Čeka vas tamo u svojoj kuli, uputio nas je suradnik Zlatka Viteza kojega je spiritus movens Histriona galantno poslao na parkiralište da nas dočeka kraj ljetne pozornice. Povoda za razgovor bilo je nekoliko: 50 godina Vitezova života u kazalištu, novi Gavellini “Gospoda Glembajevi”, u kojima on 6. prosinca igra Ignjata...

Dočekao nas je pod ventilatorom u ugodnoj, prostranoj rustikalnoj prostoriji prizemlja kule, ukrašene mnoštvom relikvija bogate kazališne povijesti, poput biste Bobija Marottija, plaketa, priznanja... I, zbog kraće rasprave o ulasku u 70. godinu i o zdravlju, razgovor je krenuo malo mimo planiranog. 

Vi ste, znači, rođeni 22. lipnja. Onda vi svake godine slavite Dan antifašističke borbe? 

Pa, da. Inače, znate li da mi je teta bila u tom Sisačkom odredu? I onda su je ustaše ubile odmah na početku rata 1941. Bila je mlada, imala je kakvih 20 godina.

Znači, baš nekako kao Nada Dimić. 

Da. Nije se njihov stari potrudio da je spasi. To mu je bilo odiozno što je otišla u šumu. On je dočekao svoju državu, jebi ga, a ona u šumu. Da, koje sranje, to je za hrvatski film. Mi djeca djeda nismo vidjeli sve dok ja nisam imao pet godina. Majka je prekinula sve odnose s njim. I ona je otišla u partizane, jer je čula kad mu je došao taj ustaša i rekao mu: ‘Vješat ćemo ti Anku. Poznajem pozornika tamo, možda možemo nešto napraviti’. 

I nije htio? 

Rekao je: ‘Nek’ je vješaju. Što radi u toj bandi?’. Njega su prebili srpski žandari, nije čuo na jedno uho i tad je dočekao svoje. Ne, nema tu racionalnog, a svaka familija ima svoju priču. Tko to zna što je to bilo u toj njegovoj glavi? Dugo se poslije dogovarao susret s nama. Sjećam se da je strašno plakao kad je vidio svoju kćer, unuke... To su drame, tragedije, nema tu racionalnog objašnjenja. 

Strašno. Ali idemo mi na vaše ‘Glembajeve’ u Gavelli. Koliko dugo nitko nije radio velike ‘Glembajeve’, a da nije bio balet? 

Zadnje što znam, prije mjesec dana radio je Brezovec jednu varijantu, jedno smanjeno izdanje za ovaj festival koji Matulić radi na Gvozdu. Ali prije toga, od ajmo reć’ većih predstava, isto je radio Brezovec na Rijeci, ono sa Severinom kao barunicom Castelli, i prije nekih desetak godina imali su ih u HNK. Alma Prica je bila barunica Castelli, Pleština je bio Leone, a Kerekeš je bio stari Glembaj. 

Odakle kreće vaša priča s Krležom? 

Moja priča kreće zapravo od mojeg djetinjstva. Moj otac se amaterski bavio glumom, jako lijepo je na tvorničkim priredbama govorio Krležine ‘Balade’. I donio je tu knjigu tiskanu 1945., prvo izdanje u Hrvatskoj, ‘Balade Petrice Kerempuha’ s crtežima Krste Hegedušića. Te slike su mi razbudile dječju maštu.

Pa onda kažu da knjizi ne trebaju slike!? 

Ma, treba, bez sumnje. Ha, ha, ha! Uglavnom, to mi se usjeklo u pamćenje. A i Krležina cijela obitelj je iz Varaždina, kao što sam i ja rođen u Varaždinu. Tako me je Krleža obilježio već u ranom djetinjstvu. Kasnije sam kao gimnazijalac slušao Mladena Šermenta, kasnijeg kolegu u Dramskom kazalištu Gavella s ‘Baladama Petrice Kerempuha’.

