Njegov životni put, oblikovan ekstremnim uvjerenjima i teškim moralnim izborima, djeluje poput scenarija za politički triler. Sergio Segio rođen je u Puli 1955., a odrastao u Sesto San Giovanniju, predgrađu Milana gdje se kao student filozofije uključio u radikalne ljevičarske pokrete, a potom i u oružanu borbu. U drugoj polovici 1970-ih bio je jedan od ključnih aktera talijanskih ‘olovnih godina’. Sudjelovao je u ubojstvima dvojice sudaca i vodio akciju oslobađanja zatvorenica iz zatvora u Rovigu, nakon čega je uhićen i osuđen. Proveo je u zatvoru više od dva desetljeća, a danas je pisac, javni intelektualac i aktivist za ljudska prava koji se zalaže za nenasilje i reformu zatvorskog sustava.

O njemu je 2009. doista snimljen politički triler, film “La Prima Linea”. U povodu gostovanja na Sa(n)jmu knjiga, ljubazno pristao na razgovor za Express.

Express: Rođeni ste u Puli, ali ste kao malo dijete otišli u Sesto u Milanu, gdje ste proveli djetinjstvo i mladost. Zašto se vaša obitelj iselila?

Umjesto selidbe, rekao bih da je moja obitelj morala pobjeći iz Pule. Bila je 1957. godina, imao sam samo dvije godine, moja sestra pet, a brat osam. Otišli smo zbog političkih događaja koji su utjecali na mog oca, komunističkog partizana i člana Unije Talijana Pule. Nakon raskola između Tita i Staljina i izbacivanja Jugoslavije iz Informbiroa, diljem zemlje započeo je oštar obračun s disidentima, stvarnim ili izmišljenim. Moj je otac uhićen 20. prosinca 1948. i odveden u pulski zatvor u ulici Via dei Martiri. Sljedećeg tjedna uhićena je i moja majka, da bi bila puštena u ožujku sljedeće godine.

Otac je bio među prvima deportiran na Goli otok, gdje je ostao zatočen do siječnja 1952. Izloženi stalnom policijskom nadzoru i progonu, moji su roditelji odlučili sve ostaviti i početi novi život u Italiji.

U tom smislu, za razliku od desetaka tisuća ljudi koji su napustili Pulu i Istru nakon rata, mislim da je nas prikladnije nazvati izbjeglicama, a ne prognanicima: nismo se jednostavno odlučili za drugu zemlju, napuštajući svoju rodnu, bili smo prisiljeni to učiniti.

Express: Imate li ikakav osjećaj korijena vezan za Istru? Imate li tamo rodbinu?

Zapravo, moja baka s majčine strane ostala je u Puli. Majčin brat i njegova supruga poginuli su - zajedno s još 63 osobe - u masakru u Vergaroli 18. kolovoza 1946. Nekoliko godina mi djeca, zajedno s majkom, vraćali smo se u Pulu ljeti posjetiti baku. Moj otac to nikada nije učinio: obećao je sam sebi - i održao obećanje - da se neće vratiti u svoj grad dok je Tito živ. Vratio se samo jednom, 1980-ih. Osobno, oduvijek sam osjećao snažnu, intimnu vezu sa svojim rodnim gradom. Nedavno sam slučajno naišao na tanku knjigu memoara i promišljanja istarskog prognanika Michelea Zacchigne, “Piccolo elogio della non appartenenza” (Mali hvalospjev nepripadanju). Njezino me čitanje potaknulo da promislim o vlastitom osjećaju nepripadanja, koji sam godinama doživljavao kao hendikep, kao tihu, trajnu deprivaciju.

Nosio sam je sa sobom i onda kada o tome nisam razmišljao, kada nisam bio svjestan njezina postojanja, pa čak i kada sam osjećao snažnu odbojnost prema nostalgiji, korijenima ili domovini kao patetično prizvanim pojmovima. Ipak, Pula i Istra ostale su u meni, pod kožom, kao podsvjesna memorija koja se ne da izbrisati.

Express: Milansko predgrađe Sesto u vrijeme vašeg odrastanja bilo je poznato kao snažno uporište talijanske komunističke partije. Koliko je to okruženje utjecalo na vaše kasnije političke stavove?

