Obilježena golemom literarnom figurom Gabriela Garcíje Márqueza, kolumbijska književnost svijetu je - osim tog nobelovca - podarila i niz drugih globalno važnih autora, među koje, po svim kriterijima, pripada i Laura Restrepo. Njezini romani, pisani na spoju stvarnosti i fikcije, istražuju aktualne društveno-političke teme dajući glas marginaliziranim skupinama, a prevedeni su na sve važnije svjetske jezike.
Rođena 1950. godine u Bogoti, Restrepo je imala nekonvencionalno djetinjstvo koje je provela na raznim mjestima diljem svijeta, da bi se u kasnim tinejdžerskim godinama vratila u Kolumbiju gdje je studirala filozofiju i književnost. Nakon studija bavila se novinarstvom i društvenim aktivizmom. Tijekom osamdesetih sudjelovala je u mirovnim pregovorima između kolumbijske vlade i gerilske skupine M-19, zbog čega je, suočena s prijetnjama, bila prisiljena na odlazak u višegodišnji egzil. Ta su iskustva snažno oblikovala njezinu književnost, koja često tematizira nasilje, sukobe i nepravdu u Latinskoj Americi. Njezina proza, poetska i snažna, vješto kombinira novinarski stil s magijskim realizmom, oslanjajući se na istraživanja i osobna svjedočanstva kako bi stvorila vjerodostojne, duboko ljudske priče.
Jedan od njezinih najpoznatijih romana, "Crna nevjesta", nedavno je objavljen na hrvatskome u izdanju nakladnika Iris Illyrice (prijevod Željka Lovrenčić). Tim je povodom Laura Restrepo ljubazno pristala na razgovor za BestBook. Posljednjih nekoliko godina živjela je u Španjolskoj, no upravo se ovih dana vratila u domovinu. Na pitanje što ju je potaknulo na povratak, odgovara: "U Kolumbiji se živi intenzivno i slobodno. I opasno, naravno. Ali to je cijena koju sam spremna platiti."
Express: 'Crna nevjesta' je nakon 'Bunila' vaš drugi roman objavljen na hrvatskome. Kroz priču o životu i sudbini prostitutke Sayonare u zabačenom naftnom gradiću istražujete teme ljubavi, usamljenosti i identiteta. Premda je od nastanka romana prošlo već četvrt stoljeća, sjećate li se što vas je nadahnulo da napišete tu priču?
Taj je roman nastao kad sam se na neko vrijeme preselila u Barrancabermeju, u džungli Carare-Opón, gdje se nalazi najveća rafinerija nafte u Kolumbiji. To je najtoplije mjesto koje možete zamisliti, ne samo zbog klime već i zbog visoke razine svakodnevnog nasilja. Sve naoružane skupine, svih političkih boja, i dalje su tamo aktivne. U to sam vrijeme željela istražiti veze između nafte i nasilja. Ondje sam otkrila dragocjene podatke o pedesetim godinama prošlog stoljeća, o vremenu tzv. 'herojskih štrajkova' koji su prethodili nacionalizaciji industrije nafte u Kolumbiji.
Express: Što vas je najviše fasciniralo u tom svijetu koji ste iskopali iz prošlosti?
U Barrancabermeji sam puno razgovarala s bivšim radnicima iz nekadašnje sjevernoameričke tvrtke Tropical Oil Company. Odveli su me u džunglu, gdje su još uvijek stajali ostaci starih postrojenja za vađenje nafte, i pričali su mi svoje priče, svoja sjećanja na borbe, ali i na 'ljubavi uz kavu' - 'kava' je u to vrijeme imala značenje bara, kantine, plesne dvorane. Naftna polja tada su bila svijet samaca, bez parova i brakova, a - kako su mi rekli - ljubav 'uz kavu' bila im je jedini oblik ljubavi. Ispostavilo se da su te takozvane 'ljubiteljice kave' zapravo bile prostitutke toga vremena. Zatim sam ih i osobno upoznala - one koje su još bile žive, tada već u svojim osamdesetima i devedesetima. U Barrancabermeji su ih smatrali 'utemeljiteljicama' grada. U mladosti su podržavale radničke štrajkove i borbu za nacionalizaciju naftne industrije, a sada su bile sjajne dame u godinama, ponosne na svoje unuke i praunuke - danas inženjere, liječnike, učitelje. Bilo je pravo zadovoljstvo razgovarati s njima. Tako je nastao lik iz mog romana, Sayonara, mlada prostitutka iz četvrti crvenih svjetiljki Catunga. Ona je moja fiktivna junakinja, ali zasnovana je na stvarnim ženama tog vremena - ženama koje su se borile protiv Tropical Oil Companyja i ostavile neizbrisiv trag u povijesti grada.