A i poslije, kad sam išao na prijamni ispit, jedna od pjesama s kojima sam išao bila je ‘Ni med cvetjem ni pravice’. A s time istim sam samo nešto ranije osvojio jednu od prvih pet nagrada na Goranovu proljeću. Imao sam čast upoznati Krležu u travnju 1977., kad je Gavella pripremala u HNK ‘Vučjak’, a ja dobio ulogu Horvata. Krleža je bio na generalnoj probi, htio me je upoznati i nije bio zadovoljan kako igram kraj predstave.

Rekao je: ‘Igrate ga sfumato!’. Bila je tamo i Bela, uživala je u mojoj polemici s njim, jer sam bio mlad, nadobudan glumac i nisam dao na sebe. I u jednom momentu mi je izletjelo: ‘Pa, vi ste to loše napisali! Vi ste se bavili zelenim kadrom! Uopće ne spominjete zeleni kadar! Pa, dajte napišite mi to, da je u tome neka nada, neka mogućnost revolucije u Hrvatskoj, odjek Oktobarske revolucije!’.

To ste mu rekli!? 

Pa, da. Svi su premrli od straha, što će sad on reći. A Krleža je zapravo bio plašljiv čovjek. Mislio je da ima posla s nekim nadobudnim skojevcem, a nisam bio, ha, ha, ha! Nisam nikad bio ni u kakvoj partiji. Do HDZ-a, kad me je Tuđman zvao u inicijalni krug osnivača, 20 ljudi, godinu dana prije barake. Uglavnom Krleža, za nekoliko dana on piše pismo, gdje mijenja kraj ‘Redakcije’! Nažalost, to nije uvedeno u nijedno izdanje.

To pismo vjerojatno postoji u teatrološkom odsjeku. Lako je to naći. Nakon toga sam ja radio predstavu s Mladenom Kuzmanovićem u Histrionima, jedan kolaž Krležinih tekstova, zvali smo ga ‘Panoptikuš’. Iz vojske sam se vratio 1980., a 1982. sam se vratio u Gavellu na nagovor Šerbedžije, jer mu je trebao pandan glumca, netko s kim će moći glumiti. Tu su se u Gavelli neki uvrijedili jer je rekao: ‘Pa nema u Gavelli previše glumaca s kojima mogu glumiti’. A on je mislio na svoju generaciju, na dob. I onda smo napravili sjajnu predstavu ‘Glembajevih’.

Rade je bio Leone, ja sam bio dr. Silberbrandt i ta se predstava pamtila, između ostalog, po sjajnoj sceni između njega i mene. Ta je predstava igrana 150 puta, sve dok Rade nije definitivno otišao u Beograd, kad je počeo rat, punih osam godina. Ma, tu su bili i Kvrgić unutra i Bobi Marotti, pa Vlasta Knezović, Dubravka Miletić... To je bila baš prava reprezentacija. Kasnije, 1985., igrao sam Filipa Latinovicza, ali u Varaždinu, to je radio Miro Međimorec, tu predstavu je Udruženje dramskih umjetnika proglasilo najboljom u Hrvatskoj za tu godinu. A i još sam se kasnije bavio Krležom (pokazuje na zid, popis nagrada za uloge u raznim ulogama Krležinih drama, op.a.)

Spomenuli se Šerbedžiju. Kako se danas osjećate kad vidite da se praktično ne može pojaviti u javnosti, a da ga hrvatska desnica ne napada? 

Ma, vidite. Šerbedžiju prozivaju još otkako se pojavio na Akademiji. Neki su ga previše voljeli, neki previše mrzili. Nikad tu nije bilo sredine. A i onda, oni koji su ga previše voljeli počeli su ga mrziti. Takvu sudbinu ima on, Šerbedžija, moj dragi prijatelj i veliki kolega, jedan veliki hrvatski glumac.

Što se tiče umjetničkog rada i djela, osjetio sam i ja da me i previše hvale i previše kude, a ništa od toga nije bilo točno. Ja sam uvijek najviše volio raditi s njim, ‘Glembajeve’, ‘Richarda III.’, ‘Markiza de Sadea’ i “Marata Sadea’ 2003. na Brijunima. Mi nikad nismo bili samo glumci, o tome se radi.

