Nedavno je u zagrebačkome Muzeju suvremene umjetnosti otvorena retrospektivna izložba svjetski poznatoga konceptualnog umjetnika Brace Dimitrijevića. Njegovi radovi stigli su u Hrvatsku iz torinskog Muzeja suvremene umjetnosti, ali je zagrebačku izložbu upotpunio i s nekoliko njih koje nikad prije nije izlagao:

"Zagrebačkoj publici donio sam nekoliko radova koji nisu prije ni postojali. Ova izložba je zapravo za mene jedan veliki povratak kući s novim radovima koji ovdje imaju svjetsku premijeru jer sam s Muzejem suvremene umjetnosti emotivno vezan još od '70-ih godina. Zahvaljujući Boži Beku, dugogodišnjem direktoru Galerije suvremene umjetnosti, tamo sam imao prvu izložbu 1971. godine. Bila je to ujedno prva izložba jednoga konceptualnog umjetnika u ovom dijelu Europe", kaže Dimitrijević.

Danas jedan od najcjenjenijih suvremenih umjetnika, svrstan među 30-ak najvažnijih u svijetu, zagrebački je student koji je na Akademiju likovnih umjetnosti došao iz rodnog Sarajeva. Za njegov afinitet prema umjetnosti presudno je bilo što je bio oduvijek okružen umjetninama. Otac mu je bio ugledni slikar Vojo Dimitrijević, začetnik moderne umjetnosti u BiH, a u njegov dom dolazila je intelektualna elita tog vremena, od Ive Andrića do Jeana Paula Sartrea i Simone de Beauvoir.

Međutim, Braco se nije fascinirao njihovim veličinama, a potreba da relativizira i preispituje autoritete postala je konstanta u njegovu umjetničkom rad. "Svaki čovjek mi je važan onoliko koliko je stvarno zanimljiv bez obzira na svoju funkciju ili položaj u društvu", kaže Dimitrijević, koji se kao tinejdžer odrekao Andrićeva autograma u knjizi "Na Drini ćuprija" jer je u njoj već bila posveta Bracina prijatelja Zokija, koji mu je tu knjigu darovao za 16. rođendan.

"Shvatio sam da je moj Zoki sasvim OK i da mi Zokijev potpis ima jednaku vrijednost kao da mi se u nju potpisao sam autor", objasnio je. Iako je već s deset godina imao prvu izložbu s pedesetak ulja na platnu, posumnjao je da za to nije zaslužan on nego ugled njegova oca. Privremeno se zato odrekao slikanja i počeo trenirati skijanje, pa u više navrata vozio za juniorsku skijašku reprezentaciju Jugoslavije. Ostao je upamćen i po tome što je jednu vožnju odvozio s cigaretom u ustima.

Kasnije je rekao da mu je baš sport, kad je sasvim sam na stazi, kojom juri 117 km/h, pomogao u stjecanju samopouzdanja, daleko od obiteljskog ambijenta. Ta se hrabrost kasnije reflektirala u njegovoj umjetnosti, bilo da je na pročeljima zgrada usprkos vjetru vješao svoje portrete slučajnih prolaznika ili tražio da mu Picassove slike skinu sa zida za njegove instalacije.

"Sjećam se, kad sam s četiri godine pokušao naslikati neki portret, otac mi nije htio otkriti koje boje moram pomiješati da dobijem boju ljudske kože. Rekao mi je da svatko ima svoju boju kože i da to sam moram otkriti. Takav odnos kasnije mi je mnogo pomogao. Budući da sam bio prilično nadareno dijete, najprije sam upisao studij fizike i matematike, ali sam s vremenom shvatio da me likovna umjetnost ipak puno više privlači", kaže.

Akademiju likovnih umjetnosti nije upisao u Sarajevu nego u Zagrebu, a diplomirao je s mnogo peripetija. Bio je zapravo prvi student u povijesti Akademije koji je želio diplomirati konceptualnim radom – dva monokromna diptiha – crveni, na kojem su bila ispisana imena Albrechta Dührera i Andrije Resnika, slučajnog prolaznika, i drugim, renesansno zelene boje, na kojem je pisalo "Leonardo da Vinci" i ime zagrebačkog penzionera Tihomira Simčića.

