Kao mnogi suvremeni spisatelji, i Irac John Connolly počeo je kao novinar. Plaćaju ti da pišeš - za njega je to bio savršen posao. Radio je kao freelancer u The Irish Timesu. Sve dok mu nije dosadilo.

"Srce me stalno vuklo pisanju fikcije, što nije baš poželjno u novinarstvu. Novinari stvarno ne vole izmišljati stvari. Postao sam frustriran time i počeo pisati svoj prvi roman", kaže Connolly.

Za to mu je trebalo pet godina, ali se isplatilo. “Sve mrtve stvari” postao je bestseler, osvojio je nagradu Shamus za najbolji prvi kriminalistički roman u SAD-u, i to kao prvi neamerikanac. 

Taj je roman i prvi u serijalu o Charlieju Parkeru, privatnom detektivu i mračnom antijunaku, o kojem je Connolly kasnije objavio još 13 romana. 

Parker je bivši njujorški policajac, sad privatni detektiv, izvrstan u svom poslu, u kojem se oslanja na nepogrešivu intuiciju, ali i svoje široko znanje o kriminalistici i zločinima. Psihološko profiliranje, verbalna analiza, slaganje svih mogućih kriminalističkih slagalica njegov je posao za koji je vrlo motiviran, a usto mu nije problem upotrijebiti fizičku silu kad je to potrebno. 

Pa i kad nije potrebno, Charlieju Parkeru nasilje nije tabu te ga se zbog takvih karakteristika brzo svrstava u antijunake. Izmučen je svojom prošlošću, o kojoj Connolly piše u prvoj knjizi. “Sve mrtve stvari” bave se njegovim lovom na ubojicu njegove supruge i kćeri.

"Kad sam počeo pisati o Parkeru, nisam stvorio popis karakteristika koje će taj lik imati. Jednostavno sam počeo pisati o muškarcu koji ide posjetiti grobove svoje supruge i djeteta, a onda sam proveo godine pokušavajući ga shvatiti. To još radim, proces nije prestao - kaže Connolly, koji misli da njegov lik nije klasičan antijunak i detektiv iz krimića nego jednostavno čovjek koji se bori s pojmovima kao što su oprost, iskupljenje i koji pokušava naći svoje mjesto na svijetu", kao i svi mi, uostalom.

Connollyjev detektiv i njegova potraga za mentalnim mirom i zdravljem okružena je brutalnim opisima nasilja i zločina, nevjerojatno detaljnim slikama osakaćenih trupala i likovima koji tjeraju strah u kosti.

Connolly kaže kako su jaki, dobro razrađeni likovi najvažniji u pisanju kriminalističkih romana, odnosno u pisanju beletristike uopće.

"Mnogi misle da se dobri krimići temelje na razrađenoj radnji. To je pogreška, sve što vam treba su jaki likovi. Kad razmislite o tome, radnja je ono što likovi čine. Morate krenuti od likova, od ljudi i oni će voditi roman", kaže Connolly. 

Osim dobro razrađenih karaktera, njegove romane karakteriziraju natprirodni elementi koje ubacuje u sasvim realne situacije, a koji, koliko god neočekivani, ne djeluju isforsirano. Tako su snovi Charlieja Parkera često ključni za slučajeve koje rješava.

"Mislim da svaki autor počinje pisati ono što voli čitati. Ja volim krimiće i volim fantastiku, pa sam počeo pisati nekakav hibrid ta dva žanra", kaže Connolly. 

Svaki žanr ima svoje zakonitosti, a Connolly uzima ono najbolje od oba. Tzv. velike teme iz kriminalističkog romana, kao što su odnos i razlika između pravde i prava, života i smrti te potreba za empatijom u našem društvu.

Connolly kaže kako voli spajati dva žanra i jer oba mogu biti “nositelji” nekih drugih tema o kojima želi progovoriti u svojim djelima, ali ne želi da budu u fokusu. Osude nekih društvenih praksi i vrijednosti u njegovim romanima nisu strane. 

Kritiziranje prava na korištenje oružja, rasizma i neravnopravnosti spolova te kršenje dječjih prava dio su priče. Connolly kaže kako ne voli propovijedati svojim čitateljima.

"Nemam volje pisati o realističnim temama. Živimo u stvarnosti, ali ne želimo je uvijek posjetiti. Nitko ne voli kad mu se propovijeda. Komentiram, ali volim to sakriti u radnju koliko god mogu", zaključuje Connolly.

Kritika društva, ako je ima, odnosi se uvijek na američko, a ne irsko društvo, jer Connollyjevi romani smješteni su u Sjedinjene Američke Države.

"Nisam htio biti poznat kao irski pisac niti uopće se upuštati u rasprave što to podrazumijeva. Htio sam pobjeći od tih ograničavajućih definicija irskog pisca", kaže Connolly. 

Ideja je bila “uvesti” američki stil u Irsku ili uklopiti irski stil u američki stil romana.

"Zaključio sam da američki stil u irskoj književnosti neće dobro funkcionirati. Zato sam uveo europski štih u američki roman, donio sam mu fascinaciju metafizikom i mitologijom, između ostalog", kaže Connolly. 

Dodaje da su njegovi romani presočni da bi bili američki, ali i prestrogo strukturirani da bi bili irski.

