I nije baš deset godina nego sedam. Kako bilo, kad bi se vrijeme saželo, trebalo mi je dvije godine da završim taj roman. Spadam među pisce koji troše i nekoliko dana na jednu rečenicu. Nekima je dovoljno i dvadeset dana. Ja sve što sam napisao pročitam desetke puta, mijenjam, ubacujem, dorađujem. Mnogi pisci vlastiti tekst ne pročitaju nijednom. A to se tako vidi. Kako bilo, nisam ni spontan pisac niti sam književni naivac.

Radnja romana događa se u distopijskom Zagrebu u osvit četvrtog svjetskog rata. U vašem romanu Zagreb je grad prepun nacionalnih manjina koje se sukobljuju s desnim ekstremistima u podzemnoj željeznici, ulice nose čudna imena (Ilica je Piccadillica), a događa se i teroristički napad kanadera na džamiju na Cvjetnom trgu. Zbog čega ste radnju romana smjestili u distopijsku zagrebačku budućnost? Zašto ona izgleda tako neveselo?

August Cesarec je odavno govorio da je pesimist prema sadašnjosti, ali optimist prema budućnosti. Cesarec je bio revolucionar. Ja, očito, nisam, kao što ni vrijeme nije za revoluciju, pa mi se stvari postavljaju nekako drukčije - pesimist sam za sadašnjost, a još veći za budućnost. Ali inače nisam pesimist, radostan sam u životu, ali otvoren sam ljudima, mnogo čemu novom što unosi pozitivnu dinamiku, dinamiku koja nikome neće oteti kruh iz ruku niti skinuti glavu.

Roman nije nimalo politički korektan te se čini da se izrugujete pojmu političke korektnosti. Što mislite kakve će reakcije to izazvati?

Pojam političke korektnosti vidim kao frazu koja više ništa ne znači a iscrpljuje se u tehnobirokratskome miljeu iz kojeg je i potekla. S druge strane, od navijača do političara, od pukog “maloga” građanina do estradnih pjevača pronosi se mržnja, općeljudska nekorektnost. U romanu sam samo nanizao stereotipe koji su tu. Nisam štedio nikoga jer da jesam, tad bih se svrstao i ne bih imao pravo ni na kritiku niti na ironiju ili, ako hoćete, zajebanciju. Ne navijam ni za koga.

Glavni junaci romana su bogataševa kći Lili i impotentni profesor postmodernizma Tonči (kojeg studenti zovu markiz DoSade). Zašto ste odabrali ovakav (ljubavni) par? Opišite malo glavne junake.

Lili je nešto kao putenija i taktilnija Marilyn Monroe (to mi sad pada na pamet, nisam o tome razmišljao dok sam pisao), a Točni Tonči je sputani intelektualac koji će lako razmišljati o boromejskom čvoru, ali se boji akcije i u najljepšoj varijanti - u seksualnom užitku s dragim bićem. Bila su mi važna takva dva lika - jedan koji želi a ne zna, i drugi koji bi mogao a ne smije.

Roman “Što će biti s nama” od prve do zadnje stranice napisan je u stihovima. Mislite li da u hrvatskoj postoji publika za jedan takav neortodoksan roman?

Nisam valjda ja jedini koji teži neortodoksnosti?! Siguran sam da će moj roman biti i nešto više od zabave jednom dijelu čitatelja. Nadam se onima kojima je dosta mainstreama, jednodimenzionalnosti, književne naive.

Vaš prvi i posljednji roman imaju mnogo toga zajedničkog. Oba počinju citatom, događaju se u Zagrebu, prepuni su ironije i u oba koristite rime. Je li to namjerno ili slučajno?

I jest i nije. S jedne strane nastojim da mi svaki roman bude potpuno drukčiji, a opet - to sam ja. Mijenjam se, promijenio sam se u zadnjih dvadeset pet godina, ali ipak je tu neka konstanta, neki ja koji, kad piše, piše valjda istim žarom, istom ljubavlju prema književnosti. Ja, kako bi rekao sjajan engleski slikar i književnik Billy Childish (izraziti nekonvencionalac), dolazim iz tradicije kulture i umjetnosti. Ta je tradicija na zalasku, mijenja je sadašnjost koja želi zabavu i provod. Nema mi druge nego da se modificiram, inače ću ostati u prošlosti. Modificiram se tako što pokušavam mijenjati jedino što mogu - sebe (poluuspješno) i književnosti (nekako).

