Automobili u ratu nisu bili samo statusni simbol niti prijevozno sredstvo, nego egzistencijalna činjenica koja je spašavala živote. Stradali su u Sarajevu jednako koliko i ljudi. U jednom trenutku grad je nalikovao na groblje automobila. I ovjekovječio ih je omiljeni sarajevski, a danas pariški fotograf Milomir Kovačević Strašni te proteklog tjedna izložio u sarajevskoj Galeriji Zvono pod nazivom “I vozila ubijaju, zar ne?”.

Istodobno je u okviru Modula Memorije u organizaciji Internacionalnog teatarskog festivala MESS ovjenčan Nagradom za doprinos očuvanja kulture sjećanja. Ova posljednja je samo jedna u nizu u kojemu se nalaze i Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva te francusko odlikovanje Viteza sa zaslugama za fotografski rad. Milomir Kovačević Strašni živi na jednak način na koji stvara. Davno je odbacio senzacionalističku fotografiju, neovisno o tome je li riječ o periodu rata ili mira.

Kad je i kako došlo do susreta s fotografijom koji je vodio ka cjeloživotnoj posvećenosti?

Bilo je to još u gimnazijskim danima, dok mi je još šah bio važan. Jednog dana sam u Titovoj ulici vidio oglas za Kurs fotografije u klubu CEDU-s. Otišao sam tamo, zatekao Mladena Pikulića koji je bio dežurni (danas uspješni fotograf u Nizozemskoj, op.a.). I krenulo je bez ikakvih pretenzija, nije da sam nešto u početku bio zaluđen. Ensar Mekić je vodio taj početnički kurs. Kasnije je došao i Šile (Šahin Šišić, danas uspješni direktor fotografije, op.a.). Dosta je raje iz našeg razreda krenulo na kurs, ali smo na kraju ostali samo Šile i ja. Ljudi koje sam tad upoznao ostali su moji prijatelji do danas.

Kao što je inače slučaj s tvojim prijateljstvima koja se ne raskidaju. Jednom prilikom si mi rekao da ti nijedno prijateljstvo nije prekinuto. Kako ti to polazi za rukom uz činjenicu da neki ljudi koji su tebi bliski nisu nužno međusobno u dobrom odnosima?


Ja sve ljude tretiram jednako, i one koje znam uz uvažavanje i one koje ne znam. A ako je prijateljstvo, onda prijateljstvo nije samo onda kad je fino. Prijateljstvo je i kad ti nekome trebaš i kad netko treba tebi. Nekad se treba i prešutjeti i nešto prečuti, mora se biti i diplomat. S moje strane nikad nijedno prijateljstvo nije prekinuto. Možda se nekad nešto desi, ali nikad namjerno. Tu sam kad god mogu pomoći. Malo smo aktivniji u ovim noćnim djelatnostima (smijeh). Volim vidjeti ljude, a s druge strane ne umarati ih osobnim problemima. A kako volim dosta raditi i stvarati, i to ljude dosta privlači? Postoje ljudi koje ne vidim po 10 ili 15 godina, pa kad se sretnemo, bude kao da se nikad nismo ni rastajali. Važno mi je da određene ljude imam uz sebe i onda to, ako je obostrano, traje cijeli život.

Način na koji su se tvoje fotografije povezale sa životima drugih ljudi podsjeća na nekih paralelni život. Ponekad se čini da su one življe od stvarnosti koju živimo. Bilo da se povezuju s autorima tekstova ili da jednostavno ljudi kojima su uspomene u ratu stradale mogu pronaći sebe iz vremena kad su bili bebe.

