Čudesna je zemlja Hrvatska: više od 50 posto njezinih građana godišnje ne pročita ni jednu jedinu knjigu, broj gledatelja fimova, domaćih i stranih, u kojima glavna uloga nije helikopter, jednak je broju navijača na utakmici Lokomotive i Cibalije, najizvođeniju i najposjećeniju operu od neovisnosti vidjelo je i čulo manje ljudi nego Marka Perkovića Thompsona na jednoj turneji, i to bez koncerta u Čavoglavama, galerije možda ne zjape prazne, ali gužve nema, muzeji su, za većinu, ona mjesta na koja djeca moraju ići kad su na ekskurziji, veliki, u Jugoslaviji formatirani festivali - propadaju, a novi su permanentno na egzistencijalnom rubu, dok su kvalitetni kazališni komadi izvan Zagreba i Rijeke česti kao snijeg u Šibeniku.

U toj i takvoj čudesnoj zemlji Hrvatskoj najoštrije su se polemike vodile oko toga tko će biti ministar ili ministrica kulture! 

Ne bi to, s obzirom na dijagnozu, trebalo biti neobično, samo da najglasniji i najagilniji proizvođači buke nisu oni kojima je, mahom, najznačajniji domaći glazbenik upravo Thompson, redatelj Jakov Sedlar, dok se imena omiljenog pisca nikako, pa tako svaki dan, ne mogu sjetiti, kao ni onog najdražeg slikara: znaju tek kako je on, taj najdraži, naslikao Josipa Broza Tita s vampirskim zubima. Razne veteranske udruge, pa one stradalničke, zatim majčinske, vjerske, ma svi što su za Zlatka Hasanbegovića čuli kad ga je Karamarko montirao u Runjaninovu na broj dva, da bi ga zavoljeli kad je s iste adrese počeo isjerivati red, rad i znanje, od izbora do neki dan nisu radili ništa drugo nego se bunili zbog mogućnosti da na njegovo mjesto dođe Nina Obuljen. 

Naravno, kao što pojma nemaju o znanstvenom radu odlazećeg ministra – a nemaju namjeru čitati ni ubuduće, nije im zabavno – jednako tako veze blage nemaju ni o Nini Obuljen niti, zapravo, razumiju zašto su se, u suštini, bunili protiv nje i njoj sličnih.

Branitelji Ministarstva kulture, nesvjesno i nakon instrumentalizacije - što niti ih amnestira niti čini manje iritantnim - zapravo i nisu verbalno ratovali isključivo s nekadašnjom tajnicom u mandatu Bože Biškupića, nego su pružali otpor svakoj mogućnosti da se u praksi počne dešavati ono o čemu je, na početku kratke i štetne ministarske karijere, govorio Hasanbegović.

Bivši je ministar, naime, prije nego što će učiniti sve suprotno od najavljivanog, rekao kako ne postoje lijeva i desna kultura, nego samo ona vrhunska. Djela su mu, je li, bila dijametralna od riječi. 

Zlatko Hasanbegović, ne treba griješiti, nije imao niske kriterije u vrednovanju domaće kulturne produkcije, nego nije imao nikakve, osim onih ideoloških.

No to se nikako ne može smatrati samo njegovim problemom – sasvim suprotno: redatelji, pisci, glazbenici, slikari, glumci..., koji pašu domaćoj desnici, raspoređenoj od Sabora do građanskih udruga i Crkve, ili su prirodno netalentirani, ili su ubili vlastiti dar u ime podilaženja publici koja misli kako se kvalitet autorskog rada mjeri napadnim domoljubljem autora.

Za sve ove godine od neovisnosti i za sve ove mjesece Hasanbegovićeva komesarskog djelovanja ništa, ali ništa značajno i relevantno nisu napravili oni za koje napadači na Ninu Obuljen ne misle su neprijatelji Hrvatske. 

Jesu, međutim, od potvrde vlade Tima Oreškovića do, evo, sklapanja Plenkovićeve kontaminirali javni prostor svakom zgodnom prilikom i što je više moguće.

Upravni nadzori Zadnji Hasanov udarac: Javno objavio izvješće o poslovanju HAVC-a

Iza iracionalnog straha od Nine Obuljen stajao je, zapravo, vrlo racionalni strah od, kažimo tako, povratka kriterija: od mogućnosti da se domaća produkcija u kulturi ne mjeri po tome je li nešto lijevo ili desno, nego po tome vrijedi li ili ne vrijedi. 

Pri tome, Nina Obuljen je bila i relativno pogodna meta: žena je – a ovdašnja desnica je mačistička i seksistička, čak i kad je predstavlja Željka Markić – nije formalna članica HDZ-a i još je u HAVC-u, važnoj instituciji čije probleme svi ovi daveži koji podižu nekakve prijave razumiju koliko i Hrvoje Hribar Higgsov bozon.

Ofenziva na nju je bila je prikriveni opći napad na bilo koga sličnog i drugačijeg od Hasanbegovića, koji je na početku mandata imao jedan problem – taj što je revizionist u najgorem mogućem smislu te riječi – da bi do kraja izazvao stotinu i jedan, odlučujući se za pustoš u izboru između ničega i nečega što vrijedi, ali ne zadovoljava njegovo poimanje kulture kao vrste teškog oružja. 

Personificirajući profesionalizam i neophodnu birokratsku korektnost, Nina Obuljen je postala kolateralna žrtva borbe za opstanak imperije diletanata skrivene iza čuvara revolucije, isturenih da pokušaju od marginalizacije spasiti sve one što su samo u izvanrednim okolnostima nešto više od upornih i ambicioznih neznalica i karikaturalnih proizvođača domoljubnog treša. 

Onih, dakle, što su pred Hasanbegovićem doživljavali orgazmičke trenutke, da bi danas drhtali od mogućnosti stručnog vrednovanja njihova rada, ma čime da se bave: slikarstvom ili kazalištem, medijima ili jazzom, pisanjem proze i poezije.

Puno više od toga tko će biti ministar ili ministrica kulture, uzrujanu je desnicu mobilizirala mogućnost da taj netko ponovno uvede red u Ministarstvo i jasno definira što vrhunska kultura jeste, a što nije. 

Samim time i na njihov užas, knjige, filmovi, festivali, izložbe, što god, prestali bi ovisiti o ideološkoj podobnosti autora, organizatora i sadržaja te se počeli mjeriti onim mjerilima prema kojima diletanti ostaju diletanti, ma koliko vremena i energije trošili na iskazivanje predimenzioniranog hrvatstva u kojem između, a i to u boljem slučaju, samo patetike i estetike stoji znak jednakosti. 

Što je u gorem, to znamo zahvaljujući Hasanbegoviću i ergeli njegovih obožavatelja.