Svakako je imalo značajan utjecaj. Sesto San Giovanni je dobio nadimak ‘Staljingrad Italije’ i, uz Torino, ‘Grad tvornica’, budući da je bio jedno od glavnih industrijskih središta Italije, s vrlo snažnom i visoko sindikaliziranom radničkom klasom. Također je značajno doprinio antifašističkom otporu, sa stotinama radnika uhićenih i deportiranih u Njemačku. Na mene je također utjecalo to povijesno razdoblje u kojem sam se prerano uključio u politiku i aktivizam. To su bile godine obilježene intenzivnim radničkim i studentskim borbama: val pobuna mladih 1968. godine, međunarodna mobilizacija protiv agresije u Vijetnamu, ali također smo svjedočili i žestokim sukobima s reakcionarnim i neofašističkim snagama. Bombaški napad na Piazza Fontana u Milanu 12. prosinca 1969. u kojemu je poginulo 17, a ranjeno 88 osoba - ‘državni masakr’ zbog zataškavanja i kompromisa između institucionalnog aparata i neofašističkih skupina koje su ga počinile - doveo je, da tako kažem, do gubitka nevinosti moje generacije.

Treba imati na umu i međunarodni kontekst: vojne diktature u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu i Turskoj, kao i niz latinoameričkih režima, uključujući čileanski puč 1973., snažno su utjecali na talijansku javnost i politiku. Pritom su neki režimi, osobito grčki i portugalski, izravno podupirali talijanske neonacističke skupine i dijelove oružanih snaga. U toj je atmosferi general karabinjera i šef obavještajnih službi Giovanni De Lorenzo predvodio prosvjede pod sloganom: ‘Ankara, Atena, sada je na redu Rim.’

Express: U to ste vrijeme studirali filozofiju u Milanu. Kako ste od političke teorije došli do imperativa oružane borbe? Je li oružje bilo logičan nastavak kritičkog razmišljanja o tadašnjem talijanskom društvu?

Rekao bih da je moju radikalizaciju potaknula kombinacija teško razdvojivih čimbenika: osobna obiteljska povijest, specifičan talijanski i međunarodni kontekst toga doba, reakcija na autoritarne i pučističke pritiske, te snažna revolucionarna i ideološka uvjerenja. Strah od reakcionarnog zaokreta bio je tada dubok i raširen: čak su i vodeći političari, sindikalisti i oporbeni zastupnici iz opreza često spavali izvan vlastitih domova. Taj strah nije bio bez temelja, jer su kasnije rekonstruirane najmanje četiri zavjere s ciljem državnog udara, čiji je vrhunac predstavljala tajna mreža masonske lože P2 pod vodstvom Licija Gellija, kasnije sudski povezana s financiranjem masakra u Bologni 1980. U takvom se ozračju unutar izvanparlamentarnih organizacija, uključujući Lotta Continuu u kojoj sam sudjelovao, otvorila rasprava o potrebi pokretanja oružane borbe. Ta je odluka postupno mobilizirala desetke tisuća ljudi: preko 20.000 bilo je pod istragom, a oko 6.000 militanata završilo je u zatvoru. Iako je tada djelovala logično, danas je jasno da je bila pogrešna i kontraproduktivna, jer se uklapala u strategiju ‘destabilizacije radi stabilizacije’, što bismo danas nazvali djelovanjem ‘duboke države’. U tom kontekstu valja razumjeti i Gladio: tajnu paravojnu stay behind strukturu hladnoratovske antikomunističke mreže, sa skrivenim skladištima oružja uz jugoslavensku granicu, predviđenu za djelovanje iz pozadine. Statistike političkog nasilja jasno pokazuju dominaciju krajnje desnice: od 4.384 napada ili činova političkog nasilja između 1969. i 1975., 83 posto bilo je neofašističkog podrijetla. No, vlastiti izbor oružane borbe ne mogu svesti samo na reakciju i obranu. Utjecali su i drugi faktori: od mita o antifašističkom pokretu otpora kao ‘prekinutoj revoluciji’, ideja revolucionarne obnove inspiriranih antikolonijalnim borbama, do latinoameričke gerile i uvjerenja da su radničke borbe dosegle svoj vrhunac i prelaze u fazu autonomnog osvajanja moći, što je potvrdila, primjerice, okupacija FIAT-ove tvornice Mirafiori u Torinu 1973. Danas se sve to može činiti teško razumljivim, no vjerujem da naše iskustvo predstavlja zakašnjeli, završni fragment 20. stoljeća, pokušaj modernizacije i produžavanja njegovih revolucionarnih mitova.

