U ljeto ljubavi 1969. mladi splitski umjetnik i hipi Tihomir Tomić dobio je poziv koji će mu promijeniti život. Veliki hrvatski umjetnik stakla Raoul Goldoni tražio je najboljeg maturanta splitske Umjetničke škole kao svog asistenta u Staklarni “Boris Kidrič” u slovenskoj Rogaškoj Slatini. Bio je to upravo Tomić, ali je stjecajem okolnosti posao dobio njegov školski kolega. Sudbina ga je ipak trajno povezala s Rogaškom i Goldonijem - učiteljem koji mu je prenio životnu ljubav prema oblikovanju krhke i čarobne materije koja nastaje iz vatre. U kontrastu s hladnoćom i izgledom nalik na led, staklo je materija koja nastaje u vatri. Danas nezamjenjivo, staklo se počelo proizvoditi već u starom Egiptu i Mezopotamiji. Transparentno staklo prvi su proizveli stari Rimljani, unaprijedivši egipatsku tehnologiju. Europski centar proizvodnje stakla kasnije postaje Venecija, odnosno obližnji otok Murano, gdje je zbog opasnosti od požara u 13. stoljeću izmještena njegova proizvodnja. U tom glasovitom staklarskom središtu su tajne proizvodnje bile strogo čuvane, a za odavanje tehnoloških informacija kazne su bile drastične. Krivcima su se čak - legenda kaže - kopale oči!

“Kad arheolozi nađu zlato, to je civilizacija. Ali kad nađu staklo - to je hipercivilizacija!”, govorio je hrvatski umjetnik, dizajner, profesor i svjetski pionir oblikovanja stakla Raoul Goldoni (Split, 1919. - 1983.) opisujući razinu tehnološke razvijenosti potrebnu da bi neka kultura proizvodila staklo.

Goldoni je i sam stekao svoja znanja i vještine u staklarskim radionicama otoka Murana, no za razliku od starih muranskih majstora, on tajne svoga zanata nije skrivao. Naprotiv, sustavno ih je prenosio dalje - kao učitelj koji je mlade učio kako razmišljati u dizajnu i razgovarati s vatrom: umjesto uništavanja, vješto je nagovoriti na čaroliju stvaranja. Goldonijevo mjesto, ali i njegovu filozofiju i ljubav prema oblikovanju stakla naslijedit će njegov učenik i sugrađanin Tihomir Tomić. Početak priče o dizajneru stakla Tihomiru Tomiću (1950.) obilježen je njegovom zanimljivom obiteljskom poviješću i turbulentnom mladosti. Stjecajem okolnosti rođen je u Sarajevu, odakle potječu njegovi roditelji - vojni časnici. Tomićev otac bio je mornarički časnik zarobljen na početku Drugog svjetskog rata. Kao zarobljeni časnik proveo je četiri godine na prisilnom radu na seoskom gospodarstvu u Njemačkoj, gdje se služenje kazne svodilo na poljoprivredne poslove na farmi.

Njegova majka priključila se partizanima kao 15-godišnja djevojka i u ratu se pokazala kao izvanredna borkinja. Njezin ratni put uključivao je velike bitke i marševe po Bosni, borbe protiv zloglasne brdske divizije Prinz Eugen te sudjelovanje u bitkama na Neretvi, Sremskom frontu i u oslobođenju Trsta. Iz rata je izašla s višim vojnim činom od supruga - kao kapetanica bojnog broda!

Poslije rata roditelji su se izvrsno situirali u Splitu, a obitelj je imala čak i poslugu. Tiho se rado sjeća djetinjstva u svojem voljenom Splitu. Njegovo odrastanje bilo je ispunjeno mogućnostima - sportom, izletima i raskošnim obiteljskim proslavama. Kao dječak bio je aktivni sportaš: plivač, ronilac, skijaš i izviđač, zbog čega je osnovnu školu ponekad zapostavljao. U srednjoj Umjetničkoj školi u Splitu postao je, ipak, predan i motiviran učenik, koji je školu iznimno cijenio i volio te se trudio biti najbolji.