Bili smo osobnosti, novinari su nas cijelih naših života pokušavali posvađati. Ali to nisu uspjeli. I onda kad to nisu uspjeli, bili su frustrirani, lijepili su i njemu i meni neke etikete koje nemaju veze s nama. Bez obzira na političke frustracije koje nosi on, koje nosim i ja, mi smo uvijek ostali prijatelji.

Rade je jednom rekao: ‘Bez obzira na sve, mi nikad nismo prešli granice gdje bi se to naše prijateljstvo narušilo’. Nemaš pravo ulaziti u tuđi prostor. On je pio vino s Račanom, ja sam pio vino s Tuđmanom. Ali obojica smo pili dobra vina. O tome se radi! A u vinu je istina, ha, ha, ha! 

Ha, ha, ha! Ali dobro. Vratimo se još malo na Krležu. Svojedobno je Bakarić rekao Šuvaru da je ‘onaj Krleža nacionalist’. Pa mu je Šuvar uzvratio: ‘Kakav nacionalist!?’. Taj Krleža, ljevičar, u mladosti vatreni marksist, a poslije potpisnik ‘Deklaracije’, što biste rekli što je bio Krleža? 

Teško mi je govoriti kad se o Krleži nadmeću Bakarić i Šuvar, a nisu mu ni do pete. Ja Krležu smatram ne samo najvećim hrvatskim piscem, nego i jednim od najvećih europskih mislilaca svojega vremena. Tome se malo poklanja pažnja, da je bio i veliki filozof. Ja sam dobio jedan intervju od Milovana Đilasa, prije njegove smrti, a znamo za odnos Đilasa i Krleže, mislim da je taj intervju objavljen u Borbi, i on je tamo rekao: ‘Moj odnos s Krležom je bio takav kakav je bio’.

Ja sam u mladosti bio prenadobudan i to sve što sam tada rekao i napisao, danas povlačim, ali smatram pod kraj svojega života da je Krleža bio ne samo jedan od najvećih pisaca, nego i mislilaca svojega vremena. U europskom i svjetskom kontekstu. Dao mu je tu drugu dimenziju, što je nema nitko drugi s ovih prostora: ni Andrić, ni Crnjanski, to nema ni, ne znam, Ciril Zlobec ili Meša Selimović.

Oni imaju literarne kvalitete, ali ono drugo, to ne. Uostalom, kad je on ušao u Partiju, ona je mahala s njim dobar dio vremena, dok nije počeo njegov obračun sa staljinizmom, tamo još u 30-ima, gdje su se okupljali u kavani Korzo. I drama koju je on napravio, koncept, o Jurju Križaniću, s kojim je bio opsjednut cijeli život, čak je na samrtnoj postelji mojem prijatelju Ivanu Golubu, velečasnom, monsinjoru, jer je Golub doktorirao na Križaniću, rekao: ‘Idete opet u Rusiju? Joj, tako mi je žao što nisam barem jednom s vama mogao ići u Tobolsk’.

Da vidi sva ta mjesta gdje je Križanić bio 15 godina zatočen u Sibiru, jer i tad je bila riječ o obračunu s kršenjem dogme. Da bi na kraju sve to završilo u ‘Areteju’. Sad kad se otvorila ostavština Krleže, našli su skicu Križanića, ali nikad to nije dovršeno. Ja sam nagovarao Goluba da napiše te svoje zadnje susrete s Krležom, ali on nije htio, bio je skroman, rekao je da se sad svi hvale Krležom, da on ne želi. 

Šteta. Bilo bi to zanimljivo. 

Pa da. Pitao sam ga kakav je bio njegov zadnji susret. A on je rekao: ‘Zlatko, njega više nije bilo. On je bio samo skelet, manje od 50 kila, velika glava i velike uši’, ali mozak je radio fas-ci-nan-tno!’. Rekao je da ga je Padovan pustio njemu jer su imali prisan odnos. Rekao mu je: ‘Gledajte Krleža. Ja sam ipak svećenik, ja vas to moram pitati. Želite li da vas ispovjedim?’.