Express: Bili ste jedan od čelnika radikalne ljevičarske organizacije Prima Linea. U jednom intervjuu rekli ste da Prima Linea nije bila teroristička skupina nego ‘borbena organizacija ljevice’. Je li nasilje legitimno sredstvo političkog djelovanja?

Političko je nasilje doista bilo jedna od tragičnih konstanti 20. stoljeća, stoljeća ratova i revolucija, masovnih istrebljenja, koncentracijskih logora i gulaga. Rat se, u osnovi, može shvatiti kao organizirano političko nasilje u njegovu najekstremnijem obliku, pokretna traka smrti. Građanski ratovi pritom se ne razlikuju bitno od osvajačkih: razlikuju se samo linije fronta, ne i logika uništenja.

Upravo takav građanski rat smatrali smo nastavkom antifašističkog i antikapitalističkog otpora iz Drugoga svjetskog rata, borbe za koju smo vjerovali da je prerano i nepravedno prekinuta. Smatrali smo da je izdana amnestijom koju je potaknuo i proveo Palmiro Togliatti, tadašnji ministar pravosuđa i vođa Komunističke partije Italije (PCI), kojom su nekažnjivost dobili brojni fašisti i ratni zločinci. Izdaja se, u širem smislu, odnosila i na napuštanje PCI-jeva programa ‘progresivne demokracije’, ideje koja je obećavala ne samo kraj fašističkog režima nego i dubinsku društvenu transformaciju. Taj je ideal podrazumijevao, ako već ne socijalizam, onda snažan i pravedan oblik socijalne politike koji bi ograničio moć i privilegije vlasničkih, liberalnih, agrarnih i industrijskih elita. Vratimo li se specifičnostima talijanskih 1970-ih, važno je podsjetiti na priznanje jednog od naših glavnih protivnika, demokršćanskog ministra unutarnjih poslova, kasnijeg predsjednika Republike i ključne figure Gladija, Francesca Cossige. Dvadesetak godina nakon tih događaja, Cossiga je izjavio da je tada bila riječ o “velikoj erupciji političke subverzije, a ne terorizma, jer ljevica nije počinila masakre, nego predstavljala politički fenomen i povijesno poglavlje.” No, ostaje činjenica da su fašistički masakri počinjeni u Italiji između 1969. i 1984. - sa 154 poginulih i više od 800 ranjenih - bili nesumnjivo teroristički. Ako sam tada smatrao političko nasilje nužnim i neizbježnim, danas ga vidim kao grubo, neučinkovito sredstvo, nesposobno proizvesti pozitivnu društvenu transformaciju. Ono ne nudi jasan moralni ni politički otklon od institucionalnog, sistemskog nasilja koje se često prihvaća kao ‘normalno’. Političko nasilje tako ostaje dio istog konceptualnog i emocionalnog okvira kao i rat. I danas mislim da je rat, svaki rat, ‘sranje’, da se poslužim naslovom nedavne knjige francuskog novinara Jacquesa Charmelota.

Express: U vrijeme vašeg djelovanja u radikalnim ljevičarskim organizacijama sedamdesetih godina, kako ste gledali na zemlje iza Željezne zavjese? Da li vam je Sovjetski Savez predstavljao uzor? Kako ste u tom smislu doživjeli pad Berlinskog zida?

Naša je kritika u to vrijeme bila gotovo podjednako usmjerena na oba bloka. Sjedinjene Države smatrali smo središtem kapitalističkog sustava i kolonijalne agresije u Aziji i Africi, te političkim pokroviteljem vojnih i fašističkih diktatura, poput one u Čileu. Istodobno, Sovjetski Savez nismo idealizirali: definirali smo ga kao socijalno-imperijalistički režim u kojem je revolucionarni naboj Oktobarske revolucije bio iscrpljen i iznevjeren. Gledajući danas unatrag, moram djelomično priznati ispravnost očeve tvrdnje da je ‘ravnoteža terora’, koju su održavala dva bloka nakon Drugog svjetskog rata, koliko god paradoksalno, osigurala četiri desetljeća relativne stabilnosti i odvratila obje sile, izuzev kubanske krize 1962., od rizika globalnog sukoba. Pad Berlinskog zida s pravom je doživljen kao povijesni čin oslobođenja i mogao je otvoriti eru globalnog mira, razoružanja, prosperiteta i multipolarnosti. Umjesto toga, dogodilo se suprotno: novi svjetski poredak koji je SAD nametnuo nakon 1989. ubrzo je proizveo duboke ekonomske, ekološke, društvene i vojne neravnoteže.