Kad su se građanima Jugoslavije otvorile mogućnosti za inozemna putovanja, Tiho je kao tinejdžer počeo putovati po zapadnoj Europi i Skandinaviji. Tri puta je odlazio u Englesku, gdje je od 17. godine radio na poslovima branja jagoda i usavršio engleski jezik. Povratne karte za vlak često bi prodao i vratio se kući autostopom. Po povratku iz inozemstva zakasnio je na sve upise na fakultet. Upisao je Filozofski fakultet u Beogradu kako bi učio češki jezik, zato što je namjeravao ići studirati grafički dizajn u Češku. U Beogradu je ipak brzo našao društvo i umjesto studiranja provodio je dane u jahanju i u diskotekama. Ubrzo je odustao od studija. Iste godine Tomićev sugrađanin Raoul Goldoni tražio je najboljeg maturanta splitske Umjetničke škole za rad u odjelu dizajna Staklarne “Boris Kidrič” u Rogaškoj Slatini. Taj maturant bio je upravo Tihomir Tomić, koji je pritom pitao ima li tamo mjesta i za njegova školskog kolegu. No dok je Tiho bio u inozemstvu, kolega je u Rogašku stigao prvi i umjesto njega dobio zaposlenje! Tihomira je u staklarni naknadno primio voditelj kadrovske službe, kojemu mladi hipi nije djelovao kao poželjan kandidat. Dok je drugi kolega došao uredno odjeven i ošišan, Tiho je na razgovor stigao autostopom, duge kose i u “vijetnamki”.

“Nisu me htjeli ni pogledati”, prisjeća se Tihomir. Sudbina je ipak odlučila da će se ova dvojica morati gledati: Tiho je ubrzo započeo vezu s njegovom kćeri Terezijom, kojom se kasnije i oženio. Ponuđeno mu je drugo, slabije plaćeno mjesto u Staklarskoj školi. Posao je prihvatio, ali nije bio zadovoljan. Unatoč marljivom radu i nagradama osvojenima na sajmovima dizajna u Zagrebu i Beogradu, bio je potplaćen. Kad je zatražio slobodnu subotu kako bi u Sarajevu posjetio baku na samrti, zahtjev mu je u tajništvu tvrtke odbijen. “J*bo ti pas mater! P*čka ti materina, vrati mi knjižicu!”, opsovao je tajnicu i otišao.

Roditelji su bili bijesni. “Ma tko vas j*be”, zaključio je Tiho. Nakon toga je upisao još jedan fakultet - Pedagošku akademiju u Splitu. Radio je “fizikalije” i kad god je mogao, išao je u posjet djevojci Reziki u Rogašku. Kako bi natjerali sina da se “dovede u red”, roditelji časnici sredili su mu poziv za vojsku unatoč statusu studenta. Služenje vojske na jugu Srbije, u trajanju od godinu i pol, Tiho opisuje jednom riječju - “zatvor”. Unatoč tome, čak je i u “zatvoru” našao dovoljno prostora za niz mladenačkih nepodopština s ekipom. Tijekom služenja vojske Tiho je saznao da mu je djevojka Rezika trudna i ona je doputovala u Srbiju kako bi sklopili brak. U tom razdoblju rodio mu se sin Saša, a osvojio je i nagradu Dobar dizajn u Beogradu.Šest godina nakon što je prvi put došao tamo, Tomića su 1976. ponovno zvali iz staklarne, ovaj put s očajničkom molbom da dođe raditi s prof. Goldonijem. Uvjeti su bili dobri, a ponuđen mu je čak i stan. Njegov prvi zadatak bio je dizajn “zavjese” od stakla za hotel na Krimu. Raoula Goldonija prvi put je upoznao u Centru za dizajn u Rogaškoj. Goldoni je bio osnivač Centra, čime je u Rogašku donio svijest o važnosti i potrebi dizajna u industriji. Njegov dizajn za industrijsku proizvodnju najprije se realizirao u masovnoj proizvodnji čaša za institucije i turističke objekte. Tomić je od mentora naučio temeljna načela dizajnerskog promišljanja i važnost poznavanja cjelokupnog proizvodnog procesa. Goldoni je govorio kako dizajner mora znati sve što i majstor u proizvodnji, kako bi bio svjestan tehnoloških mogućnosti i u potpunosti upravljao proizvodnim procesom - od projekta do finalizacije. Uz to, naglašavao je važnost neprestanog eksperimenta i istraživanja materijala. Njihov susret Tiho smatra velikom srećom u životu. “Bez mentorstva i podrške prof. Goldonija ne bi od mene ništa bilo. Možda bih lutao, možda bih nekako uspio, ali uz njega sam dobio pravi smjer. Ali moraš i ti biti pravi - u pravoj struci koju voliš. Onda će i mentor pronaći tebe”, kaže Tihomir. Osim o dizajnu, Goldoni ga je savjetovao oko međuljudskih odnosa s partijskim rukovodiocima staklarne, koji su željeli da zgodni mladi umjetnik postane partijski sekretar, s čim se on nije slagao.