Krleža se, kaže, onako blago nasmijao i samo rekao: ‘Dragi Ivane, tu predstavu od mene ne bute gledali!’. Ha, ha, ha! Ma, život je kazalište! Rekao mu je da zna i on njegov odnos prema Crkvi, ali ipak je vjera jedno, a institucija drugo. ‘Tu predstavu od mene ne bute gledali’, čudesno! 

Fantastično. Da vas pitam još nešto, nedostaje li vam nakon svega svijet politike? 

Ja sam se cijeli život bavio i kazalištem i politikom. Prošle godine razgovarao sam za Jutarnji list o Titu, Staljinu, stradanjima, pa mi je novinarka rekla da se u Jugoslaviji ipak bolje živjelo. Ja sam na to rekao da je to ovisilo o tome u kakvom ste okruženju živjeli i jeste li vidjeli ta stradanja. Meni je tako dopalo da sam Vladi Gotovcu bio kao sin, proživljavao sam njegov i prvi i drugi zatvor s njima doma. Nije to bilo malo, nego šest godina zatvora. Budiša je pričao da je bio ne samo u samici, nego u mračari, ništa se nije vidjelo. Je, bilo je dobro, ali kako je bilo njemu? 

Da, neki su stvarno propatili, ali ljudi idu za tim da gledaju kakav je bio prosjek života. 

Da, ali ipak ne možete zanemariti tu presiju. Ja sam se družio i s generalom Šiblom, Vladekom Vukovićem, i on je bio bez posla, pa redatelji... Bruno Bušić konačno. On je bio dan prije nego što je otišao van na mojoj predstavi u Kulušiću, 12. 10. 1976., gdje je bila sva sila udbaša koja je zapisivala svaku riječ, pa je čula da je rekao, a on je mucao: ‘Kad se ja tamo snađem, onda ću ti slati pomoć’.

Slijedilo je isljeđivanje Udbe, ‘Histrioni povezani s neprijateljskom emigracijom’. A onda s tom presijom idete u JNA u vojsku, s ovako debelim dosjeom. Pa te onda pita ćato: ‘Zlatko, što si to radio? Za nama dođe jedna stranica, za tobom ovoliko!’ Ha, ha, ha! Pa ubiju Bušića, pa Paraga... Dobro, mnogi su to poslije koristili... Ja to nikad nisam koristio.

Mnogi su mi predbacivali druženje s Tuđmanom. Ali ja sam Tuđmana znao od ‘76., i to od 12. siječnja, kad se Vlado Gotovac vratio iz Gradiške. Tamo sam upoznao Savku. I Tripala. Kad sam doveo Gotovca u Gavellu, bilo nas je unutra 50, nakon pet minuta svi su se razbježali. Od straha! Da nekome sutra Udba ne pokuca! 

Mislim da je pravi problem, uzmimo za primjer baš Gotovca, što je on u ‘90-ima dobio teškom kopčom od remena po glavi u predizbornoj kampanji jer je HDZ huškao protiv njega. 

Nisam siguran da je HDZ nahuškao. Kod demokratskih velikih promjena, tektonskih, bio je rat... 

Ali ovo je bilo poslije rata. 

Da, ali to su bile postratne traume. Tko ga je udario? Pa, vojnik! 

Istina. Ali kako ste se vi osjećali?

Pa, strašno! Jasno! Kao i svaki čovjek! Katastrofalno! Ali to se i meni događalo!

Stvarno? 

Pa, naravno! Pa, ja sam bio predsjednik Skupštine NK Croatia! Pa, ja sam svaki dan nosio glavu u torbi da me neki idiot od BBB-a ne ubije! Prije nekoliko godina rekao mi je jedan, zapili smo se kod Pave u Gavelli: ‘Sad vam to mogu, reći gospodine Vitez, vi ste bili par puta u vrlo teškim situacijama. Nosili ste glavu u torbi, i vi i mi’.

Ali kad sam ušao u politiku, kao ministar, kao savjetnik, znao sam da to ide u opis radnog mjesta. Gotovac je isto znao, kao razuman čovjek, da to kad govori, da se dovodi u opasnost, bez obzira na to koliko ga čuvali. 