Express: Roman ste odlučili napisati reportažnim stilom iz perspektive novinarke koja razgovara s očevicima i istražuje događaje...
Novinarka iz romana također je izmišljena. Ona je još jedan fiktivni lik. Ne znam kako bih opisala taj svoj način pripovijedanja. Je li to izmišljeno novinarstvo o stvarnim događajima? Fikcija predstavljena kao novinarska reportaža? Jedan je kritičar jednom rekao da je moja književnost "novinarstvo snova".
Bila sam sretna djevojčica. Imala sam roditelje prepune ljubavi - zaljubljenike u kulturu, neprestano u potrazi za avanturama. Moj je otac bio iz srednje klase, a majka bogata nasljednica. No, nijedno od njih nije bilo vezano za novac. Umjesto toga, vrijeme smo provodili putujući svijetom, godinama, kuda god nas je vjetar nosio - njih dvoje, moja sestra i ja, uvijek u volkswagenu ili na brodu, jer moj otac nije želio ući u avion. Da, sestra i ja išle smo u školu - zapravo u mnoge škole, jer smo ih stalno mijenjale zbog selidbi. No, pravo obrazovanje dobili smo od roditelja. Ono možda nije bilo konvencionalno, ali bilo je vrlo strogo: čitanje knjiga, muzeji, koncerti, obilasci ruševina, rijeke, planine, gradovi... Reći ćete da zbog takvog života nisam imala korijene. To je sigurno istina. Ali zauzvrat smo stekle duboko uvjerenje da je najbolja zaštita obiteljska solidarnost, a najveća sreća - sloboda da skačemo s jednog mjesta na drugo. Mjesta su uvijek bila različita, ali obiteljski je klan ostao isti, čvrst i ujedinjen. Što biste više mogli poželjeti?
Express: Ipak, jednoga dana poželjeli ste se i osamostaliti?
Pa, od osamnaeste godine počela sam težiti neovisnosti i željela sam sama upoznati svijet, izvan granica svog nomadskog doma. Tada se u meni probudila mladalačka militantnost - u trockizmu, u podzemlju, u gerili... u različitim zemljama i za različite ciljeve. Na kraju je to bio još jedan način da skočim s jednog mjesta na drugo, još jedan oblik nekonvencionalnog obrazovanja. Bila je to moja nova obitelj, drugačija, ali opet nalik na onu iz djetinjstva - zajednica koja funkcionira kao klan. Borbenost mi je donijela mnoge dramatične trenutke, pa čak i neke istinski užasne epizode, ali istovremeno i sreću. Moji su najbolji prijatelji i danas moji bivši suborci iz različitih organizacija kroz koje sam prošla.
Express: Društveni angažman kasnije ste usmjerili prema novinarstvu. Tijekom karijere surađivali ste i s velikim Gabrielom Garcíjom Márquezom. Kako vas se on dojmio i jeste li od njega nešto naučili?
Naravno, susret s Gabom bio je istinska radost i veliki privilegij. Prvo sam se s njegovim imenom srela kao studentica književnosti, čitajući njegove tada tek nedavno objavljene knjige. García Márquez, Cortázar, Juan Rulfo - pojavila se cijela generacija čudesnih pisaca koji su, zajedno s povijesnom činjenicom Kubanske revolucije, otvorili vrata našeg vlastitog jezika i našeg vlastitog kontinenta. Kroz njih smo shvatili da pripadamo svijetu koji je, kako je to jednom rekao José Saramago, 'užasan, ali užasno prekrasan'. Zahvaljujući njima, Garcíji Márquezu i drugim piscima procvata, pod utjecajem ljevičarske borbenosti tisuće su mladih Latinoamerikanaca formirale svoj svjetonazor. Gaba sam i osobno upoznala početkom osamdesetih, kroz novinarstvo. Tada sam uređivala rubriku o nacionalnoj politici u časopisu Semana, publikaciji koja je bila slobodna, otvorena za istraživanje i kritiku. Gabo, koji je u to vrijeme već bio dobio Nobelovu nagradu, živio je u Bogoti i zainteresirao se za rad časopisa. Počeo je dolaziti na uredničke kolegije ponedjeljkom. Bio je to izuzetan način upoznavanja - od njega smo puno učili, ali smo i raspravljali s njim, oblikovali svoja stajališta i razgovarali o tome kako ih najbolje prezentirati. Nakon kolegija, često bismo s njim otišli na ručak u popularni restoran na uglu, gdje bi ga konobari dočekivali sa smiješkom: Muy buenos días, don Premio (Dobro jutro, gospodine Nagrada)!