Na promociji ste rekli da ste dugo radili na knjizi zbog nagomilanog prevoditeljskog posla. Između ostaloga, preveli ste “50 nijansi sive” za tržište u BiH. Opišite malo rad na ovom izazovnom prevoditeljskom poslu.

Nikakav poseban trud nije potreban za prijevod takvih knjiga osim truda da privedem stvar kraju. “Pedeset nijansi sivog" je potpuno naivno pisanje. Rezultat je krajnja dosada - jednostavan jezik, neprekidno ponavljanje. Četvrta od tih knjiga, “Grey”, najstrašnija je jer neprekidno ponavlja ono što je napisano u prve tri. Jadna spisateljica vjerojatno prema ugovoru ima zadaću ispisati 500 stranica po knjizi i onda ih popunjava jedinim što zna, a to su krajnja banalnost i bezvrijedne rečenice. Golem stupidarij koji se prodaje u milijunima primjeraka. Svejedno, ne osjećam kulturnu krivnju. I loša književnost je književnost, a kad prevodim, prevodim svašta što koji izdavač ima na“lageru”. Dakako, drago mi je kad prevodim zahtjevnu književnost. Od loše književnosti žive izdavači, mi prevodioci, a bogme i njihovi autori.

Priredili ste i antologiju lezbijske poezije. U “Sjaju epohe” pišete da biste voljeli biti lezbijka jer one pišu najbolju poeziju. Zašto?

U ono vrijeme, vrijeme pred rat i u vrijeme rata, nekako sam mislio da je ženski princip plemenitiji, manje militantan. Pogriješio sam u tom pokušaju da izdržim napon rata. Nisu žene ništa manje ratoborne, nisu manje sklone zlu i zločinu od muškaraca. Svejedno, poezija pjesnikinja koje su se deklarirale kao žene koje vole žene bila je sjajna – Adrianne Rich, Joan Larkin, Gog Ryan... pjesnikinje koje ću uvijek čitati kad mi zatreba misao o identitetu, o individualnoj borbi za svoje mjesto u sebi i u svijetu.

“Sjaj epohe” izašao je u nezgodnom trenutku. Zbog nacionalističkih tenzija ostali ste bez NIN-ove nagrade. Iako roman kritički progovara o sjaju epohe osamdesetih, proročki ste predvidjeli sve što će se zbivati u sljedećoj dekadi. Kako danas gledate na svoj prvi roman?

Kako je Gadamer odavno rekao – nakon nekog vremena pisac postaje puki čitatelj svojih knjiga. Tako ja sad čitam svoj “Sjaj epohe”. Sjajan je, što da kažem.

Čini se da kompletna suvremena hrvatska umjetnost, uključujući kazalište, film, glazbu, književnost i likovne umjetnosti, počiva na ostacima procvata koji se događao 80-ih. Do kada će takva situacija trajati?

Činjenica jest da je umjetnost u svijetu u stagnaciji. Kapitalizam voli do iznemoglosti proizvoditi i i prodavati isto dok se ne iscrpi. Modeli današnjeg mainstreama očito nisu iscrpljeni. Ne investira se u novo, proizvodi se dosada. Prodaju se klišeji koji otupljuju. Nevjerojatno je kako se šira publika zadovoljava istim. A ja ne mogu više slušati glazbu iz osamdesetih, na primjer. Nedavno su zaredali koncerti bendova novog vala. Bio sam na koncertu Pankrta i odjednom sebi rekoh – ne mogu više slušati te pjesme. Divio sam im se, značile su mi, artikulirale su ono vrijeme na najbolji način, ali – dosta je. Izišao sam u pola koncerta. Zapravo, sve to ponavljanje i zaustavljanje vremena degutantno je – nekadašnji pankeri koji su se za tu zgodu odjenuli u, sada već preusku, pankersku nošnju, osijedjeli ljudi koji bi da opet budu što su bili, sad na jadna dva sata uspomena. A do kada će to trajati? Što će biti s nama? Ne znam.

Usprkos tome što ste svoju prozu prozvali brutalnom, izjašnjavate se kao protivnik nasilja i rata. Kako ste kao deklarirani antimilitarist i pacifist preživjeli Domovinski rat i zbivanja devedesetih?

Ma brutalnom sam nazvao samo jednu priču iz “Sjaja epohe”. Ali i dalje mi je blizak pankerski pristup: reci, ne okolišaj. Tekst može biti brutalan, ali od te brutalnosti štete nema ako prokazuje nasilje. Kao antimilitarist i antimarcijalist... Preživio sam, nisam bio na najgorim mjestima, makar je i puko slušanje tadašnjih TV dnevnika bilo jezovit doživljaj.