Kako ste se osjećali kad bi vas nazvali nacionalistom, u smislu šovinista? Bilo u SFRJ ili poslije u RH. 

Gledajte, to se kod nas brzo nalijepi, ti si ovo ili ono. Osobno smatram da nisam imao tu etiketu, da bi me puno više bilo, recimo, na filmu. Uloga Tita u ‘Bombaškom procesu’ bila je moja. 

To vas je boljelo? 

Naravno. Kako ne bi boljelo? Veselio sam se tome, bila je to prekrasna uloga. Ali Rade je to dobro odigrao, on je dobio tu ulogu. Interesantno, deset godina kasnije u Beogradu sam igrao Tita u ‘Pogrešnoj proceni’, kad on dolazi u Srbiju osnivati KP 1937., sad već starijeg Tita, po priči čovjeka kojeg je Kominterna zadužila da pazi na Tita i, ako skrene s linije, da ga upuca.

On je to ispričao redatelju Mikiju Aleksiću. I on me nazove. Ja pitam, pa kako ste došli do mene. Pa veli on: ‘Već mi je pun kufer da Srbi stalno igraju Tita! Već je vreme da ga igra jedan Hrvat!’. Ha, ha, ha! A što mi je najdraže od toga. Prikažu oni taj film za 29. novembar ‘87. godine, gledala je to cijela Jugoslavija.

Mislim, netko od Hrvata će mi čestitati. Ma, hoće ku...! Neće nikad! Hrvat ti neće ništa priznati. Zove me Todorović, čuveni ‘Tito’. ‘Ma, hteo bih da vam čestitam. Ali i da vam kažem, primetio sam neke geste i grimase koje ja dosad nisam upotrebljavao. Pa sam hteo da vas zamolim, mogu li ja to da koristim u svojoj monodrami?’. Kao da sam ja nositelj autorskih prava na to. Genijalno! Rekoh, pa naravno. 

Za kraj da vas pitam, kultura danas. Pričam ja tako nešto s Borisom Rašetom i kaže on meni: ‘Znaš li ti da je hrvatski državni budžet u vrijeme Račana bio 73 milijarde kuna, a za kulturu se izdvajalo 50 milijuna kuna, a danas budžet je oko 125 milijardi, a za kulturu se izdvaja 12 milijuna’. Neki su stvarno propatili, ali ljudi idu za tim da gledaju kakav je bio prosjek života. 

Ne znam te točne omjere, ali znam, kad sam ja bio ministar, s ‘94. na ‘95., odmah sam podigao budžet za, to sam ja tad nazivao ‘kulturna proizvodnja’, 65 posto. Pokrenuo sam hrvatski film, kojeg nije bilo. Ne da sam smanjio, nego sam ukinuo ratni porez na knjigu koji je iznosio 12 posto.

Sačuvao sam male izdavače, to će vam svaki od njih reć’. A kazališni život, više nikad se nije dizao za više od 13 posto. Tijekom Račanove vlade Vujić se maksimalno potrudio, uspio je podići budžet za kulturu, i tu ima pravo Rašeta, na više od 1 posto državnog budžeta.

I to što se tiče ovih direktnih proizvođača, ne ovo što se obnavljaju crkve i arheologija. Ja sam tad izvalio nespretnu rečenicu pa su mi zamjerili arheolozi: ‘Kamen može i čekati’. Ali ja ne mogu, rekoh, čekati, ja sam mrtav za 20 godina! Mi moramo davati u prvom redu za ljude, da bi preživjeli i da bi stvarali.

Ali idemo obnoviti ovo, obnoviti ono, obnoviti sve crkve i onda ti nitko u crkvu ne ide. Jer nema toliko Bosanaca. To mi je rekao ovaj župnik kraj Varaždina na jednom sprovodu. Rekoh, pope, kako je s vjernicima. ‘Da nismo dobili ovih 200 Bosanaca, kao izbjeglice, bila bi prazna crkva. A ovi naši...’.