Na pitanje kako bi izgledala Ukrajina bez lika i djela Tarasa Ševčenka ne postoji odgovor. Ovaj najvažniji ukrajinski nacionalni pjesnik, čija djela predstavljaju središte ukrajinskog književnog kanona, smatra se najzaslužnijim za oblikovanje ukrajinskog identiteta, suvremenog ukrajinskog jezika i nove ukrajinske književnosti. On je prorok i duhovni otac čijom je riječju preporođeno ukrajinstvo te koji se i danas smatra simbolom borbe za slobodu, ali i simbolom čitave Ukrajine.

“Ove godine obilježava se 212. godišnjica rođenja Tarasa Ševčenka i bilo tko može postaviti pitanje koliko se poznatih pjesnika rodilo, živjelo i pisalo od tada te zašto baš Ševčenko? Zašto se spomenici Ševčenku dižu gdje god postoje Ukrajinci i zašto baš njemu nosimo cvijeće? Zato što Ševčenko za nas nije jedan od mnogih, on nije jedan u nizu književnika, nego osoba koja je u trenutku proljeća naroda postala utjelovljenje svega što su Ukrajinci mislili, sanjali i željeli i utjelovljenje onoga kako Ukrajinci razmišljaju o sebi. To je ona Ukrajina opjevana u njegovim pjesmama, to je borba i to je iznimna ljubav prema svojoj zemlji i snaga riječi koju osjećamo i dan danas. Taras Ševčenko manje je od trećine života živio u Ukrajini, a upravo je to pokazatelj da, kako biste bili osoba koju će kasnije svi Ukrajinci nazivati prorokom, ocem, kobzarom, nije potrebno samo biti prisutan, nego upravo sve to osjećati”, ispričala nam je dr. sc. Dariya Pavlešen, docentica na Katedri za ukrajinski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Taras Ševčenko rođen je 9. ožujka 1814. godine u selu Morynci na području današnje Čerkaske oblasti. Porijeklom iz kozačke obitelji koja je prisilno postala kmetska, Ševčenko je bio odgojen u duhu kozačkih tradicija te se trajno zalagao za neovisnost Ukrajine koju je bio prisiljen napustiti kada mu je bilo samo 14 godina. Uz pomoć ukrajinskih i ruskih intelektualaca 1838. godine otkupljen je iz kmetstva te je završio Likovnu akademiju u Sankt Peterburgu.

U Ukrajinu se vratio 1843. godine te je bio izuzetno potresen užasima kmetstva, potlačenošću naroda i činjenicom da su od junačke prošlosti preostale samo kozačke grobnice. Nedugo nakon toga zbog sudjelovanja u tajnom Čirilometodskom bratstvu, koje je osnovano 1847. godine na Sveučilištu u Kijevu, uhićen je i prognan u vojsku kao običan vojnik, “uz najstroži nadzor i zabranu pisanja i slikanja”. Od deset godina koliko je proveo u tom progonstvu, tijekom prve tri godine napisao je 100 pjesama i sedam poema, a u preostalih sedam godina samo jednu pjesmu. Mnoge njegove knjige bile su zabranjene u Rusiji i u onim dijelovima Ukrajine koji su se nalazili unutar Ruskog Carstva, a njegova sabrana djela u Rusiji su objavljena tek nakon 1905. godine. Svoju prvu pjesničku zbirku “Kobzar” napisao je 1840. godine te je ona do danas ostala najčešće objavljivanom njegovom zbirkom, a sam naslov upućuje na ukrajinskog narodnog putujućeg pjevača, barda, pjesnika, a često i slijepog izvođača pjesama uz pratnju kobze ili bandure. Prvo izdanje zbirke sastojalo se od svega osam pjesama te je već tada označilo prekretnicu u ukrajinskoj književnosti. Pjesme su to koje tematski najčešće obuhvaćaju ukrajinsku junačku prošlost te izražavaju neopisivu tugu zbog gubitka slobode, ali i snažnu vjeru u neuništivost kozačkog duha.

“Ukrajinci su doista logocentričan narod, za nas snaga riječi ima posebno značenje, a to je vidljivo i u onim situacijama kada ljudi koji nisu filolozi citiraju Ševčenka ili ga stavljaju na svoj štit u trenutku kada se treba boriti za svoju zemlju. Njegova slika u kućama se obično nalazila pored ikona, on je zaista bio simbol neke zaštite, snage, ali i osoba koju su Ukrajinci poštovali i voljeli ne zato što su morali, već zato što su to željeli”, govori nam profesorica Pavlešen.

Nakon povratka iz progonstva postigao je vrhunac stvaralaštva, pišući istančanu liriku prožetu biblijskim motivima i vjerom u pobjedu božanske naravi čovjeka. Brojne njegove pjesme danas su uglazbljene, a iza njega je ostao i čitav niz akademskih slika te crteža s prikazom vojničkoga života u azijskim prostranstvima. Isticanje slobode kao najveće vrijednosti ostalo je osnovnim motivom njegova stvaralaštva, a po svojem mjestu u ukrajinskoj nacionalnoj kulturi usporediv je s Adamom Mickiewiczem u poljskoj, Aleksandrom Sergejevičem Puškinom u ruskoj ili Franceom Prešernom u slovenskoj kulturi.

Umro je 10. ožujka 1861. godine u Sankt Peterburgu. Živio je samo 47 godina, od kojih je 24 godine bio kmet, a deset ih je proveo u progonstvu u najtežim uvjetima.

Fenomen Tarasa Ševčenka i danas iznenađuje mnoge koji nisu Ukrajinci, no Ukrajina bez Ševčenka potpuno je nezamisliva. Svojim pjesničkim stvaranjem mitologema Ukrajine i nacionalnih arhetipova ujedinio je sve ono što se i danas u nacionalnoj svijesti zamišlja kao Ukrajina te je naposljetku i sam na čudesan način postao dio tog istog arhetipa.

Svake se godine na obljetnicu njegova rođenja ili smrti polaže cvijeće na njegove spomenike diljem svijeta pa tako i u Hrvatskoj, gdje se njegov spomenik nalazi u Ukrajinskoj ulici i gdje su i ove godine predstavnici Veleposlanstva Ukrajine u Republici Hrvatskoj zajedno s predstavnicima Ukrajinske zajednice Grada Zagreba odali počast ovom velikom pjesniku, dokazujući time da njegov duh zaista i dalje živi u svijesti svakog Ukrajinca.

“Nedavno sam bila u Kijevu i razgovarala sam s jednom svojom prijateljicom o svakodnevici, o rome kako ostati priseban uz stalna raketiranja i nakon noći provedene u skloništu, bez grijanja, bez tople vode. I ona je meni rekla jednu čudesnu stvar, rekla mi je kako, kad čuje da počinje uzbuna i kad odlazi prema metrou u sklonište, prvo na što pomisli su upravo riječi Tarasa Ševčenka. I kada sam to čula od jedne mlade žene u Kijevu, jasno je koliku snagu, koliku vjeru i koliku ljubav nose te njegove riječi i te njegove pjesme. Zato za Ukrajince Ševčenko nije tek neki spomenik nekom tamo istaknutom predstavniku ukrajinske književnosti. On je živ, kao što su žive njegove riječi, njegovi snovi i njegova borba, a o samoj kvaliteti njegovih pjesama govori i činjenica da ih Ukrajinci dan danas znaju, uče napamet i vole”, rekla nam je profesorica Pavlešen na kraju našeg razgovora.