Sve stvari imaju rok trajanja, samo neki traju kao Joža Manolić, a neki kao otvoreno nepasterizirano mlijeko. Kad su politika i kultura 21. stoljeća u pitanju, akceleracija svega jasno nam daje do znanja da vremena nema. Povijest se toliko ubrzala da joj ne pada na pamet zastati i čekati nečiji ritam prevođenja. U tom smislu, hrvatsko izdanje knjige “Optimizam, a ne očaj” Noama Chomskog (original “Optimism over Despair: On Capitalism, Empire and Social Change”, izdan 2017.) upada u zamku zakašnjenja. Koliko nam optimizma sugeriranog naslovom trebaju dati analize Obaminih intervencija na Bliskom istoku i užasa rata u Siriji, pa čak i lamentacije o Donaldu Trumpu, kad je sve to danas već pomalo prošlo-svršeno vrijeme? Ma što pomalo, sjeća li se tko da je Obama bio na vlasti? 

Naravno, valovi na površini geopolitičkog jezera prošlost su integrirali duboko u sadašnjost i uvelike definirali budućnosti pa tako ne treba pametovati da se “Obame najbolje sjeća onaj koga je bombardirao”, kao i to da je svaki pomak krilima leptira iz Bijele kuće ostavio posljedice po budućnost planeta. Ako “Optimizam, a ne očaj” čitamo kao komad komentirane povijesti, onda sve to savršeno funkcionira, iako Chomsky nikad nije bio povjesničar, prije moralni korektiv američkog društva, kako ga vole nazivati. Doduše, ovoga puta naslovom su mu dali i “inspo” ulogu, kojemu samo nedostaje hashtag na početku. Ali generalno, knjiga nije tiktokerska prilagodba novim generacijama, unutar korica krije se “tipični Chomsky”, što je etiketa koja s tako jakim brendom dovoljno govori za sebe. I ovoga puta, američki jezikoslovac, aktivist, znanstvenik i filozof nije sjeo i napisao desetke kartica teksta, nego je u svom prezaposlenom rasporedu našao vremena za još jednu verziju dobrog starog recepta: dao je intervju. Više njih. Puno njih. Ovu kompilaciju razgovora vodio je C. J. Polychroniou, novinar online medija Truthout, odlično navigirajući kroz set odabranih tema, s naglaskom na zbivanja uoči predsjedničkih izbora 2016. i “optimizam” preživljavanja Trumpove ere.  

Chomsky je i u 92. godini savršeno podmazana eruditska mašina, enciklopedija s golemim rasponom znanja, poznatim moralnim kompasom i uvijek spreman vezati analizirani prezent sa svojim neizostavnim temama poput maltretiranja Palestinaca i desničarskih zločina u Južnoj Americi, problema protiv kojeg se borio i kao terenski aktivist tijekom Reaganovih osamdesetih. U doba kad je počeo njegov najveći uspon na ljestvici globalnih intelektualnih utjecaja, Noam Chomsky postao je ikonom tzv. antiglobalističkog pokreta, bujajuće aktivističke snage koja se dolaskom Bushevih ratova u post-11-rujanskoj eri rasplamsala na antiratni aktivizam i neku novu američku ljevicu, sviranu kroz rifove Rage Against The Machine i dokumentarne pamflete Michaela Moorea. Chomsky je kao “intelektualni radikal” razdoblja “krvi & nafte” bio toliko “seksi” da mu je čak i glumac Viggo Mortensen s gitaristom Bucketheadom posvetio svoj šesti glazbeni album “Pandemoniumfromamerica”.

Bilo je to prije 20 godina, kad je Chomsky, koji je intelektualno-politički “pandemonium” počeo stvarati još tijekom prosvjeda protiv vijetnamskog rata, pronalazio potpuno novi život u medijima, posebno u danima razvoja aktivističkog internet-novinarstva. Slavu je dobrim dijelom izgradio na hrabrosti da govori o stvarima o kojima drugi šute, ali danas, u eri video blogera i političkih komentatora koji viču na sve strane, to pomalo gubi snagu - ne samo zbog niskih decibela po kojima su generalno poznati meditativni vokal i dikcija Chomskog. Ipak, širina znanja, dosljednost stava i njegove artikulacije ostaju razlogom zašto se u kaosu šuma i buke ipak čuju upravo njegove riječi. S opusom od više od 150 knjiga iza sebe, jasno je i zašto. 

Kad su svijetom drmali američki nekonzervativci, nakratko je zbog dijeljenja neprijatelja našao saveznika i u libertarijanskim redovima - poput njih, branio je apsolutno pravo na slobodu govora (čak i kod poricanja holokausta), ali se brzo razišao i s mnogim anarhistima, povećom bazom svojih sljedbenika, u trenutku kad je izjavio da nije protivnik služenja obveznog vojnog roka. Na kraju dana, Chomsky je uz sve svoje anarho fanove i obične štovatelje na raznim stranama političkog spektra bio i ostao socijalist. 
“Optimizam, a ne očaj” je nastavak svega toga. Stari fanovi dobit će nove uvide u kalendarski ne baš toliko stare, ali medijski pomalo već zaboravljene događaje, izgubljene u prašini brzine svijeta. Podijeljena u tri dijela, knjiga vodi kroz razmišljanja o stanju američkog imperijalizma i Europskoj uniji, religiji, klasama, problematičnom izbornom sustavu, globalnom zatopljenju, omraženom Donaldu Trumpu, jednako omraženom Erdoganu, zločinima ISIL-a, pa čak po tko zna koji put postavlja pitanje “Je li SAD spreman za socijalizam?”, iako vam ja ovdje kategorički i sa stopostotnom sigurnošću mogu odmah odgovoriti - “ne”. Što kaže Chomsky, e to piše unutra.