Najdublji i najizravniji kontakt s njim imala sam nekoliko godina kasnije, kada sam bila vladina povjerenica za mir u pregovorima s pobunjeničkom skupinom M-19. Do tada se Gabo već bio vratio u Meksiko, ali nebrojeno sam mu se puta obraćala za pomoć u spašavanju života. Nikada me nije iznevjerio. Uvijek je imao dobre odnose s moćnim ljudima, to mu se sviđalo. Bio je prijatelj s Fidelom, s predsjednicima Francuske, Španjolske, Meksika. Bilo je onih koji su ga zbog toga kritizirali, ali znam da je te veze koristio kako bi pomogao mirovnom procesu. Oduvijek je bio prijatelj pokreta M-19 i strastveno se zalagao za njegovo razoružanje i legalizaciju. Tome je pridonijela i činjenica da je bio prijatelj s osnivačem skupine Jaimeom Batemanom, koji je kao i on bio s karipske obale. Dat ću vam jedan primjer njegovog angažmana za mir. U jednom kritičnom trenutku pregovora, kada su ranjeni i nenaoružani gerilci ubijani čak i po bolnicama, nazvala sam ga i rekla mu: 'Pomozite mi, moram izvesti 26 ranjenika iz Kolumbije, u protivnom će ih sve pobiti'. Gabo je odmah reagirao. Nazvao je tadašnjeg meksičkog predsjednika Miguela de la Madrida, i tri dana kasnije u zračnoj luci u Bogoti čekao nas je zrakoplov Aeroméxica s medicinskim osobljem, opremljen svime potrebnim za prijevoz ranjenih gerilaca u Ciudad de Mexico. Ondje su ih dočekali s ambulantnim kolima, bez ikakvih kontrola, putovnica, viza ili bilo kakvih dokumenata. Prevezli su ih izravno u meksičke bolnice, gdje su neko vrijeme liječeni. Kasnije su prebačeni u Havanu, gdje su nastavili liječenje, također besplatno, kao znak podrške miru. Takve su se stvari događale u Latinskoj Americi.
Express: Već više od dvije godine Kolumbijom upravlja njezin prvi ljevičarski predsjednik u povijesti, Gustavo Petro. Je li on promijenio zemlju? Je li ispunio očekivanja onih koji su ga izabrali?
Zemlja se u ove dvije godine duboko promijenila. Unatoč golemim ograničenjima nametnutima s desnice, te sustavnom pritisku velikih medija, Petrova vlada postigla je nešto temeljno: promjenu svijesti građana. Ljudi sve više shvaćaju svoja prava i postaju svjesni da se za njih treba boriti. Povjerovali su da pobjeda nad stoljetnom nepravdom i nejednakošću nije nedostižan san, već realna mogućnost. Često sudjelujem u raspravama s čitateljim u zatvorima, domorodačkim zajednicama, rubnim naseljima, naseljima imigranata i raseljenih osoba, u školama i na sveučilištima. Lucidnost i bunt koje ondje susrećem jednostavno su nevjerojatni. Popularnost Gustava Petra je i dalja snažna i raste, iako to srednja i viša klasa u gradovima možda još ne uviđa. Ideje koje je Petro proširio neće nestati. Nacionalna i međunarodna desnica u krivu je ako misli da će ga lako poraziti na sljedećim izborima, jer ona ne poznaje ovu novu Kolumbiju koja se izgradila pred njihovim očima. Još jedno Petrovo postignuće možda nije odmah vidljivo, ali dugoročno je od presudne važnosti: njegovom hrabrom ekološkom i vanjskom politikom zemlja je napokon prevladala izolacionistički mentalitet. Kolumbija je zemlja migranata - veliki dio njezina stanovništva živi raspršen u drugim državama, a ta je činjenica godinama bila zanemarivana u službenoj viziji zemlje. Petro je otvorio Kolumbiju svijetu, i doveo svijet u Kolumbiju.
