Umjetnički paviljon u Zagrebu svoja će vrata nakon obnove od potresa otvoriti 15. prosinca, točno 128 godina od otvorenja paviljona, izložbom “Hrvatski salon 15. prosinca 1898.”. Prvi smo zavirili u staru žutu ljepoticu u novom ruhu - čest motiv zagrebačkih razglednica, prvi prizor nakon silaska s vlaka u Zagrebu, centralni dio jedne od najljepših gradskih vizura - Zelene, Lenucijeve potkove.

Povijest paviljona puna je zanimljivih priča i detalja, pri čemu je najzanimljivija vjerojatno činjenica da je on zapravo montažni objekt, 1896. preseljen u Zagreb s Milenijske izložbe u Budimpešti. Kad je vlakom stigao na obližnji Glavni kolodvor, neko je vrijeme “zapakiran” čekao ondje početak radova. Njegovu je gradnju potaknuo naš čuveni slikar Vlaho Bukovac, koji je živio i radio preko puta na Lenucijevoj potkovi u nastajanju. Legenda kaže da je, nalakćen na prozor svog ateljea, zamišljao baš nešto takvo lijepo na ledini preko puta, prostor za likovnjake. Paviljon je to doista i postao - prva je, najstarija namjenski sagrađena likovna izložbena ustanova u Hrvatskoj, ali i cijeloj jugoistočnoj Europi.

Napravljen je za potrebe velike Milenijske izložbe u Budimpešti 1896. kojom je Mađarska slavila svoju tisućljetnost, a onda, i opet na Bukovčevu inicijativu, vlakom preseljen u Zagreb. Razmontiran je nakon izložbe i, da, željeznicom dopremljen u Zagreb te nanovo podignut ovdje u sljedeće dvije godine. Preseljena željezna konstrukcija, kaže nam v.d. ravnateljica paviljona Irena Bekić, bila je izrazito moderna, lagana, vrlo suvremena, slična konstrukciji Eiffelova tornja.

- Paviljon je stradao u potresima 2020., no upravo ga je ta željezna konstrukcija sačuvala od još i teže sudbine - napominje ravnateljica dok šetamo obnovljenom zgradom. Dva su jaka potresa 2020. osjetno devastirala zgradu, učinila je neuporabljivom - otpale su štukature, oštećena je prekrasna staklena kupola, no najveća šteta bila je to što se zgrada nagnula. Sad je značajno ojačana sa 70 tona čelika.

U obnovu je uloženo 20 milijuna eura, financirano iz različitih izvora - grada, države, sredstava FSU...

Dok počinjemo šetnju na glavnom ulazu, kroz ostakljena vrata svako malo virkaju znatiželjni turisti. Pogled koji puca s vrata, kroz glavnu dvoranu paviljona pa dalje kroz prozore prema Tomislavovu trgu, doista je fascinantan. Fascinantno je i to što je paviljon od nastanka do danas bio, i ostao, umjetnički, isključivo u funkciji izložaba. Kroz povijest je bilo ideja da postane burza, knjižnica, muzej, ali je ostao ono što su Bukovac i njegovi suvremenici željeli - kuća umjetnika. Nema stalni postav, ugošćuje rotirajuće izložbe. Imao je, zapravo, jednu “stalnu” izložbu, Meštrovićevu, neplaniranu. Više o tome u nastavku. Preživio je ratove, u prvom je čak u prizemlju ugostio i ratnu pučku kuhinju, preživio je i duga razdoblja zanemarivanja, gladne godine naše turbulentne povijesti.

Kako otkriva Bekić, obnovljeni paviljon bit će otvoren međunarodnom izložbom koja će trajati pet mjeseci, i pričati povijest paviljona, ispričati čak i nepoznate crtice iz njegova postojanja. I mi smo otkrili neke od njih.

