Judita Franković Brdar (Zagreb, 1981.) filmska je, kazališna i televizijska glumica koja već dugi niz godina oduševljava gledatelje svojom karizmom i svojim nevjerojatnim talentom, a nedavno je u domaća kina stigao i njezin novi film ‘Glavonja’, film za djecu koji obrađuje teme različitosti i inkluzije. Judita u filmu igra ulogu socijalne radnice, a povodom premijere ljubazno je pristala na razgovor za Express te nam otkrila kakvo joj je iskustvo bilo snimati ovaj film, kako se pripremala za ulogu, ali i zašto je odabrala glumu kao svoj životni poziv te što je sve tijekom karijere naučila o sebi i svojoj profesiji... 
 
Express: U vašem novom filmu ‘Glavonja’ u fokusu priče nalaze se djevojčica Alisa i njezin stariji brat Milan koji svijet doživljava drugačije od ostalih, a čitav film pritom progovara o temi neurodivergentnosti i inkluzije. Kako vam je bilo snimati takav film, po čemu se iskustvo razlikovalo u odnosu na vaše prethodne projekte? 

Mislim da se svi skupa moramo senzibilizirati na drugačije, na ono što odskače od norme. Ponekad strah kumuje takvim stvarima zato što se ljudi boje onoga što ne razumiju, ne poznaju. Tome treba pristupiti tako da se informiramo, da nas se informira, da se stavimo u situacije u kojima ćemo prići bliže, upoznati ljude i njihove priče, jer tada u većini slučajeva shvatimo da je bauk bio u našim glavama, a da to u stvarnosti uopće nije tako. Imam sreću da se moja najbolja prijateljica bavi tim pitanjem pa sam imala prilike raspitati se. Neurodivergentnost je spektar koji uključuje jako puno stvari i ne možemo se preko noći upoznati sa svim… Ali mislim da je činjenica da se jedna filmska priča dotiče te teme jako važna za društvenu senzibilizaciju, kako djece, tako i odraslih. Mislim da na društvenoj razini, kao društvo (svi skupa) imamo premalo znanja o tome pa će i dijalog o temi koji film otvara svakako otvoriti prostor za razgovor, za upoznavanje sa stvarima koje ne poznajemo dovoljno.  
 
Express: Jeste li ikada imali iskustvo rada s neurodivergentnom djecom? 

Nedovoljno da bih mogla o tome samouvjereno govoriti. Za takav rad potrebno je znanje i naobrazba i tek se informiram o tome. Ali kako sam rekla, mislim da je ovaj film prilika za sve nas da se u prvom redu o tome razgovara. 

 
Express: U filmu igrate ulogu socijalne radnice. Na koji ste se način pripremali za ulogu, što vam je bilo najdraže kod spomenute uloge, a što je za vas predstavljalo najveći izazov? 

Zločeste socijalne radnice, ha ha. Već kada mi je Marina rekla o čemu se radi, bila sam oduševljena. Činjenica da igram “villaina” jedan kroz jedan mi je kao glumici bilo jako mljac. Riječ je o maloj ulozi, ali koja  je tražila upečatljivost koju su zasigurno donijeli kostim i šminka. Meni su u izgradnji lika, karaktera te dvije stvari jako važne, a ovdje je zaista bilo prostora za otkačenost. Veliki dio posla oko karaktera napravili su upravo šminka i kostim. Naravno, tu je onda i odnos s likom Borka Perića kao Katičinog pomagača koji još naglašava njezinu lošu narav pa se i u tom odnosu gradi komika i naglašavaju se karakterne crte. Ma stvarno sam uživala jer je poetika filma omogućavala jednu vrstu slapsticka i gotovo glume nijemog filma, plesa po rubu i fizičke komedije koju nisam imala prilike u filmu često testirati.  
 
Express: U posljednje vrijeme u filmskoj industriji svjedočimo sve većoj inkluzivnosti iako se to odnosi uglavnom na strane filmove. Kakva je situacija u Hrvatskoj i hrvatskom filmu? Na koji bi se način, prema vašem mišljenju, trebalo pristupati takvim temama na filmu? 