Express: Mirovni sporazum između vlade i pobunjeničke skupine FARC, potpisan 2016., donio je mir velikom dijelu zemlje. S druge strane, pobuna ELN-a i dalje traje, a pregovori s vladom nedavno su propali. Zašto Petro, nekadašnji ljevičarski gerilac, ne uspijeva postići sporazum o raspuštanju ELN-a?
Odgovorit ću vam jednom rečenicom: zato što to nitko ne može postići! Želite li znati koji akronim najbolje sažima sve latinoameričke sukobe? ELN - Nacionalna oslobodilačka vojska. Postoji više razloga zbog kojih je postizanje sporazuma s ELN-om toliko složeno. Pokret je osnovao ljevičarski katolički svećenik Camilo Torres, mučenik kojega kolumbijski narod i danas slavi kao simbol otpora. Za razliku od proruskog FARC-a, ELN je nastao kao spoj marksističke gerile i teologije oslobođenja, s izvorno prokubanskom orijentacijom. Danas pokret ima uporište u širokom pograničnom pojasu između Venezuele i Kolumbije, djelujući s obje strane granice. Riječ je o regiji bogatoj naftom, endemski pogođenoj nasiljem, koja je vojno i gospodarski zanimljiva Sjedinjenim Državama. Washington već godinama koristi Kolumbiju i njezinu vojsku kako bi destabilizirao to područje i izvršio pritisak na Venezuelu, s ciljem potencijalnog preuzimanja njezinih nalazišta nafte, najvećih na kontinentu. ELN također u svoje kalkulacije mora uključiti nadolazeće predsjedničke izbore, koji će se održati za dvije godine i čiji je ishod neizvjestan. Petro se dosad dosljedno zalagao za mir i dao svojim najboljim timovima zadatak da pokušaju postići dogovor s tom gerilskom skupinom. Ali što će se dogoditi ako se na vlast vrati desnica, poznata po svojoj militarističkoj i represivnoj politici? 'Elenosi' neće htjeti u tom trenutku biti razoružani. Što ako Donald Trump odluči vojno intervenirati ili primijeniti neku drugu metodu teritorijalnog uplitanja na kontinentu? Hoće li 'elenosi' tada htjeti biti raspušteni? S druge strane granice, venezuelanski predsjednik Nicolás Maduro ima svoju računicu. Vrlo je vjerojatno da podržava ELN na više načina - kao preventivnu mjeru, u slučaju da Kolumbija na kraju popusti pod američkim pritiskom i postane poligon za potencijalni napad na njegovu zemlju.
Express: Hoće li tvrdolinijaška politika Donalda Trumpa ojačati ili oslabiti prestiž Sjedinjenih Država u Latinskoj Americi?
Prestiž Sjedinjenih Država? Ne znam o čemu vi to govorite. Osim aktualnih europskih vlada, postoji li još netko tko u to vjeruje? Prije petnaestak godina objavila sam roman o kraju američkog sna i u njemu napisala rečenicu koju ovdje ponavljam: "Kad Carstvo padne, to je zato što je već palo."
Express: Kao što ste već spomenuli, prije više od četrdeset godina sudjelovali ste u pregovorima s M 19, prvim pobunjeničkim pokretom koji se demobilizirao nakon sporazuma s vladom. Kakva su bila vaša iskustva tijekom tog procesa? Što vas je motiviralo na sudjelovanje i kako su vas ti događaji oblikovali, kao osobu i književnicu?