Kad sam se počeo baviti fotografijom, svi su bili zaluđeni pariškim fotočasopisom i sanjali velike priče. Željeli su se baviti modnom fotografijom ili snimati velike rock koncerte. Priželjkivali su velika putovanja. A ja sam isti i u fotografiji i u životu, radim i živim od onoga što imam ili što mogu stvoriti sa svojih deset prstiju. To je bio moj način života u gradu, a kako sam poznavao mnogo ljudi, neki su me zvali da fotografiram njihovu djecu ili svadbu. Ali ja tu nisam dolazio kao zvanični fotograf, nego kao prijatelj. Imao sam šansu ili sreću da sam toliko ljudi upoznao bez obzira na to na kojoj su funkciji. Imam sasvim drugi odnos i s ljudima koji jesu na nekoj funkciji, on je ljudski i prijateljski. Moj moto je istodobno bio i naziv jedne izložbe - 'Fotograf, svjedok vremena'. I ja sam fotografirao samo svijet oko sebe, onaj koji mi je blizak. Nisam letio ni za kakvim senzacijama. Nisam želio nekoga impresionirati spektakularnim fotografijama i spektakularnim događajima. Ja sam po prirodi tiši i volim neke prizemnije stvari, takve su mi i fotografije. Vremenom se stvara neki prisniji odnos s modelima, oni postaju prijatelji, onda sve te fotografije počinju da žive svoj život. Bilo da su u sklopu izložbe ili ostaju u obiteljskim albumima. Onda se desio rat, ljudima su uništene fotografije, ja sam nešto sačuvao, nažalost nisam sve. Često imam poziva, ljudi pitaju za svoje fotografije, nešto nađem, nešto nažalost ne. Fotografiram i ljude koje sam i prije dvadeset godina, onda pripremam ciklus fotografija s prijeratnih koncerata u Sarajevu. Nekim ljudima sam pokazao fotke, i to naravno trideset godina kasnije ima sasvim drugu dimenziju. U suštini, radio sam i znao što radim, bez obzira na to što nije komercijalno, čak ni u ovoj sredini nema ozbiljnijih institucija koje bi se bavile poviješću grada i kojima bi bilo važno ono što je dokumentirano na mojim fotografijama. Ali to nije moj problem, ja se trudim da uradim onoliko koliko mogu. Evo, sad je bila izložba uništenih automobila na sarajevskim ulicama 'I vozila ubijaju, zar ne?' u Galeriji Zvono. Na tim istim mjestima prije rata fotografirao sam djevojke, u ratu naoružane vojnike, borce, policajce... Bio sam svjedok cijele epohe, doživio sam pad jednog sistema i dolazak društvenih promjena. Dok sam bio ovdje, pratio sam sve i, naravno, kad se to ljudima prezentira na pravi način, ima i rezultata. I nastojim da ono što izlažem u Sarajevu uglavnom budu sarajevske priče, s ljudima i asfaltom ovoga grada. Jer bio sam dio toga. A što vrijeme više odmiče, fotografije dobivaju veću vrijednost.

Zapravo su se samo okolnosti mijenjale, a tvoj pristup i lokacije su ostali isti.

Ja se nisam mijenjao, možda sam nešto malo odlaskom poprimio od Francuza, i vidim neke pomake, ali to ide i s godinama. Možda bi se isto dogodilo i da nisam otišao u Pariz. Tamo sam se družio s mnogo velikih fotografa, pravio velike izložbe, pa se možda vremenom malo drugačije sve 'ukalupilo'. To nekad zavisi i od ljudi s kojima radim. Moj ciklus 'Noćni Pariz' je sasvim drukčiji od onoga što sam ovdje radio, dok su pariška groblja nastavak nečega što je počelo ovdje. Često i drugi ljudi sudjeluju u mojim izložbama, tako je nastala 'Sarajevo u srcu Pariza', kad su različiti ljudi pisali o predmetima koje su ponijeli iz Sarajeva, a koje sam ja fotografirao. I onda to više nije ni čista fotografija, nije ni poezija, možda je najviše neka konceptuala i dobiva sasvim druge dimenzije. Toliko sam u fotografiji da mi nekad samo ona nije dovoljna.

Odlaskom u Pariz možda su se u nijansama promijenile tvoje fotografije, ali tvoj odnos prema životu i stil života nije. To su i dalje nekoliko mjesta i grupa tvojih ljudi te isključivo posvećenost fotografiji. Kako je moguće biti toliko dosljedan, bez ikakvih oscilacija, ne pomisliti dolaskom u Pariz: 'Sad ću, kad sam u ratu propustio priliku da se obogatim, to u Parizu nadoknaditi pa trgovati sarajevskom i osobnom tragedijom', nego si naprosto nastavio u Parizu tamo gdje si stao u Sarajevu.

