Slavoljub Penkala patentirao je svoj epohalni izum penkalu još početkom 20. stoljeća, no mnogi ni danas ne znaju da je taj inovator i inženjer svoje najplodnije godine proveo upravo u Zagrebu. Neki čak smatraju da naziv te mehaničke olovke dolazi od engleske riječi pen, tj. pero, ne povezujući naziv s prezimenom velikog izumitelja. O Penkali, čovjeku nemirna duha i markantna izgleda, govori pomno razrađena i sveobuhvatna izložba "Patent Penkala", koja je otvorena prošloga tjedna u Tehničkom muzeju "Nikola Tesla" u sklopu MUV-a. Izložba je realizirana u povodu 120. godišnjice izuma penkale i 100. godišnjice osnutka tvornice Edison Bell Penkala, a osmislio ju je kustoski/autorski tim Dominik Grimm, Ivan Huljev i Kosjenka Laszlo Klemar, te se može pogledati sve do 20. listopada.

Premda je najpoznatiji Penkalin izum penkala, bez njegovih ostalih patenata nezamisliv je današnji život. Penkala je potpisao više od 80 izuma s područja mehanike, kemije, fizike i zrakoplovstva, a među njima se posebno ističu nalivpero s krutom tintom, termofor i termos boce, zatim rotacijska četkica za pranje zubi, te ebonit - masa od koje su se pravile gramofonske ploče, a tu su i deterdžent za pranje rublja i sredstvo za uništavanje insekata. Izumio je i kočnice za vagone, manometar, dinamometar i prislušni uređaj, a bio je otac i prvog aviona konstruiranog u Hrvatskoj koji je na prvi probni let uzletio sa zagrebačkog aerodroma. Na jednoj od izloženih fotografija, koju je 1910. snimio Atelier Rechnitzer, a čuva se u Muzeju grada Zagreba, vidimo ing. Penkalu kako sjedi za upravljačem svoga aviona i ispituje rad motora prije polijetanja. Također, bio je uspješan poduzetnik i važan akter društvenog života Zagreba. U partnerstvu s braćom Moster, mlinara iz okolice Križevaca, pokrenuo je tvornicu pisaćeg pribora "Penkala Edmund Moster i drug" (kasnije tvornica trikotaže i pozamanterije "Nada Dimić"), koja je proizvodila mehaničke olovke i ostali pisaći pribor prema njegovim i Mosterovim patentima te bila jedna od najuspješnijih zagrebačkih tvornica prve četvrtine 20. stoljeća. Nova tvornica sa secesijskim pročeljem građena je tijekom 1910./1911. godine u Baroševoj ulici, današnja Branimirova broj 43, prema projektu uglednog arhitektonskog biroa Hönigsberg & Deutsch. Zatim joj je desetak godina kasnije nadograđen treći kat prema ideji Rudolfa Lubinskog, preoblikovana su pročelja, a u krugu tvornice dograđene su gospodarske i pomoćne zgrade. Osim tvornice pisaćeg pribora, u tom prostoru bilo je od 1926. sjedište prve hrvatske tvornice gramofonskih ploča i gramofona Edison Bell Penkala, od 1938. Elektroton, a od 1947. Jugoton. Danas se zgrada nekadašnje Penkaline tvornice smatra jednim od najreprezentativnijih primjera industrijske arhitekture Zagreba tog perioda.

Slavoljub (Eduard) Penkala rođen je 1871. u obitelji višeg katastarskog inženjera monarhije, Poljaka Franje Penkale i njegove supruge Marije, rođene Hannel, rodom iz Nizozemske, u slovačkom gradiću Liptovsky sv. Mikulaš. Penkala je već u ranoj mladosti pokazivao zanimanje za prirodno i tehničke znanosti te za njihovu primjenu u praksi. U njegovoj biografiji spominje se podatak da je u obiteljskom domu, na opći užas majke, često rastavljao satne mehanizme kako bi proučio rad zupčanika, a zatim ih s lakoćom ponovno sastavljao. Uz tehniku, impresionirale su ga ptice i leptiri tako da je istraživanje njihova letenja postalo Penkalina opsesija. Diplomirao je kemijsko inženjerstvo na Kraljevskoj visokoj tehničkoj školi u Dresdenu s ocjenom dobar smatrajući da je fakultet tek formalna stepenica do akademskog naslova, zatim je i doktorirao iz područja organske kemije, a onda se presretan posvetio svojim izumima.