Za Hrvate je mađarsko slavlje u Budimpešti 1896. bilo, dakle, politički nepoželjno šenlučenje jer Mađarskoj smo bili politički i pravno podređeni. Usprkos tomu, ili baš zato, hrvatski su umjetnici, na inicijativu Vlahe Bukovca, tražili da se sagradi poseban montažni Paviljon umjetnosti koji će nakon izložbe biti trajno prenesen u Zagreb. Ban Khuen Héderváry zahtjev im je odobrio. S jedne strane, podignut je kao simbol urbanog rasta, kulturne emancipacije te procesa modernizacije i metropolizacije Zagreba, s druge je bio manifestacija mađarske političke retorike o “sretnome mirnome milenijskom vremenu” i pacifikaciji slavenske strane.

- Najveće je pitanje kod nas bilo da li sudjelovati na izložbi koja slavi mađarsko carstvo. Odluka je bila politička i nije bila laka. Na kraju je odlučeno da se na izložbu ide, i to s četiri paviljona - kaže nam Bekić.

U Budimpešti je, osim ovog, Hrvatska imala paviljon za industriju, obrt i gospodarstvo arhitekta Vjekoslava Heinzela, paviljon za šumarstvo i lovstvo Hermana Bolléa i Hrvatsku kušaonu, ugostiteljski objekt namijenjen kušanju domaćih vina, piva i šljivovice, koji je osmislio naš, tad vrlo popularan arhitektonski tandem, Hönigsberg & Deutsch. Samo je Umjetnički paviljon poslije izložbe preseljen u Zagreb, Bukovac je uspio i ostale umjetnike animirati oko te ideje. Tako je postao prva infrastruktura namijenjena samo umjetnicima. Bilo je u Zagrebu i drugdje galerija i prije, ali nisu bile namijenjene isključivo umjetnosti. Paviljon je to trebao biti - dar umjetnicima, samo njihov prostor za izlaganje, priča nam ravnateljica.

U Budimpešti je paviljon na željeznoj konstrukciji podignula tvrtka Danubius, prema nacrtima mađarskih arhitekata Korba i Giergla, a radovi na željeznom skeletu paviljona u Zagrebu povjereni su bečkim arhitektima Helmeru i Fellneru, poznatim projektantima kazališnih zgrada u srednjoj i istočnoj Europi, pa tako i zagrebačkog HNK. Gradnju u Zagrebu izveli su Hönigsberg i Deutsch, pod nadzorom gradskog inženjera Milana Lenucija. Paviljon je dovršen u samo dvije godine, tijekom 1897. i 1898., te svečano otvoren 15. prosinca 1898. izložbom “Hrvatski salon”.

Otad su se ovdje nizale značajne izložbe hrvatskih i međunarodnih autora i autorica. Između ostalih, tu je izlagao Klub likovnih umjetnica - prvo udruženje umjetnica na južnoslavenskim prostorima u čijoj je organizaciji održana i izložba Käthe Kollwitz, 1936. Ili, izložba grupe Zemlja, od kojih se zadnja nije održala zbog zabrane rada udruženja 1935. Nadalje, izmjenjivali su se ovdje Proljetni saloni, Zagrebački saloni, Saloni mladih, međunarodni pregledi tekućih umjetničkih fenomena i tendencija, izložbene prezentacije ključnih predstavnika moderne umjetnosti s ovih prostora te suvremenih umjetničkih praksi.

No vratimo se malo još do Bukovca, koji, kao ni mnogi njegovi suvremenici, nije bio zadovoljan izvedbom paviljona 1898.

- Nisu bili sretni kad je napravljen. Kako je to tad rekao Bukovac, ‘paviljon je izgubljen zavazda!’. Naime, nije im se sviđao dekor, bilo ga je previše, pa sama umjetnost nije mogla doći do izražaja. Iz tog se razloga interijer paviljona sve do ‘50-ih pokrivao tekstilom, različitim materijalima, pretvarao u white cube. Tek su poslije, što je umjetnost postajala minimalističkija, umjetnici postajali oduševljeniji dizajnom paviljona - navodi nam ravnateljica Bekić.