Mi moramo prvo naučiti što znači inkluzivnost, senzibilizirati se. To je još uvijek tema o kojoj premalo znamo i prije nego što počnemo o tome raspredati, trebamo znati o čemu pričamo, a ne olako i nepromišljeno baratati tim pojmovima. Utoliko, i ja sama ne osjećam da imam dovoljno znanja da naveliko i naširoko o tome pričam. Mislim da je pred nama još dug put prema uvođenju inkluzivnosti kao društvene norme jer se radi o složenom procesu koji zahtijeva sustavne promjene i jasnu podršku na državnoj razini. Inkluzivnost ne može počivati isključivo na entuzijazmu pojedinaca ili pojedinačnih inicijativa, već ga treba ugraditi u obrazovni sustav i javne institucije, tek na taj način ona postaje dio naše svakodnevice. Ali govoreći konkretno o neurodivergentnosti na hrvatskoj “sceni”,  čini mi se da su tu dvije stvari u pitanju. Jedno je u sam proces stvaranja uključiti neurodivergentne osobe, što je kod nas bio slučaj (ono što ja znam) u predstavi Male scene “Aut”, gdje u predstavi glumi osoba na spektru autizma i recentan primjer film Čejen Černić “Zečji nasip”, gdje također glumi dječak na spektru, a druga je stvar raditi inkluzivne, na primjer, predstave koje su namijenjene neurodivergentnoj djeci. To je posebna vrsta kazališta za koju također treba imati znanja. Mislim da na oba polja kaskamo za ostatkom Europe. 
 
Express: Koja je neka osnovna poruka filma koju biste voljeli prenijeti publici? 

Prihvaćanje, zajedništvo, prijateljstvo, mašta snažan su alat u životu. Mislim da je ovaj film prilika i za odrasle, za sve nas da osvijestimo neke stvari, da nas senzibiliziraju, da otvorimo dijalog, kako međusobno mi odrasli, tako i sa djecom. Razgovarati s djecom, razgovarati međusobno, provoditi kvalitetno vrijeme na maštovit način. To je u današnje vrijeme postalo veliki izazov, kada nas melju tehnologija, kada se sve razvija velikom brzinom, kada smo zatrpani gomilom internetskog smeća, kada smo overdozirani informacijama,  pogledati ovakav film sa svojom djecom prilika je koja nam otvara prostor za taj dijalog, daje nam priliku za razgovor o važnim stvarima, senzibilizira nas na drugačijost.  
 
Express: Poznati ste kao glumica koja pomno bira svaku ulogu. Postoje li neki osnovni kriteriji prema kojima se vodite? Jeste li ikada odbili neku ulogu i zatim požalili ili obrnuto? 

Uvijek me zanimala različitost u izboru uloga. Nakon napravljenog posla, iduća uloga bi morala biti drugačija od prethodne, time sam se na početku karijere jako vodila. I koliko god suludo zvučalo na ovom malom prostoru, nikako nisam htjela da me se stavi u ladicu. I mislim da sam se izborila za to. A mislim da je i “Glavonja” dokaz tome i neizmjerno sam zahvalna Marini na ovoj ulozi.  Ne zanima me ponavljanje, zanima me istražiti i otvoriti nešto novo. 
 
Express: Imate iskustvo rada na filmu i u TV serijama, u kazalištu, a bavili ste se i sinkronizacijom. U kojoj se mjeri vaš pristup glumi razlikuje ovisno o tome jeste li pred kamerama, na pozornici ili posuđujete glas? 

Pristup se uvijek razlikuje, razlikuje se i od projekta do projekta, razlikuje se čak i kad radite s istim ljudima neki novi projekt, i mislim da je zdravo tako pristupiti stvarima, poslu, otvoreno, ne s idejom da već sve znaš. Znati sve jest smrt za umjetnika.  

 
Express: Iza sebe svakako imate zavidnu karijeru, no postoji li neka uloga koja vam je posebno ostala u sjećanju i zašto? 

Vjerojatno se čovjek najviše sjeća tih formativnih uloga, početaka kada je sve krenulo i kada je to bilo pitanje života i smrti, da vas shvate ozbiljno, da vam daju zelenu kartu da pripadate… Za mene su to dvije predstave, a time i dvije uloge, koje su nekako utrle put mom radu, načinu rada, shvaćanju glume. To su svakako “Kraljica Vešmašina” Anice Tomić u režiji Jelene Kovačić i uloga Tonke u predstavi Vlatke Vorkapić “Judith French”. To je bila jedna od onih uloga koju dobijete once in a lifetime.  
 
Express: Što ste tijekom karijere naučili o sebi, o glumi i o radu s kolegama glumcima? Možete li izdvojiti nešto što biste savjetovali mlađim generacijama? 

Važno je u svaki proces ući otvoren, pomalo kao carte blanche, ne znati što će se dogoditi; mislim da to s vremenom, kada skupiš više iskustva postane teže, jer tada misliš da sve kužiš, i to može biti opasno, to može zatvoriti kreativnost i one divne prostore u kojima se događa magija. Znati i ne znati istovremeno dobra je pozicija, dobro se pripremiti, ali biti spreman na neočekivano. A što se savjeta tiče, to je uvijek nezgodno jer svatko ima svoj put. Mislim da trebaju njegovati svoju individualnost i svoju posebnost, raditi na sebi. Nezavidna su vremena, ima puno glumaca i najopasnije je sjediti doma i misliti kako stvari nisu fer. Jer da, nisu uvijek i protiv toga ne možemo. Ali možemo pokretati stvari i to je naš najveći forte. Okružiti se ljudima koji misle slično, kada nema posla naučiti neku novu vještinu. Ta vrsta energije nužno otvara vrata, ili bar prozor, a to je ponekad dovoljno da se stvari pokrenu. 
 