Mirovni proces po mnogočemu nalikuje književnosti: vi nešto kažete, ja nešto kažem, i između nas nastaje dogovor. Dati riječ i održati je, biti iskren i jasan, pronaći pravednu ravnotežu između povjerenja i sumnje, ostati vjeran svojim principima, a istovremeno biti spreman na ustupke - sve je to dio zajedničkog jezika koji se mora uspostaviti. No, to je iznimno težak zadatak, osobito na planetu na kojemu vladaju dezinformacije, a istina i iskrenost vrijede tako malo. Mirovni pregovori još su složeniji jer uključuju oružje - svaka pogrešna riječ, svaki nesporazum, izdaja ili neslaganje, mogu značiti smrt, i to s obje strane. To je šahovski dvoboj s vragom. Ipak, s vremena na vrijeme dogovor postane moguć, a tada to izgleda gotovo kao bogojavljenje: neprijatelji koji su desetljećima ratovali odjednom se rukuju, pronalaze zajednički jezik i uspostavljaju mir - barem privremeno. Buka oružja ne dopušta ni govor ni slušanje. Upravo zato jedan od najučinkovitijih i najmoćnijih slogana M-19 tijekom pregovora glasio je: "Neka puške utihnu da narod govori." U svemu tome ima mnogo književnosti - i poštovanja prema riječi. S druge strane, pobornici rata - moćni, brojni i dobro organizirani - koriste dva osnovna alata za gušenje mira. Prvi je ubojstvo. Likvidiraju one koji se zalažu za mir. Želite primjer? Sredinom osamdesetih ubijeno je dvije tisuće pripadnika Patriotske unije, miroljubivog komunističkog pokreta. Još jedan primjer? Od šest viših zapovjednika M-19 koji su predvodili mirovni proces i razoružanje, petorica su ubijena tijekom pregovora. Preživio je samo jedan - i to nakon što mu je granata raznijela nogu. Drugi moćan alat neprijatelja mira je šutnja. Ne smije se govoriti, ne smije se znati. Ljude treba uvjeriti da su pobunjenici obični teroristi. Nestali, raskomadani motornim pilama, ubijeni u ime paravojske - sve to mora ostati neizgovoreno. Mirovni pregovori koje je vojska ugušila mecima i bombama moraju nestati iz kolektivne svijesti. Upravo zato su pripovijedanje, svjedočanstva, pisana riječ i savjesno širenje činjenica toliko važni tijekom mirovnog procesa. U tom duhu osjetila sam dužnost dati svoj doprinos pa sam, već u progonstvu, 1986. objavila knjigu "Povijest jednog entuzijazma". U njoj sam prikupila sva svjedočanstva do kojih sam mogla doći, zapisala događaje kojima sam svjedočila i u kojima sam sudjelovala. Bio je to moj prvi objavljeni naslov. Zapravo, velik dio svoje književne karijere dugujem upravo mirovnom procesu.
Vjerujem. Danas, kao i nekad - zapravo, i više nego ikad prije. Jer nikada u mom životu sve što je ljudsko, etično i dostojanstveno nije bilo toliko ugroženo. Kriza je sveobuhvatna: ekološka, ekonomska, egzistencijalna. Prezir prema životu, pljačka i uništavanje čitavih naroda postali su norma. Individualizam, ravnodušnost i pohlepa idu ruku pod ruku s naoružavanjem, ratovima i genocidom. Zapad tone zajedno sa svojim sjevernoameričkim partnerima. Carstvo se urušava i prijeti da će sa sobom povući i nas. Milijarderi pišu vlastite zakone - zakone privatizacije, neograničenog bogaćenja šačice moćnih i sveopćeg osiromašenja ostatka svijeta. Sve ono što smo smatrali kulturom, zajedničkim dogovorom o suživotu, sada je pod njihovom kontrolom. Ipak, nešto se mijenja. Veliki dio čovječanstva budi se, prkosi, opire. Treći svijet pronalazi sebe kao alternativu - u pobuni, kreativnosti i slobodi. Nikada nisam mogla ni zamisliti, u onim užurbanim danima mladalačke borbe, kada su antikapitalisti bili izrazita manjina, da ćemo pola stoljeća kasnije postati većina. Gaza je postala prekretnica: oni koji su protiv genocida, oni su za novi svijet, radikalno suprotstavljen ovom svijetu nepravde, nasilja, marginalizacije, rasizma, mačizma, gladi i masakra u koje je svijet uronjen. Sve za što smo se borili u mladosti sada mora postati nasljeđe koje ćemo sačuvati i osnažiti - za veliku borbu koja je pred nama. Borbu za opstanak ljudske vrste i Zemlje, našeg jedinog i prekrasnog doma, u dostojanstvu, pravdi i radosti. Danas smo budniji i aktivniji nego ikad. I, kao što je rekao veliki kolumbijski pjesnik: "Neka nas smrt odnese netaknutih snova."