U obnovi su otkriveni mnogobrojni slojevi boje na unutarnjim zidovima, koja se mijenjala s izložbama. Restauratori smatraju da je originalna boja iz 1898. pompejski crvena, no odlučeno je da zidovi ostanu bijeli. Iako je postojala i ideja da se na jednome mjestu ostavi vidljivom originalna konstrukcija željezne grede, konzervatori su smatrali da je sve potrebno vratiti u originalno stanje. Originalne je željezne stupove moguće vidjeti u prizemlju paviljona, gdje je nekad, do ‘90-ih, bio restoran. Bijeli su, prostoru daju poseban “štih”.

Nakon potresa je gornja etaža postala neuporabljiva za korištenje, kupola je bila razbijena, došlo je do nagiba cijele zgrade, ali je stara konstrukcija spasila paviljon od urušavanja. I doista je genijalna - tako elegantna, profinjena, lijepa, opisuje nam ravnateljica.

Obnova je, u građevinskom smislu, počela 2023., dotad je trajalo rješavanje papirologije, natječaji... Sve se sad privodi kraju.

Jesu li u paviljonu tijekom obnove otkrili i nešto dotad nepoznato, zanimalo nas je. Jesu.

- U prizemlju smo, ispod ulaznih stepenica, otkrili dosad nepoznat dio prostorije, koja je bila pregrađena, i služila za sanitarni čvor. Kad se srušilo pregradu, otkrili smo prelijepe svodove od cigle - pokazuje nam Bekić.

Novootkrivenu prostoriju je, nažalost, nemoguće fotografirati, radovi su još u tijeku. Mala je to prostorija sa starim ciglenim lukovima, koja će ubuduće služiti kao kinodvorana, dvorana za manje projekcije. Zavirili smo samo nakratko unutra - posebna je, katapult u neka davna vremena.

E, da, Bukovac. Dakle, nakon što ga je naljutilo kako novosagrađeni paviljon izgleda, a i zato što je općenito bilo razmirica oko dodjele ateljea umjetnicima u Zagrebu, Vlaho nije došao na otvorenje paviljona, odnosno prve izložbe, “Hrvatskog salona”. Paviljon je bio kap koja je prelila čašu, punu razmirica. Otišao je iz Zagreba natrag u svoj Cavtat, a onda, koju godinu kasnije, i iz Hrvatske, u koju se za stalno više nije vratio.

Čitav je Bukovčev život bio filmski, i u njega se savršeno uklapa i mit da je, gledajući kroz svoj prozor prekoputa, na ledini Lenucijeve potkove zamislio hram likovne umjetnosti.

Rođen je 1855. u Cavtatu, no već s 11 godina sa stricom odlazi u New York, gdje stric ubrzo umire, a strina Vlaha, umjesto u školu, šalje u popravilište. S 15 godina dječak se vraća u Cavtat, ali odlučuje ploviti kako bi zaradio za život. Ubrzo, međutim, na brodu doživljava nesreću, i baš tijekom oporavka u Cavtatu počinje slikati. Kao tek punoljetan mladić odlazi u Peru, zatim u Kaliforniju, u kojoj počinje njegovo ozbiljnije slikarstvo - živi od izrade portreta i slikarske poduke. Odlučuje vratiti se u Europu i studirati slikarstvo. Obiteljsko prezime Faggioni pohrvatio je u - Bukovac, ime Biagio promijenio u - Vlaho. Primaju ga na parišku École des Beaux Arts, u već popunjenu klasu profesora Cabanela... Postaje poznat. U Zagreb dolazi 1893. i postaje bitna figura naše umjetničke scene, pokretač likovnih događaja. Udara temelje hrvatske moderne. Mlade umjetnike 1897. potiče da istupe iz konzervativnog Društva umjetnosti i osnuju Društvo hrvatskih umjetnika, u duhu novog vremena. Otud i “Hrvatski salon”, kojim je otvoren Umjetnički paviljon - prvo reprezentativno predstavljanje hrvatskih umjetnika. Neposredno prije otvaranja izložbe, a zbog kulminacije nesuglasica s Izidorom Kršnjavim, Bukovac odlazi iz Zagreba. Nakon četiri godine Cavtata seli se u Beč, a onda biva pozvan u Prag na mjesto profesora na Akademiji likovnih umjetnosti. Ljeti dolazi u Cavtat, posljednji put 1920. Umire dvije godine kasnije u Pragu. Uz najveće je počasti pokopan u rodnom Cavtatu.