Express: Diplomirali ste kroatistiku i komparativnu književnost, no ipak ste odlučili da je gluma vaš životi poziv. Kako je i zašto gluma na kraju prevagnula? Sjećate li se točnog trenutka kada ste odlučili da je to vaš put? 

Kada sam odlazila na prijamni, komparativna i kroatistika na Filozofskom u Zagrebu bio je jedini prijamni na koji sam se prijavila, bilo je to ili ništa, da, bila sam tako tvrdoglava. I prošla sam. Mislim da je taj prijamni bio jedna od najstresnijih stvari koje sam u životu prošla, ni jedna audicija nakon toga nije bila tako stresna, ha ha. Tada je to bilo pitanje života i smrti. I neizmjerno sam ponosna na tu svoju diplomu, Filozofski je baza na kojoj sam mogla bolje izgraditi i glumačku karijeru. A gluma je prevagnula, jer, ne znam, ta te potreba jednostavno preuzme, to je jače od tebe. Već kad sam upisivala Filozofski, znala sam da se želim baviti glumom, nisam znala kako, ali znala sam da to želim. I ta želja, ta potreba me vodila, vodila me na radionice, vodila me sve dok me nije dovela do Vlatke Vorkapić, prije dvadeset godina kada je radila jednu tinejdžersku seriju “Kad zvoni?”, tu je sve krenulo… 
 
Express: Zadržala bih se još kratko na književnosti. Postoje li neka književna djela koja su na vas ostavila poseban dojam ili koja su posebno utjecala na vas tijekom života? 

Kako ne, od “Turskog jajeta” u osnovnoj školi koje mi je kao dječji ep zadavalo glavobolje, do gutanja serijala “Pet prijatelja” i čitanja Zagorke duboko u noć unatoč ranom dizanju da bih prala stakla na benzinskoj, do “Malog princa” i “Alise u zemlji čuda”. Do Prousta i Woolfove, Drakulić i Glamuzine, pa onda jedne čarobne književne pojave Želimira Periša čija je “Mladenka Kostonoga” jedan ultimativan književni dragulj koji je teško opisati dok ga sami ne uzmete u ruke i zaljubite se. Ma najveća mi je frustra što sam svjesna da u ovom životu neću stići pročitati sve knjige koje želim pročitati, ha ha. 
 
Express: Kakva ste očekivanja imali od glume na početku karijere? Možete li danas reći da je ta profesija ispunila vaša očekivanja ili se realnost ipak pokazala surovijom od onoga što ste zamišljali? 

Gluma je za mene poziv, strast i posvećenost, bila i ostala. Dođe čovjek u nekom trenutku do plafona, jer mali smo prostor i ako te zanima različitost, postoje izazovi da ne upadneš u kalup. To je  za  mene bio najveći izazov, odnosno to je ono protiv čega sam se borila, uvijek sam birala tako da je nova uloga na neki način drugačija od prethodne. Naravno, to s vremenom postaje sve veći izazov, ali onda nastupa neka vrsta filigranskog rada. Održavati spremnost na rad i otvorenost postane izazov jer postaneš opterećen stvarnim životom. Treba što manje kalkulirati i vjerovati intuiciji. 
 
Express: Kakvi su vam planovi za budućnost? Imate li u planu neke nove projekte?  

Dio planova za budućnost započeo je prošle godine kada smo kolegica Vlatka Vorkapić odlučile osnovati umjetničku organizaciju “Vedri i oblači” koja je u suradnji s Teatrom Exit napravila prvi korak u svom radu i izbacila predstavu “Viking slabog zdravlja”. Jako sam ponosna na taj projekt koji je odmah po izlasku nekako zaživio, publika sjajno reagira na predstavu. Riječ je o duodrami u kojoj igram zajedno s kolegom Petrom Atanasoskim. Ispunio nas je taj projekt i kuhamo već i nešto novo, ali o tome kad za to bude vrijeme. Također, s kolegicom Paolom Slavicom i njezinom umjetničkom organizacijom “Mašina igre”, u drugom dijelu godine izlazimo s nastavkom predstave “Važnije polovice”, “Snažnije polovice”. U svakom slučaju, uzbudljivo je vrijeme preda mnom.