Express: U zatvoru ste proveli više od 20 godina. Kako je taj period utjecao na vas i vaš identitet? Koliko vas je nedostatak slobode promijenio?

Zatvor je za mene bio neprestana, ponekad nemilosrdna i samoporažavajuća borba, svakodnevni obračun sa samim sobom, mukotrpno otkrivanje neistraženih slojeva vlastite savjesti te preispitivanje ne samo razloga koji su me doveli ondje, nego i cijelog mog dotadašnjeg života. Osim toga, zatvor je bio i moj svjestan izbor da podijelim sudbinu svojih suboraca, jer sam, za razliku od mnogih, odlučio ne pobjeći u inozemstvo u završnoj fazi našeg djelovanja.

Naravno da sam se tijekom tih dugih godina promijenio - ali ne zahvaljujući zatvoru, nego usprkos njemu. Na vlastitoj sam koži iskusio ono što sam ranije poznavao samo teoretski: da je zatvor, kao i svaka totalna institucija, prije svega oblik sustavnog nasilja, infantilizacije i neprirodnog postojanja. Ideja da se ljudi uče odgovornosti i suživotu dok su istodobno izolirani od društva, duboka je proturječnost koja prikriva pravu narav zatvorskog sustava: pravnu odmazdu, onesposobljavanje te isključivanje ‘opasnih klasa’, odnosno onih koje društvo definira kao devijantne. Sjećam se kako je jedan novopostavljeni upravitelj, u rijetkom trenutku iskrenosti, rekao: ‘Kada sam preuzeo ovaj posao, mislio sam da ću naći zatvore pune kriminalaca, a našao sam ih pune siromašnih.’

Express: Već više od tri godine u Italiji je na vlasti desničarska koalicija Giorgije Meloni, što je dovoljno za rekapitulaciju njezine vlasti. Jesu li se vaši najveći strahovi od vladavine radikalne desnice ostvarili?

Rekao bih da učinci Melonine vlade uglavnom odgovaraju onome što se moglo očekivati. Ona dosljedno i odlučno provodi desničarsku politiku s izraženim autoritarnim tonom, čime se dodatno potkopava uloga parlamenta. Nedavno su službeni statistički podaci pokazali porast cijena hrane od 24,9 posto u posljednje četiri godine te stopu rizika od siromaštva od 18,9 posto, gotovo tri postotna boda iznad europskog prosjeka, dok su prosječne plaće i dalje među najnižima u EU-u. Premda su društveni rezultati zanemarivi, a ekonomske i porezne mjere u najvećoj mjeri idu u prilog bogatijim slojevima, vlada se posebno aktivno bavi područjem javnog reda i tzv. sigurnosti.

U tom je polju donesen niz restriktivnih zakona usmjerenih na nevladine organizacije, migrante i brodove s humanitarnim misijama, ekološke aktiviste, sindikate, kao i na područja koja tradicionalno nisu sigurnosno pitanje, poput rave zabava ili mirnih prosvjeda u zatvorima. Istodobno su uvedene mjere koje dodatno štite policiju od kaznene odgovornosti.

Uz to, opozicija je u tim pitanjima izrazito slaba, pa čak i suučesnička. Treba također jasno istaknuti da mnoge autoritarne mjere sadašnje vlade samo slijede trag zakonodavstva prethodnih, uključujući i onih lijevog centra. To upućuje na dublji problem: politička ljevica u Italiji već dugo nije u stanju provoditi koherentne politike u zaštiti radnika i društveno najugroženijih.

Express: Čitav život bili ste veliki kritičar kapitalizma. Smatrate li da je taj sustav moguće popraviti nekim mjerama - poput uvođenja temeljnog dohotka ili eksponencijalnog oporezivanja najbogatijih - ili bi ga trebalo srušiti? Postoji li alternativa kapitalizmu?