Sukob starih likovnjaka i mladih, koji su ustali protiv akademskih šablona i tražili punu umjetničku slobodu, počeo je na “Hrvatskom salonu” u paviljonu, označivši početak hrvatske moderne. Na izložbi su u središnjem prostoru paviljona izlagali kipari Robert Frangeš i Rudolf Valdec, a u dva prostrana krila Vlaho Bukovac, Oton Iveković, Ferdo Kovačević, Bela Čikoš-Sesija, Menci Klement Crnčić, Ivan Bauer, Robert i Leopoldina Auer, Oskar Alexander, Zoe Preradović, Slava Raškaj... Paviljon je za to vrijeme bio hipermoderan, unatoč historicističkim detaljima koji su razljutili Vlaha. Ispričajmo sad i Meštrovićevu epizodu. Naš je najslavniji kipar bio jako vezan uz paviljon, smatrao ga je svojim gnijezdom, pa su u njemu dugo, krajem dvadesetih i tridesetih godina, bili smješteni sadreni modeli čikaških “Indijanaca” i “Grgura Ninskog”.

Uselio je 1932. ovamo svoje “Indijance” i dugo ih nije micao - izložbe su se izmjenjivale oko njih, “Indijancima” se sve prilagođavalo. Kad je paviljon postao derutan, Meštrović se okrenuo - Meštrovićevu paviljonu, rekla nam je ravnateljica Bekić.

Hrvatsko društvo umjetnika “Strossmayer” 1933. potpisuje sporazum s Odborom za podizanje spomenika kralju Petru I. Velikom Osloboditelju u Zagrebu da se taj spomenik, umjesto u obliku statue, podigne kao Dom likovnih umjetnosti na Trgu kralja Petra. Kako je spomenik trebao raditi Meštrović, njemu su povjerili izradu idejne skice Doma, otvorenog 1938.

U Umjetničkom paviljonu su, osim Meštrovića, izlagali Paul Klee, Oskar Kokoschka, George Grosz, mnogi drugi, svi redom umjetnici koji danas čine povijest umjetnosti. U paviljonu su izlagali u vrijeme svoje najveće aktivnosti. Paviljon je imao, i ima, stalnu suvremenost, istaknula je njegova ravnateljica.

I prekrasan je u novom ruhu. Obnovljena je kupola, potpuno rekonstruiran pod, s djelomično staklenim površinama zelene boje, koje vizualno povezuju donju i gornju etažu, odnosno propuštaju prirodno svjetlo s gornjeg ostakljenoga krova i kupole, u prizemlje. Bilo je teško u obnovi pronaći originalno zeleno staklo kao u vrijeme gradnje, danas mu je sastav drukčiji, a malo je drukčija i nijansa dijela poda jer ni takav kamen više nije moguće pronaći. Na ulaznom dijelu ugrađeno je i dizalo, za nesmetano kretanje osoba s invaliditetom. To je novost.

Stepenicama, originalnim, iz Bukovčeva vremena, silazimo u prizemlje, koje će ubuduće također služiti umjetnosti. Ovdje je prije mnogo vremena bio restoran, dugo već i zatvoren. Neke će se izložbe moći održavati i u prizemlju i na katu, ili će biti moguće organizirati dvije različite. U prizemlju će biti i kafić, velika suvenirnica, središnji prostor komunikacije, tu su i uredi zaposlenih. Prizemlje, osim originalnih željeznih stupova obojenih u bijelo, krase originalna vrata, svuda su očuvana. Nevjerojatno je da je čak i to opstalo kroz dugih 128 godina žute ljepotice na Lenucijevoj potkovi.