Gotovo je nevjerojatno s koliko se truda može snimiti preusporen postapokaliptični film. Žanr koji po svojoj prirodi nudi napetost, akciju i duboka filozofska pitanja o ljudskosti u rukama Ridleyja Scotta, redateljskog velikana iza klasika poput "Gladijatora", "Aliena" i "Blade Runnera", trebao bi biti siguran pogodak. Njegov najnoviji uradak, "Psi pod zvijezdama" ("The Dog Stars"), imao je sve preduvjete za uspjeh: budžet od 110 milijuna dolara, hvaljeni književni predložak Petera Hellera i zvjezdanu glumačku postavu predvođenu Jacobom Elordijem, Joshom Brolinom, Guyom Pearceom i Margaret Qualley. Ne zaboravimo i pseću zvijezdu, belgijskog ovčara Jaspera (kojeg su na setu utjelovila čak tri psa). Ipak, krajnji rezultat je film koji kritičari gotovo jednoglasno proglašavaju jednim od najslabijih i najzamornijih u Scottovoj dugoj i plodnoj karijeri. Umjesto napetog trilera ili dirljive drame, dobili smo dva sata melankoličnog lutanja koje ostavlja gledatelja s jednim pitanjem: koja je uopće bila poanta?

Oprez, u nastavku teksta spojleri... 

HIT U KINIMA Nolanova 'Odiseja' i nije bogzna što. Nema dušu, ali izgleda spektakularno

Radnja filma smještena je u 2035. godinu, devet godina nakon što je pandemija smrtonosnog virusa izbrisala veći dio čovječanstva. Pratimo Higa, bivšeg mehaničara i pilota kojeg utjelovljuje Jacob Elordi. Hig živi u izoliranom hangaru na napuštenom aerodromu u Coloradu, a jedino društvo prave mu njegov vjerni pas Jasper i Bangley, cinični i do zuba naoružani bivši marinac kojeg glumi Josh Brolin. Njihova dinamika trebala bi biti srce filma: Hig je optimist koji se drži nade da negdje postoje drugi dobri ljudi i bolja budućnost, dok je Bangley prekaljeni realist koji na autsajdere gleda kao na žohare i vjeruje da je jedini cilj preživjeti još jedan dan. Nažalost, ova temeljna suprotnost prikazana je kroz klimav scenarij Marka L. Smitha, čiji su dijalozi često nespretni i previše izravni, kao da likovi prvi put izgovaraju misli koje bi trebale biti dio njihove svakodnevice već godinama.

POGLEDAJTE VIDEO:

Scott pokušava izgraditi svijet kroz vizualne naznake - prevrnuti automobili sugeriraju nerede, uvelo božićno drvce označava trenutak kad je sve stalo, a bolnička oprema u javnim zgradama upućuje na virus. No, to je sve. Film nikada ne istražuje prirodu katastrofe, ne daje ime virusu niti objašnjava kako se širio. Dok najbolji postapokaliptični filmovi uspijevaju stvoriti napetost upravo uskraćivanjem informacija, ovdje nedostatak konteksta samo pridonosi osjećaju ispraznosti. Najveći problem filma je njegov izrazito spor, gotovo letargičan tempo. Scott se prepušta dugim kadrovima Higovog preleta Cessnom iznad opustošenog krajolika. Iako su ti prizori nedvojbeno prekrasni, oni ubijaju svaku naznaku dramske tenzije. 

Unatoč svim manama, "Psi pod zvijezdama" povremeno podsjeti da ga je ipak režirao majstor zanata. Postoje trenuci u kojima se Scottov vizualni genij probije kroz opću letargiju i servira nam scene koje su uzbudljive i napete. Prije svega, film je vizualno besprijekoran. Direktor fotografije Erik Messerschmidt, dobitnik Oscara za rad na filmu "Mank", stvara veličanstvene slike pustoši. Talijanski Dolomiti, koji glume planine Colorada, pružaju spektakularnu pozadinu koja istovremeno naglašava i ljepotu prirode i usamljenost preživjelih. Zračni kadrovi, snimljeni iz Higovog aviona, oduzimaju dah i gotovo da sami za sebe opravdavaju gledanje filma na velikom platnu.