Odgovarajući na prethodno pitanje, zaboravio sam spomenuti da je vlada Giorgije Meloni ukinula građanski dohodak, koji je prethodno smanjio stopu siromaštva. Nisam spomenuo ni snažno protivljenje vlade vrlo umjerenom prijedlogu sindikata CGIL o uvođenju višeg poreza na velika bogatstva, koji je jedan od potpredsjednika vlade kritizirao kao ‘mjeru u sovjetskom stilu’. Nadalje, čak se i u Sjedinjenim Državama Donalda Trumpa novi gradonačelnik New Yorka u javnosti proglašava ‘teroristom’ jer je tijekom kampanje predlagao mjere za socijalnu i fiskalnu pravednost. Što se tiče alternative kapitalizmu, ovdje nemam prostora širiti raspravu, ali činjenica je da su iskustva 20. stoljeća - osobito degeneracija sovjetskog i azijskog modela socijalizma - ozbiljno umanjila uvjerljivost i privlačnost alternativa tržišnom gospodarstvu. Unatoč tomu, osobno ostajem privržen ideji, koliko god utopijska bila, komunizma koji bi mogao istodobno jamčiti socijalnu pravdu, jednakost i slobodu. Uvjeren sam da je moguća ‘promjena svijeta bez osvajanja vlasti’, kao što je to artikulirao antiglobalizacijski pokret na prijelazu stoljeća. Jedno, međutim, smatram nedvojbenim: kapitalizam i turboliberalizam novog tisućljeća doveli su čovječanstvo i planet do ruba propasti. Suočeni smo s ekološkim kolapsom, neograničenom dominacijom financijskog i vojno-industrijskog kompleksa, erozijom demokracije, krizom međunarodnog prava i uspostavom ‘zakona najsnažnijeg’. Promjena sustava postala je pitanje golog preživljavanja.

Express: Unatoč svemu, danas u svijetu više gotovo ne postoji revolucionarna ljevica. Zašto je tome tako? Zašto današnji mladi ljudi nemaju potrebe boriti se protiv sustava?

Više nema, ili gotovo da nema, revolucionarne ljevice jer je kapitalistički sustav trijumfalno izašao iz prošlog stoljeća, restrukturirajući ne samo tržište rada već i vlastitu kontrolu nad društvom kroz postfordizam, financijalizaciju gospodarstva, kibernetiku, nove algoritamske oblike komunikacije, a sada i umjetnu inteligenciju. Potrebna je vizija promjene dostojna tih izazova: radikalna, ali ne ideološka, koja nadilazi i inovira kategorije 20. stoljeća, a istovremeno prepoznaje njihova ograničenja i ispravlja njihove pogreške. Mladi ljudi ne osjećaju potrebu, ili ne vide mogućnost, boriti se za promjenu stvarnosti upravo zato što se ne pojavljuju uvjerljive i poželjne alternative. Međutim, moramo priznati da postoji značajna masovna mobilizacija na međunarodnoj razini, poput protivljenja masakru koji se događa u Gazi ili, na lokalnoj razini i bez vanjskog uplitanja, prosvjeda u Srbiji protiv privatizacije. Zajednička dobra i njihova obrana model su i horizont potencijalno sposoban za ujedinjenje i mobilizaciju. Konačno, treba napomenuti da je naša perspektiva uvijek uvelike usmjerena na Zapad, koji ima malo znanja, razumijevanja ili čak informacija o tome što ostatak svijeta misli i što se tamo događa.

Express: Iz perspektive nekoga tko se godinama bavi ljudskim pravima, kako biste definirali globalne trendove u poštivanju ljudskih prava posljednjih godina?

Nažalost, globalni trendovi ljudskih prava jasno se vide na ‘rubnim’ mjestima: kontinuirano istrebljenje Palestinaca i višedesetljetni aparthejd pod okriljem suučesničkih ili ravnodušnih zapadnih vlada te neokolonijalnog projekta Izraela i SAD-a predstavljaju povijesnu prekretnicu. Razoren je poredak nastao nakon Drugog svjetskog rata. Međunarodno pravo, krhke nadnacionalne institucije i ideja sprječavanja ratova urušene su nekažnjivošću i logikom moći. To je ujedno i etička prekretnica: pred genocidom u realnom vremenu ne može se biti neutralan. S jedne su strane potlačeni, s druge tlačitelji. Moramo izabrati.

Express: Kad se danas osvrnete na svoj život, žalite li zbog nečega? Jeste li nešto trebali napraviti drugačije?

Ono za čime žalim svakako nadmašuje ono čemu se nadam, kao što je, pretpostavljam, slučaj kod većine onih koji su stigli do posljednjeg životnog poglavlja. U mojem slučaju, u životu ispunjenom pogreškama, naporima te bolima koje sam i prouzročio i podnosio, popis stvari koje sam trebao učiniti drugačije, popis izgubljenog vremena, propuštenih trenutaka i neiskorištenih prilika, toliko je dug da ga je teško čak i pojmiti.