"Mislim da smještanjem svojih likova u američko okruženje dajem autsajdersku notu i mislim da je to pozitivno. Svaki bi pisac trebao biti autsajder, pogotovo pisac kriminalističkih romana, kao što je, uostalom, svaki detektiv u krimićima autsajder na neki način. Stil pisanja određuje i moje irsko, katoličko podrijetlo, što je također svježi dodatak mom pisanju. Iz toga vjerojatno proizlazi i moja fascinacija s iskupljenjem, oprostomw i svime metafizičkim", kaže Connolly.

Hibridizacija žanrova upravo je ono što se sviđa njegovim čitateljima. Njegovi se romani čitaju u cijeloj Europi, SAD-u, Australiji i Novom Zelandu, ali i Aziji. Punokrvni krimići s dozom nadrealnog oduševili su čitatelje u Hong Kongu i na Tajvanu.

"Mislim da sam jedan od prvih počeo s kombiniranjem ta dva žanra i ljudima se svidjelo. Stvarno uživam u istraživanju sličnosti i razlika krimića i fantazije", kaže Connolly.

Jedna od stvari koje su mu važne je kontinuitet u serijalu o Charlieju Parkeru. Svaka se knjiga, dakako, može čitati bez prijašnjeg znanja, ali Connolly preporučuje čitanje po redu.

"Ne zanima me pisanje odvojenih priča o istim likovima. Čitanje od početka serijala do kraja čitatelju daje puno širu perspektivu i cjelovitu priču o osobnosti Charlieja Parkera, ali i drugih likova koji se pojavljuju u romanima te se pred njim otvara šira priča koja je u pozadini svih događanja", rekao nam je Connolly.

Uz krimiće napisao je i zbirku kratkih priča “Nokturno” te serijal fantastičnih romana za djecu, “Vrata” i “Paklena zvona”. Glavni lik je Samuel Johnson, koji se sa svojim psom Boswellom bori protiv mračnih sila. 

S kolegicom Jennifer Ridyard piše fantastični serijal za tinejdžere pod nazivom “Kronike osvajača”. Jedna od razlika između pisanja za djecu i odrasle su tzv. siva moralna područja.

"Djeca ne vole siva moralna područja, i to s punim pravom. Njihov je moral puno jednostavniji. Također, odrasle možete patronizirati, ali djecu ne. Dok pišem za njih, pustim mašti na volju i mogu biti duhovit, ili barem pokušati", kroz smijeh kaže Connolly.

Njegov serijal za djecu o Samuelu Johnsonnu uskoro će se prenijeti i na filmsko platno. Connolly trenutno pregovara o uvjetima sa studijem DreamWorks, dok je prema njegovoj kratkoj priči snimljen film “Nova kći” s Kevinom Costnerom.

O Hrvatskoj, priznaje, ne zna puno, i posjet Zagreb Book Festivalu bilo mu je prvo susretanje s našom zemljom, ali je upoznat s crticama iz naše povijesti - od Habsburgovaca, preko Jugoslavije do Domovinskog rata.

"U romanu ‘Pjesma sjena’ pisao sam o ustašama, odnosno o Krunoslavu Draganoviću i ljudima koji su, poput njega, štitili naciste", kaže Connolly. 

Krunoslav Draganović inače je svećenik koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao nacistima i fašistima da pobjegnu u Južnu Ameriku.

Između ostalih, pomogao je čelniku Nezavisne Države Hrvatske Anti Paveliću i zloglasnom Hitlerovu doktoru Josefu Mengeleu, koji su tako izbjegli suđenja za svoje zločine. 

Često se kod nas govori o sličnostima Irske i Hrvatske, a očito je da i u kulturnoj politici postoje slični problemi. Connolly kaže kako je podrška umjetnicima, posebno književnicima, pala otkad je na vlasti desno orijentirana stranka Fine Gael.

"U posljednih pet godina, koliko su na vlasti, vidi se da ne cijene umjetnost previše. Možda je to samo karakteristika desnice, koja ne simpatizira sektor koji ne može kontrolirati", kaže Connolly. 

Dodaje kako je donedavno postojala direktiva prema kojoj spisatelji ne moraju plaćati porez, no taj privilegij više ne postoji. Connolly kaže kako ga jako zanimaju djela hrvatskih književnika.

"Nažalost, zasad nisam uspio pronaći prijevode. Jako me zanimaju djela Gorana Tribusona, pa se nadam da ću uspjeti doći do nekih njegovih djela na engleskom", kaže Connolly. 

Inače čita sve što mu padne pod ruku, neovisno o žanru. U posljednje vrijeme posvetio se čitanju engleskih i svjetskih klasika jer je shvatio da ima “rupe u znanju”.

"Malo se sramim jer još nisam pročitao sve od Dickensa, pa se sad fokusiram na njega. Valjda sam došao u te godine", kaže. 

Sve manje čita kriminalističke romane, ali uvijek se vraća svom uzoru, Jamesu Leeju Burkeu.

"On je imao velik utjecaj na mene i moj stil. Njegovi opisi pejzaža su veličanstveni. Jedan od važnijih utjecaja na mene je imao Ross Macdonald. Među uzore u pisanju svakako idu i Charles Dickens, P.G. Wodehouse, M.R. James, Alexandre Dumas...", kaže Connolly.