Zato što i dalje fotografiram svoj život i ljude koji su oko mene. Takve su moje fotke noćnog Pariza. Bilo je to kad sam tek došao. Nisam imao ništa osim nekoliko rola filma koje sam dobio od prijateljice i fotoaparata. Nisam nikoga znao. Nisam imao para. Bilo je tako da sam se nedjeljom mogao počastiti donerom i kolom, popnem se na Montmartre kod slikara, onda sam i njih fotografirao i tako je počeo 'novi život'. Pariz sam poznavao iz povijesti umjetnosti i filmova. Sve što sam mogao je uzeti aparat i 'štraftati' po njemu. Živio sam u prostoru od sedam četvornih metara u kojem sam odmah napravio laboratorij i mogao sam fotke raditi. U tom periodu sam počeo fotografirati šahiste, vidio sam ih blizu Bobura, nisam govorio jezik niti sam ih mogao bilo što pitati, dok me jedan stari Katalonac nekako nije pitao bih li htio s njima igrati. Pošto sam bio relativno dobar u šahu, postao sam zvijezda - kad ih je netko nervirao, pozvali bi mene da ga pobijedim i skinem s ploče. I onda sam došao na ideju napraviti seriju fotografija o tim ljudima koji igraju šah. Tad sam dobio dva rasvjetna tijela od Crvenog križa, a i jedan prijatelj mi je također nešto poklonio od opreme. Goran Tačevski mi je mnogo pomogao, mogao sam fotografirati u njegovu studiju, tu bi dolazili šahisti, odigrali bismo partiju i potom bih im napravio portret. Od toga sam organizirao prvu izložbu u Parizu. Nastajala je film po film jer se nije imalo mnogo. Došao sam do 125 portreta. Izložbu smo napravili u kafanici u kojoj smo igrali šah u to vrijeme. Nitko me od njih nije odbio za fotografiranje. Među tih 125 portreta bilo je 70 nacija. Bilo je ljudi koji borave u Parizu bez papira, bilo je onih iz predgrađa, svi smo se odlično družili i ideja cijele priče bila je da pokažemo kako se tamo može sve - ne znam je li to zbog ljubavi prema šahu, ili je Pariz takav grad, ili je država Francuska takva, ili je to zahvaljujući jednakim mogućnostima, ali bez obzira na to tko si i što si - izvoli igraj i pokaži što znaš. A kod nas, s druge strane, tri različite nacije, nazovimo ih nacijama jer su to ljudi iste boje kože, jezika i kulture, ne mogu zajedno živjeti. Izložba se zvala 'Svi smo jedan rod' što je logo Svjetske šahovske federacije. Od tada do danas nastali su ozbiljni ciklusi, među njima u prvim godinama i fotografiranje Louvrea zahvaljujući njegovim grafičkim dizajnerima koji su mi to ponudili. Tijekom godine dana sam dvaput tjedno noću pravio fotografije korištene za plakate i sve promotivne materijale Louvrea koji su se nalazili i u samome muzeju i u gradu, u metrou... Iako nisam govorio da sam to radio, mnogo ljudi mi je reklo da su po stilu prepoznali moje fotke. 
Često je sve bilo na rubu egzistencije, ali nikad se nisam žalio i kukao, nego sam radio. Ako nisam imao studio, cijeli Paris mi je bio studio. Ako nisam imao rasvjetno tijelo, Eiffelov toranj mi je bio rasvjetno tijelo. Sad su mi kraj Chez Josette (lokal u koji izlazi, op.a.) studio neka ulazna vrata. Tu sam već 700 ljudi snimio. Radim s onim što imam. Većina odlazi iz Pariza da snima po svjetskim destinacijama, a ja mogu mnogo toga i u Parizu snimiti. Ne tražim atrakciju ni senzacionalnost, nego ono što je mnogo bitnije, a to je malo više duše i unutarnje ljepote. A sve je isprepleteno sa sarajevskim sjećanjima, znam točno na kojim fotografijama noćnog Pariza ima malo Sarajeva i njegova ratnog perioda i na kojima nema. Vrlo je specifično samo što imam previše toga, a živim u malom uskom prostoru pa nemam to gdje raširiti i posložiti, ali bit će i to.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Aktualna izložba u Zvonu drukčija je, između ostalog, i po tome što je gotovo jedina tvoja na kojoj možemo vidjeti i ljude koji su stradali, odnosno fotografije koje su nastale nakon strašne eksplozije i koje si nesvjesno snimio.

Osim tih, napravio sam vrlo malo svjesnih fotografija stradanja ljudi na početku rata. Moja namjera nije bila da dobivam World Press nagrade ili bilo koje druge. Mnogo mi je draža fina riječ od prijatelja i kolege.

Ali je očigledno bilo toliko užasa tijekom rata u Sarajevu da ga nije mogao izbjeći ni čovjek koji je donio odluku da neće fotografirati ranjena ili mrtva tijela.