Iako je prešutno odobravao Tomićev stav, Goldoni mu je rekao: “Nemoj (se sukobljavati) jer nam neće dati (slobodu u radu), neće nam pustiti. Moramo imati slobodu”.

Odbijanje poslušnosti i partijske funkcije bio je uvod u složen odnos s rukovodstvom staklarne te kaznu u vidu zanemarivanja njegova dizajna i doprinosa. Ipak, zbog autoriteta prof. Goldonija i njihovih radnih obaveza, Tomić je ostao raditi u staklarni. Pred smrt, i sam Goldoni je napustio Rogašku, a njegovu funkciju preuzeo je upravo Tihomir Tomić. “To što ti znaš - a znaš puno - oni ovdje ne trebaju”, rekao mu je Goldoni na odlasku.

“Profesore, što ćemo sad?”, pitao je Tiho.

“Napravit ćeš peć doma! Ti to znaš i to će biti. Malo - pomalo!”, uvjeravao ga je Goldoni. Vlastita proizvodnja bila je Tihov san, ali je bio uvjeren da je ta opcija u tadašnjem kontekstu industrijalizacije i kolektivističkih nastojanja u radu - samo san. Ipak, prof. Goldoni ga je potaknuo i nagovorio na samoinicirano, individualističko djelovanje u oblikovanju stakla: trebao bi nabaviti svoju peć i privatno se baviti umjetničkim staklom - “art glassom” - po uzoru na tadašnje trendove u SAD-u. Tiho je kupio staklarsku peć i staru baraku koju je pretvorio u radionicu. Raoul Goldoni je prije paljenja pregledao peć i zaključio da će raditi odlično. Tako je i bilo. Upravo zahvaljujući samostalnom radu, Tiho je zaradio sredstva kojima su Tomići izgradili obiteljsku kuću na mjestu stare štale u Rogaškoj. Jedan od prvih projekata koje je izradio u svojoj peći su uzorci za suvenire Zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Još jednom, zakasnio je s prijavom. Iako se radilo o vrlo privlačnim suvenirima, jedinom prijedlogu od stakla - pravila su bila pravila. Nakon toga počeo je surađivati s art-direktoricom Ljubom Gamulin i izradio proizvode koji će postati dio njezina kultnog jugoslavenskog brenda Sebastian. Vlastita peć bila je i alat za eksperimentiranje i prototipiranje, faze u proizvodnji koje su u staklarni bile zanemarene: rukovodstvo nije ostavljalo dovoljno prostora i resursa za fizički razvoj projekata i eksperimentiranje na uzorcima - na to se gledalo kao na gubitak koji je u konfliktu s ispunjavanjem normi. Tomić je, kako kaže, “napravio puno toga iza njihovih leđa”, nastojeći svoje projekte prezentirati izravno stranim naručiteljima. U tome je bio vrlo uspješan, pogotovo s partnerima iz SAD-a, koje su bile najvažnije izvozno tržište staklarne. Odlično je poznavao jezik te razumio ukus i zahtjeve američkog tržišta. Tamo su prioriteti bili drugačiji: kod donošenja odluka ključni faktori bili su kvaliteta dizajna, čistoća stakla i preciznost u proizvodnji - a ne samo kvantiteta i ispunjavanje normi. Zbog golemih narudžbi i zahtjeva iz SAD-a, Tomić je učvrstio svoju poziciju u staklarni. Odlazio je na brojna putovanja i prezentacije kristalnog stakla američkih partnerskih tvrtki kao što su Mikasa, May Company, Macy’s, Ralph Lauren, Bloomingdale’s... Održao je i izložbu u galeriji na njujorškoj Petoj aveniji s dizajnericom stakla Katherine De Sousa. Na putovanjima često ga je pratila i supruga Terezija.