HIT U KINIMA Gledali smo Spider-Mana: Više nije klinac, a i ogolio je dušu. Evo što vas čeka

U toj vizualnoj raskoši ističu se dvije sekvence. Prva je uzbudljiva scena bijega avionom. Nakon što Hig uspostavi kontakt s Cimom, koju glumi Margaret Qualley, i njezinim ocem Popsom, kojeg tumači Guy Pearce, trojac se nađe na meti divlje bande jahača. Scena u kojoj Hig pokušava poletjeti malenom Cessnom dok ih pomahnitali napadači okružuju na konjima nabijena je adrenalinom. Scott majstorski gradi napetost, a trenutak u kojem avion napokon uzlijeće, udara i ubija pritom nekoliko napadača, rijedak je trenutak istinske filmske katarze. Drugi, još pamtljiviji trenutak događa se kada Hig, slijedeći slabašan radijski signal, sleti na aerodrom u Grand Junctionu. Tamo nailazi na naizgled idiličnu zajednicu koju vodi karizmatična Darlene, u jezivoj izvedbi Allison Janney. Gledatelj, zajedno s Higom, osjeća da nešto nije u redu ispod savršene fasade gostoljubivosti i martinija. Otkriće da su stanovnici zapravo kanibali koji mame usamljene putnike u smrtonosnu zamku, a koje kulminira šokantnim prizorom zamrzivača punog ljudskih ostataka, najnapetiji je i najstrašniji dio filma. Ta je sekvenca uznemirujuća, atmosferična i briljantno režirana, no istovremeno se doima kao da pripada nekom drugom, mračnijem i hrabrijem filmu. Odudara od pretežno melankoličnog tona ostatka priče... 

Koliko god povremeni bljeskovi akcije i horora bili impresivni, oni ne mogu nadoknaditi temeljni problem filma: nedostatak uvjerljivih likova i emocionalne dubine. Glumačka postava, puna talentiranih imena, čini što može s materijalom koji im je dan, ali njihovi napori često su uzaludni. Jacob Elordi sveden je na ispraznu figuru. Njegov Hig je definiran tugom za preminulom suprugom, no ta tuga se manifestira uglavnom kroz prazne, zamišljene poglede. Rijetko dobivamo uvid u njegovu unutrašnjost, a scenarij mu ne daje priliku da postane više od pasivnog promatrača. S druge strane, Josh Brolin se očito zabavlja kao grubijan Bangley, no njegov lik nikada ne prerasta karikaturu ciničnog veterana. Guy Pearce i Benedict Wong, u ulozi vođe menonitske zajednice Aarona, svedeni su na sporedne uloge koje ne iskorištavaju njihov puni potencijal.

Središnji romantični zaplet između Higa i Cime trebao je biti emocionalno sidro filma, no ispada jednako blijed i nerazvijen. Iako postoji primjetna kemija između Elordija i Qualley, njihov odnos se razvija kroz niz općih mjesta i plitkih razgovora. Prisjećaju se stvari koje im nedostaju iz starog svijeta, poput glazbe i prometnih gužvi, no te su opservacije toliko široke da ne produbljuju ni likove ni svijet u kojem žive. Nikada ne saznajemo gotovo ništa o Ciminoj prošlosti ili o Higovom braku, osim kroz kratke, idealizirane bljeskove sjećanja na njegovu vječno trudnu i nasmijanu suprugu. Čak su i negativci, pljačkaši ("Reapers"), razočaravajuće jednodimenzionalni - bezimena, tetovirana horda koja izgleda kao da je ispala iz jeftine kopije "Pobješnjelog Maxa". 

Nakon svih opasnosti, moralnih dilema i kratkotrajnih užasa, "Psi pod zvijezdama" završava na najjednostavniji i najnezadovoljavajući mogući način. Hig, Cima i Pops pronalaze utočište u mirnoj, izoliranoj zajednici Menonita, gdje se čini da ih čeka sretan i spokojan život. Ovakav završetak, koji dolazi nakon šokantnog susreta s kanibalima, djeluje kao potpuno naivno pojednostavljen odgovor na složena pitanja koja je film postavio. 

U konačnici, najveći grijeh filma nije to što je spor ili povremeno dosadan, već to što je potpuno besciljan. Flertuje s temama izolacionizma i ksenofobije kroz sukob Higa i Bangleyja, dotiče se važnosti zajednice i ljudske povezanosti, ali nikada ne zaranja dublje. Umjesto da ponudi svježu perspektivu na prenapučeni postapokaliptični žanr, on samo reciklira poznate motive bez ikakvog vlastitog pečata ili svrhe. Ridley Scott, redatelj koji se nikada nije bojao rizika, ovdje djeluje nezainteresirano, kao da je projekt odradio na autopilotu. Rezultat je skup i lijepo upakiran film koji će biti zaboravljen gotovo jednako brzo kao što je nestao svijet koji prikazuje.