Stradanje se vidi na svim mojim fotografijama, na svakoj je prisutno, samo bez leševa. Mnogo su strašnije od toga neke druge fotografije na kojima vidimo djecu s igračkama i pištoljem ili Mala Buda ili dječak u uniformi s kalašnjikovim. To su mi mnogo strašnije fotke jer su ove postale toliko banalne zato što ih je toliko bilo, pa više ne reagiraš na tu masu, nego na nešto posve drugo. Često se stradanja nisu mogla ni snimiti jer ne znaš jesi li ti sljedeći koji će biti pogođen. I onda počinješ razmišljati o drukčijem pristupu, poput serije N.N. grobova ili sjena na nadgrobnim spomenicima. Otišao sam iznad svakodnevice, ali sam u fotografskom radu otišao daleko i treba samo znati pročitati, ući i imati 'šifru' te shvatiti da je sve preslikano samo malo na drukčiji način, kao što su ova vozila na izložbi u Zvonu.

A kako se uopće dogodio Pariz i odluka da kad je već skoro sve bilo gotovo odeš iz Sarajeva?

Nije postojao specijalan razlog. Svi prijatelji već su imali neke vize, sheme, pasoše, učili strane jezike da se 'ispale', samo što danas govore da nisu imali nikad namjeru. Lažu, znamo sve (smijeh). Zasiti se čovjek poslije tisuću dana. Poslije možda tridesetak tisuća fotografija. Zasiti se bez obzira na to koliko je želja za ostankom bila jaka, svaka ta fotografija i sve što doživiš ulazi duboko u tebe. I s druge strane, koliko god ja mislio da sam sklonjen djelić sekunde iznad stvarnosti, onda kad radim foto, tiraže te fotke se vraćaju u mene poput tetovaža koje više ne možeš izbrisati. Nisam ja sanjao o izlasku jer nisam imao nigdje izaći, nisam imao novca ni obitelji kod koje bih mogao otići. Imao sam brata i sestru, koji su također bili u izbjeglištvu. Nisam sanjao, ali, eto, bio je taj neki moment, nisam mogao nastaviti stanovati tamo gdje sam stanovao, bio sam umoran od svega i netko ti ponudi izložbu u Parizu. I onda, naravno, sva raja kaže da trebam ići, da moram svjedočiti i pokazati što smo preživjeli. Kod mene su dvije večeri trajali oproštajni derneci, nisam od onih koji su otišli skrivajući se.

Kad si otišao iz Sarajeva?

U siječnju 1995.

Kad je skoro sve bilo završeno.

Manje-više je sve bilo gotovo. Nije se više ništa ni moglo snimiti. Mogle su se samo ponavljati fotografije leševa ili ruševina. Moji već nisu bili tu, još je mama bila živa, i njoj je velik teret bio moj ostanak u Sarajevu. Imao sam i tu UNPROFOR-ovu propusnicu i možda smo Karim (Karim Zaimović, iznimno talentirani mladi novinar i književnik koji je od posljedica granatiranja Sarajeva u posljednjim danima opsade preminuo, op.a) i ja bili jedini koji je nismo iskoristili. Mladen Sančanin iz hrvatskoga Globusa sredio mi je tu propusnicu i izašao sam tri dana prije njezina isteka. Zato se više nisam ni mogao vratiti jer su je poništili u Zagrebu. Izašao sam samo s aparatom, nešto negativa i fotografija. Sve što sam ostavio ovdje, sve je propalo. To je također posebna priča. Krenuo sam opet od nule, to nije ispod nule, od tih prvobitnih sedam četvornih metara pa do stanovanja kod prijatelja. Sa stambenim prostorom nisam ni danas puno napredovao (smijeh).

Koliko je trebalo proći u mirnodopskom Parizu da shvatiš da je ono što je bilo ovdje uistinu i prošlo?