Unatoč nastojanjima rukovodstva tvrtke da i drugi dizajneri i graveri stakla predstavljaju kristalno staklo iz Rogaške u SAD-u, May Company je uvjetovao da predstavnik kolekcije u Los Angelesu bude Tomić, koji je kao atraktivni mladi dizajner privlačio puno pozornosti na događajima graviranja potpisa na dizajnerske komade kristalnog stakla. Tijekom radnog vijeka, Tihomir Tomić oblikovao je mnoge luksuzne proizvode za poznate svjetske brendove i važnu klijentelu. Osim u New Yorku, svoj rad izlagao je u Beču, Moskvi, Parizu, Beogradu, Banjoj Luci, Frankfurtu i naravno - u Sloveniji. Dobitnik je brojnih priznanja, uključujući nagrade za životno djelo Društva oblikovalcev Slovenije 2010. i Brezčasno slovensko oblikovanje 2019. godine. Ipak, u inozemstvu je uvijek imao neusporedivo više uspjeha i najviše je ponosan upravo na svoja međunarodna priznanja - na prvom mjestu nagradu Designplus sa sajma Ambiente u Frankfurtu 2011. godine. Iste godine, nakon tridesetak godina na mjestu voditelja odjela dizajna u Staklarni Rogaška, Tihomir Tomić otišao je u mirovinu. To ipak ne znači i da miruje. Uz oblikovanje umjetničkog stakla, bavi se i fotografijom a ponovno se vratio i grafičkim tehnikama dubokog tiska. Osim u stvaralaštvu, vrijeme provodi sa suprugom, bavi se sportom i vrtlarenjem, čita i prati politiku. Njegova radionica-atelje sad se nalazi u kući, a uz staklarsku peć - ima i saunu. Atelje je ispunjen staklenim strukturama i predmetima koji svjedoče o više od pola stoljeća ljubavi s rogaškim staklom. Tu su i umjetnine u drugim medijima, koje pokazuju svu širinu njegova umjetničkog izražaja. Česti motiv fotografija i slika je njegova druga ljubav iz Rogaške - supruga Terezija, s kojom je u braku jednako dugo kao i sa staklom. Na pitanje što bi poručio mladima koji, poput njega nekad, tek kreću putem stvaralaštva u dizajnu, Tiho navodi riječi svoga učitelja Raoula Goldonija: “Pitanje oblikovanja i njegovih mogućnosti nije periferno pitanje naše civilizacije, kako bi se to na prvu moglo učiniti. Prije svega, riječ je o onom aspektu dizajna koji društvu daje svoj kreativni doprinos te u svim fazama proizvodnje uporno i tvrdoglavo ustraje u svom ispitivačkom, tragalačkom i slobodnom zadatku - koji ne treba samo primjenjivati i realizirati, već uvijek iznova stvarati”.