Slavoljub Penkala bio je naočit, imao je guste, crne brkove i živi pogled, a uvijek je nosio elegantna odijela i u ruci štap, što je tad bilo vrlo moderno. Tečno je govorio njemački, slovački, poljski i mađarski, a služio se i francuskim jezikom. Bio je omiljen među zagrebačkim intelektualcima, a prijatelji su mu bili tadašnji gradonačelnik grada Zagreba Heinzel, arhitekt Erlich, kipar Frangeš, Kršnjavi i drugi moćnici tog doba. Također je bio glazbeno nadaren pa je tako tijekom studija pohađao satove violine, gdje je upoznao buduću suprugu, pijanisticu Emiliju Stoffregen. Mladi par ubrzo se doselio u Zagreb i nastanio na tadašnjem Trgu cara Franje Josipa br. 15 (današnjem Trgu kralja Tomislava br. 17) gdje je otvorio svoju prvu radionicu. Zagreb mu se toliko svidio da je svoje ime Eduard kroatizirao u Slavoljub. Prvu mehaničku olovku na svijetu patentirao je 24. siječnja 1906. pod obiteljskim prezimenom u Mađarskom kraljevskom patentnom uredu u Budimpešti te u Engleskoj. Samo nekoliko mjeseci kasnije, početkom proljeća, Penkala je otvorio prvu radionicu penkala u Ulici Marije Valerije 3, današnja Praška ulica, dokazujući svoje inovatorske i poduzetničke sposobnosti. No nije bio zadovoljan prvim rješenjem mehanizma penkale te je 24. rujna iste godine prijavio Kraljevskom mađarskom patentnom uredu u Budimpešti izum poboljšanog tipa pod brojem 38353. Tim izumom mehaničke olovke, koji uključuje i spiralni umetak i koji se do danas nije promijenio, stekao je svjetsku slavu.

Penkalin uspjeh je bio ogroman! Iz svih velikih europskih gradova, pa i prekomorskih zemalja, počele su stizati narudžbe, pa je broj uskoro dosegao 100 tisuća naručenih penkala. No Penkala nije stao nego je ubrzo lansirao grafitne mine u boji - crvenu i plavu, zatim srebrne penkale za žene, s poklopcem na lančiću, a potom je oblikovao i plosnate, raznobojne penkale za šumare što je naišlo na odličan prijem kod kupaca. Novine su donosile slike i pisale o olovci koju ne treba šiljiti, koja je uvijek jednako duga i prikladna za svaku ruku. Glas o Penkali dopro je do Budimpešte te ga je nadležno Ministarstvo imenovalo kraljevskim kontrolorom mjera unatoč tome što je bio žestoki protivnik mađarske vlasti i što je zapravo bio ogorčen i nesretan zašto je svaki svoj patent morao prijaviti u Mađarskoj.

U njegovoj biografiji stoji da nije imao dovoljno veliki kapital te je 5. listopada 1911. s tvrtkom Edmund i Gavro Moster and Co. potpisao desetogodišnji ugovor o izradi penkala i ostalih pratećih izuma, s time da godišnje od tvrtke dobije šest tisuća kruna, a od dionica 33 i 1/3 posto. Ugovor nije bio najpovoljniji za Penkalu kao izumitelja, ali u svojoj radionici, s nekoliko radnika, više nije mogao zadovoljiti svjetsku potražnju. Iz ugovora se također razabire da je Penkala tvrtki Moster prodao pravo na dvanaest svojih patenata, koje je imao u stranim zemljama. U to vrijeme penkala je svjetski hit! Penkaline mehaničke olovke i nalivpera izvoze se u više od 70 zemalja svijeta. U tvornici je zaposleno 300 radnika, a taj broj se stalno povećavao, da bi se 1911. popeo na 800 zaposlenika. U razdoblju od 1912. do 1926. to je bila jedna od najvećih i najmodernijih tvornica pisaćeg pribora na svijetu. Zagrebačka marka postala je globalna velesila na tržištu pisaćeg pribora. Tržišni uspjeh bio je toliko velik da je Penkala otvorio i tvornicu u Berlinu, koja je uglavnom radila za njemačko tržište, te u Lepoglavi pogon za proizvodnju pisaćeg i školskog pribora od drveta. Tim fantastičnim poslovnim rezultatima uvelike je pridonijelo humano radno okruženje u tvornici koje se baziralo na zaštiti zdravlja i sigurnosti radnika te pomoći majkama s djecom, što u to doba nije bila uobičajena tvornička praksa. U sklopu tvornice otvoren je veliki restoran i vrtić za djecu zaposlenih majki, jedan od prvih takve vrste na svijetu, a radnici su se nakon posla mogli istuširati u tvorničkim kupaonicama. U sklopu tvornice osnovani su i tamburaško društvo te Nogometni klub Penkala.

