Kao dječak, Zvonimir Mihanović nije mogao ni slutiti kamo će ga odvesti mali, gotovo svakodnevni zadatak. Majka bi ga poslala da obitelji Emanuela Vidovića odnese povrće iz njihova vrta, a on bi tada imao priliku zaviriti u atelijer velikoga splitskog slikara. Ondje je u tišini promatrao kako nastaju slike i kako se obični prizori mora, brodova i dalmatinskog krajolika pretvaraju u umjetnost. Taj dječački susret ostao mu je duboko urezan u pamćenje.

Mnogo desetljeća poslije, život je zatvorio neobičan krug. Djela Emanuela Vidovića i Zvonimira Mihanovića naći će se zajedno na izložbi „Sub specie lucis” u Staroj gradskoj vijećnici na splitskoj Pjaci. Izložbu organizira Muzej grada Splita, a njezin autor Josip Belamarić osmislio ju je kao razgovor dvojice slikara koje povezuju more, svjetlo i mediteranski zavičaj, iako slikaju posve različitim jezikom.

Vidovićev svijet nastaje u polusjeni. Obrisi se kod njega rastapaju, predmeti nestaju u atmosferi, a slika postaje osjećaj, slutnja i tišina. Mihanović, naprotiv, prizor gradi precizno i jasno, kao da je vrijeme na trenutak potpuno zaustavljeno. Jedan do tišine dolazi rastapanjem, drugi nepomičnošću. Ipak, obojica more ne doživljavaju samo kao motiv, niti brod samo kao plovilo. More postaje unutarnji prostor čovjeka, a brod znak čekanja, putovanja, samoće i ljudske sudbine.

Za Mihanovića izložba ima i posebno osobno značenje. U Staru gradsku vijećnicu vraća se nakon četrdeset godina, jer je upravo ondje 1986. održao izložbu koja je privukla velik interes publike. Sada se vraća na isto mjesto, ali ovaj put uz djela umjetnika čiji je rad promatrao još kao dječak. Ono što je nekoć bio tihi susret u atelijeru sada postaje zajednička izložba u srcu Splita.

Postav će se prostirati na sve tri etaže Vijećnice. Posjetitelji će postupno prolaziti od zavičajnih motiva i osobne poveznice dvojice autora, preko razlika u njihovim slikarskim rukopisima, sve do prostora mira i gotovo metafizičke tišine. Među Mihanovićevim slikama bit će i djela posuđena iz privatnih europskih zbirki, koja splitska publika dosad nije imala priliku vidjeti.

Izložba zapravo poziva čovjeka da zastane. U vremenu u kojem se sve odvija prebrzo, ove slike traže spor pogled i ostanak pred platnom. Možda će netko u njima prepoznati davno zaboravljeno jutro, mirnu morsku pučinu ili osjećaj da je svijet barem nakratko ponovno postao jednostavniji i razumljiviji.