Legendarna je i vaša drama “Dobro došli u plavi pakao”. Kako ste došli na ideju da kao dramu postavite kratak monolog pripadnika BBBa koji se nalazi na samom kraju romana “Sjaj epohe“?

Monolog jednog BBB-a koji se pojavljuje u “Sjaju epohe” napisao sam u jednoj noći, kao zaseban tekst objavio sam u nekad sjajnom časopisu Quorum, a potom u romanu. Goran Grgić je pročitao taj tekst i sugerirao ga redatelju Petru Večeku da od njega napravi monodramu. Veček i ja smo se sreli, a on je predložio da tekst proširim. I dadoh se na posao. Da nije bilo Grgića i Večeka, vjerojatno nikad ne bih pisao za kazalište.

Predstava je zabranjena nakon 89 izvedbi i proglašena pokušajem destabilizacije Hrvatske. Negdje u to doba nestala je čitava naklada vašeg romana “Ne, to nisam ja”. Kome je i zašto smetao Borivoj Radaković?

Bio sam persona non grata – govorio sam i pisao protiv tadašnje vlasti. Tadašnji predsjednik je svojevoljno želio promijeniti ime nogometnoga kluba Dinamo. U opiranju toj promjeni devedesetih se i u navijača i građana Zagreba rodila nepolitična, ali žestoka oporba tad već očitim pljačkašima koji su poharali Hrvatsku. Ja sam nekako izbio u prvi plan, pa su me pratili i prisluškivali (to je objavljeno u Nacionalu), često onemogućivali, ignorirali. Jedna od takvih stvari bila je i krađa, a vjerojatno uništavanje cijele naklade knjige priča “Ne, to nisam ja”, od koje je ostalo samo stotinjak primjeraka.

U osvit novog tisućljeća osnovali ste FAK. Kakav je položaj FAK-a danas? Je li njegovo vrijeme prošlo i treba li Hrvatskoj novi književni pokret?

FAK-a, dakako, više nema. Vrijeme se promijenilo. Tad smo književnu scenu pravili i diktirali mi pisci. Poslije su to od nas preuzeli mediji koji su počeli stvarati i protežirati pisce, potom izdavače. Nema više neposrednog kontakta između pisaca i publike, nema više ni žara novuma što ga je donosio FAK. Je li baš nužan pokret, ne znam, ali da je nužno da se pojavi veći broj pisaca koji će mijenjati sadašnju književnost, a s njome i kulturu – da, treba nam to. Tko se prvi nečega dosjeti, pridružit ću mu se. Ili neka se novi pridruže meni.

Kao možda najveći stručnjak za jezik i žargonizme među hrvatskim piscima, kako komentirate položaj hrvatskog jezika u 21. stoljeću, prodor anglizama u jezik, njegovu digitalizaciju i “fejzbukizaciju”?

Ma ovaj jezik ugrožavaju jednako jezični pomodari i jezični konzervativci. Prvi se ponašaju kao stanovnici neke kolonije, drugi teže potpunoj izolaciji. Jedan mi znanac tvrdi kako vjeruje u duh jezika i smatra da će kroz neko vrijeme ovaj jezik ponovno biti svoj. A ja ne znam što je duh jezika, ne znam što je “svoj”, ali znam da se naš jezik raspada i pomalo pretvara u karikaturu.

U novoj knjizi rugate se i ostarjelim rokerima. U sceni na sprovodu rokera ironizirate vlastitu prolaznost. Krajem prošlog tisućljeća Marilyn Mason otpjevao je “Rock is Dead”. Slažete li se s njim? Je li rock mrtav?

Ne rugam se, zapravo. Više tugujem zbog tih ljudi zato što su ostali u nekom bivšem vremenu. Moj stari roker ipak razbija svoje ploče i CD-e, želi da bar njegov sin popravi što je on sam upropastio, odustaje od svog malog raja i sprema se za smrt.

Koji je vaš odgovor na postavljeno pitanje u naslovu novog romana? Što će biti s nama?

Ne znam, ali ne slutim dobro za neposrednu budućnost, kako već rekoh. Ali ni to ne znači ništa. Poslije nas dolaze novi, koji nas se neće sjećati i koji neće razumjeti jezik kojim mi sada govorimo. Važnije mi je stoga, a to i želim reći svojim romanom – što je s nama sada. Čemu pusto zlo kojem svako malo prinosimo žrtvu nasiljem, netrpeljivošću, ratom, mržnjom?!