Nema raskida s tim. Ovo se više ne briše. Mi koji smo stvarno bili ovdje, a nismo se skrivali po podrumima, ja koji sam preživio sve što se moglo preživjeti, to možemo samo potisnuti. Ja nemam nikakvih problema kao ovi koji ne mogu spavati, ja sam nastavio i dalje živjeti, čak moje prijateljice Francuskinje, kad vide moje izložbe iz Guče, počnu plakati i kažu kako im nije jasno da uspijevam nakon svega što sam preživio snimiti izložbu koju ne bi uspjeli ni najveći veseljaci. Ali ni te izložbe nisu baš kao što djeluju na prvi pogled. Moraju se malo bolje pogledati. To je tako, ja sam fotograf i za sve ima mjesta. 
To je dio života koji ne možeš izbrisati. Mada mi koji smo ovdje bili danas više pričamo o finim stvarima koje su bile u ratu. I nemoguće je ta ratna prijateljstva raskinuti. To ostaje do kraja života zacementirano, nije uopće uvjet da se viđamo. Da nema prekida između onoga što je bilo i ovoga danas, najbolje se vidi na mješavinama na fotografijama o čemu sam govorio, naprimjer u seriji iz Meksika s konjem koji je tipična sarajevska priča. Kao i na fotografijama groblja, gdje rat također izlazi. A u novom životu su me i francuski prijatelji prisvojili pa me tretiraju i kao svojeg kroničara. Kad nešto tražim, pregledam sve negative i nemoguće je zaboraviti.

Postoji tema o kojoj nikad ne govoriš, a tiče se osobnoga gubitka u ratu, ubojstva oca na kućnom pragu. Kako živjeti bez mržnje i ostati u ratu bez gorčine prema drugim ljudima?

To je vrlo kompleksno pitanje. Nemam mržnje niti će je ikad biti. Nisam nikakav vjernik, ali imam svoja neka ljudska načela i trebalo je u svom tom jadu sačuvati malo ljudskog dostojanstva. I nije to sve jednostavno, jako je kompleksno, i kad znaš što smo sve preživjeli, ne možeš se baviti sudbinom jednog fotografa. I što je još gore, poneko o tome priča samo zato što znaju mene. Da ne znaju mene i da ja nisam javna ličnost, bilo bi drukčije. Ja imam brata i sestru, i nitko to o njima nikad ne kaže. I sad ja ne mogu obiteljsku tugu prisvojiti, a i živim s ljudima koji su imali istih problema, bilo da je kao u mojem slučaju s ove nacionalne strane ili s druge. U tom jadu i čemeru čovjek nema prostora ni da tuguje, mora preživjeti, a onda treći dan hodaš po lokvama krvi u Ulici Vase Miskina, i opet su neki dragi ljudi izgubili nekog svojeg na tome mjestu. Nekad je šutnja mnogo jača od hiljadu riječi. Niti je želja, barem kako ja razmišljam, da netko traži opravdanje u tome da može raditi druge zločine. S druge strane, ne treba ni da se zaboravi, ali ako se sudski organi time ne bave, onda znaš da su neki drugi problemi, malo viši od nas. Nijedan moj prijatelj nikad neće osjetiti ništa, čak ću učiniti suprotno, biti još ljubazniji i više pomoći. Ne mislim da treba potisnuti ili zaboraviti, ali mi je želja među ovim kvalitetnim ljudima koje imam sačuvati dostojanstvo - da budemo ljudi i nastavimo živjeti kao ljudi. Ljudi generalno svašta pričaju, ali kad dođu do osobnog primjera, postanu gori od onih protiv kojih su pričali. Ja nisam taj. Neću biti kao svi. Svi su mirovnjaci, ali kad mu spomeneš onoga s druge strane, odmah bi mu glavu odsjekao. Ja nisam to i nikad neću biti. Jeste tragedija i nije samo ta, mnogo sam stvari još preživio, ali to ćemo sve na svoje mjesto staviti te živjeti i dalje s normalnim ljudima s puno poštovanja, što je možda najbolji odgovor na sve.

I na kraju, mogu li ova formalna priznanja, makar podrazumijevala izostanak materijalne satisfakcije, biti djelomična kompenzacija za sav uloženi trud?

Važno je i bude drago čovjeku, ali danas sam prolazio Marijin Dvorom i sretnem stariju gospođu koja me pozdravi, kaže da su mi divne fotografije, kaže da se ona i njezin muž također pomalo bave fotografijom. Gospođa se vraća s pijace, poželi sreću u daljnjem radu i predstavi se na kraju. I OK su službena priznanja, a meni su možda malo važnija ova topla ljudska, kad se zahvale ili kažu da cijene i prate rad. Formalna priznanja su važna, ali suština cjelokupnog mojeg djelovanja je odnos prema Sarajevu i ljudima. Mene partije i ostalo ne interesiraju. Ne zanima me tko je na vlasti. Trudim se samo biti gradski čovjek i fotograf, dio ovog asfalta i ove zemlje, fasada, zgrada, zidova, duh ovoga grada koji bilježi... I kad to obični ljudi prepoznaju, to mi je jako drago.