Izložba također otkriva da je tvornica pisaćeg pribora "Penkala Edmund Moster i drug" već početkom 20. stoljeća imala genijalan marketing, koji je itekako pridonio uspjehu firme. Naime, Penkala je imao rijetko razvijenu svijest o važnosti reklamiranja proizvoda, a to potvrđuju izloženi oglasi i novinske reklame, zatim maštoviti memorandumi, reklamne figure - manekeni, te duhovite promocije proizvoda, što je uvelike pridonijelo popularizaciji i imena tvrtke i njezinih proizvoda u svijetu. Sam Penkala osmislio je mnoge marketinške poteze svoje tvrtke, a osobno je dao ideju za dizajn zaštitnog znaka - glave simpatičnog čovječuljka sa šiljastim nosom i predimenzioniranim lijevim uhom za koje je zataknuta također predimenzionirana kemijska olovka. Lik čovječuljka izradila je Penkalina šogorica, akademska slikarica Jadviga Matavovska, a to je zapravo bila karikatura samoga Penkale. Taj duhoviti i za ono doba prilično nekonvencionalni i napredni zaštitni znak Penkaline tvornice izazvao je 30. listopada 1910. pomutnju u Grazu, što su zabilježile i novine Kleine Zeitung. Naime, praktikant trgovca Brauna, koji je imao zastupništvo penkala-olovaka, reklamirao je penkale noseći na glavi masku u obliku zaštitnog znaka, a u ruci ogromnu penkalu. Mladić se ponosno šetao ulicama Graza i svi su se smijali uspjeloj reklami. No policajac kraj Zemaljske skupštine smatrao je da je interes koji je mladić pobudio javna sramota. Stoga je "objekt javne senzacije" doveo pretpostavljenom, a gradsko vijeće, kao vlast nadležna za sigurnost, priopćilo je da su maske, prerušavanje i maskirane povorke zabranjene i kažnjive te maskiranim osobama predstoji trenutno zatvaranje. Prema štajerskoj policijskoj uredbi iz 1858. godine, takav način reklamiranja bio je prekršaj.

Osim mehaničke olovke, Penkala je postao poznat i po tome što je konstruirao osebujan tip aviona koji do tada nije bio sagrađen nigdje u svijetu. Inspirirao ga je let ptica i rep leptira Neptis lucilla te je želio napraviti takvu konstrukciju repa aviona koji bi se mogao pomicati pomoću čeličnih žica vezanih za upravljač, kako bi mu mijenjao oblik prilikom polijetanja i slijetanja te uzdizanja tijekom leta. Okolina je na tu njegovu ideju gledala sa skepsom i omalovažavanjem te stoga nitko od zagrebačkih financijaša nije bio zainteresiran za financiranje Penkalina aviona jer u tom projektu nisu vidjeli profit. No on se nije dao smesti i sav novac koji je zaradio prodajom penkala i ostalih izuma, kao i ostatak miraza svoje žene, uložio je u gradnju aviona. Svoj dvosjedni zrakoplov, nazvan po leptiru Neptis lucilla, završio je 1909. godine, da bi već iduće godine izveo prvi javni let avionom i prvi skok. Potkraj iste godine prijavio je svoj izum aviona na principu zmaja s posebnim tipom kormila Kraljevskom mađarskom patentnom uredu, a ubrzo i sustav avionskih nosećih krila. U vrijeme izgradnje zrakoplova sagradio je 1910. i hangar na vojnom vježbalištu u Črnomercu te tako otvorio prvo uzletište u Zagrebu i u tadašnjoj Hrvatskoj. To je ujedno i datum rođenja hrvatskog zrakoplovstva i prvog hrvatskog aerodroma. Nakon neuspjelog leta, kad je avion razbijen, Penkala je odustao od daljnjeg rada na avionu. Hangar je prodao zagrebačkom športašu i fotografu Mihaelu Merčepu, koji je sa Slovencima, braćom Eduardom i Joškom Rusjanom, počeo graditi avione.

Zamah Penkalina carstva prekinula je njegova iznenadna smrt. U siječnju 1922. vratio se sa službenog putovanja s teškom upalom pluća, a preminuo je 5. veljače u bolnici u Draškovićevoj ulici u 51. godini u naponu intelektualnog stvaralaštva. Na sprovodu ga je ispratila duga povorka Zagrepčana, a tom prigodom govorio je Izidor Kršnjavi koji je poručio: "Tvorac penkale ostavio je svoje ime za vječnost!". Penkalu su u Upravnom odboru tvornice naslijedili supruga Emilija i brat Rudolf, koji se u vrijeme u nadolazeće ekonomske krize nisu snašli na tržištu. Braća Moster ubrzo su iz tvrtke izgurali Penkalinu obitelj i preuzeli sve njegove patente. No ni oni nisu bili dorasli vođenju ovako velike kompanije te su prodali patent za nalivpero tvrtki Günther Wagner, velikom proizvođaču tinte i tuševa, koja se do tada uopće nije bavila proizvodnjom pisaćeg pribora. Proizvodnja revolucionarnog modela nalivpera nazvanog Pelikan 100 započela je 1929., a novi proizvod stekao je mitski status te ga Pelikan proizvodi i danas. U tim turbulentnim vremenima i nesigurnoj gospodarskoj i političkoj situaciji zbog uspona nacističke stranke, tvornica u Berlinu zapala je u velike financijske teškoće. To je braću Moster, koji su bili židovskog podrijetla, natjeralo na prodaju berlinske tvornice. No ni u Zagrebu situacija nije bila sjajna: zagrebački pogon je zatvorio vrata početkom 1937. godine, a tvrtka je likvidirana dvije godine kasnije. Godinama kasnije TOZ Penkala na zagrebačkom Črnomercu završila je u stečaju, a zemljište je prodano na dražbi. Time je završila i priča o prepoznatljivom simbolu zagrebačke industrije, koji bi mogao i trebao biti značajan hrvatski brend, znak prepoznavanja na karti Europe.