Isprovocirao je tako konflikt dvije grupe pedagoga, a položio je tek nakon što su akademci Nikola Reiser i Matko Peić stali u njegovu obranu i Bracin prolazak uvjetovali svojim ostavkama. Nakon što je dobio stipendiju, seli se u London, gdje završava St. Martin’s College of Art. No Dimitrijević je još u studentskim danima počeo s prvim konceptualnim provokacijama.

U oglasniku koji se objavljivao u Večernjem listu 1970. je oglasio da prodaje djela i ideje konceptualne umjetnosti, kojim je htio skrenuti pažnju na pojam konceptuale. Kad mu je na vrata pozvonio zainteresirani kupac, Dimitrijević mu je rekao da ima nekoliko fotografija "Slučajnih prolaznika" i podvodni most Dubrovnik-Bari sačinjen od boca slatke vode koje su putnici na trajektu tijekom plovidbe bacali u more. Zbunjeni kupac okrenuo se na peti i razočaran izašao iz Bracina podstanarskog stana.

U Zagrebu je 1969. promovirao anonimnog penzionera Tihomira Simčića iz Frankopanske ulice u umjetnika. U njegovoj veži iza vrata čekao je s pločom meke gline i, kad je Simčić otvorio vrata veže, otisak kvake ostao je utisnut u glinu. Nakon što se Simčić potpisao na svoje "umjetničko djelo", Dimitrijević je počeo promovirati njegovo ime, često ga je spominjao u raznim katalozima, publikacijama i knjigama.

Svoju provokaciju nastavio je "Slučajnim prolaznicima". Velike formate fotografija anonimnih ljudi izvjesio je usred noći na današnjem Trgu bana Jelačića, zatim Trgu maršala Tita i Trgu Jože Vlahovića, odnosno današnjem Trgu burze. Već idućeg jutra cijeli je grad nagađao da je zasigurno riječ o novim filmskim zvijezdama ili u najmanju ruku novim liderima Centralnoga komiteta Komunističke partije.

"Htio sam pokazati koliko su kriteriji prilikom promoviranja određenih ideja ili ljudi potpuno irelevantni i natjerati ljude da, kad idući put vide veliki poster s nečijom fotografijom ili u krajnjem slučaju i spomenik, da dobro razmisle tko je zapravo ta osoba", objašnjava danas Dimitrijević. Njegovi "Slučajni prolaznici" ubrzo su se našli na svim važnijim svjetskim izložbama suvremene umjetnosti, od venecijanskog Biennala do Documente u Kasselu, kao i u Parizu.

U PARIZU Mladi i siromašni Picasso palio svoje slike kako bi se ugrijao

Jedan od njih uvršten je i u fundus Muzeja moderne umjetnosti u Centru Georges Pompidou u Beaubourgu, drugi u Tate Gallery u Londonu, a treći u Muzej moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku. Njegovi "Slučajni prolaznici" unosili su zbrku i mnogo godina kasnije. Kad je Društvo ljubitelja muzeja lijepih umjetnosti iz Belgije doputovalo u Peking, mislili su da su veliki portreti Mao Ze Donga i članova kineske Komunističke partije zapravo Dimitrijevićevi "Slučajni prolaznici".

Dvije Bracine fotografije izvješene na slavnoj pariškoj aveniji Champs"Élysées 2000. u zabludu su dovele tadašnjega kineskog predsjednika Jiang Zemina, koji je bio uvjeren da su na fotografijama francuski predsjednik Jacques Chirac i njegova supruga kad su bili mladi. Ti radovi se mogu danas vidjeti i na izložbi u MSU. Ideja koja se od početaka neprestano provlači kroz Dimitrijevićev rad je da je povijest kao znanost velika pogreška.

Još '60-ih godina izluđivao je recepcionare zagrebačkih hotela telefonskim pozivima tražeći da mu spoje Rosu Luxemburg, Einsteina, Rubensa, Darwina… Umjetničku akciju nazvao je "Tragajući za…", a kako kaže, na to ga je nagnala činjenica da su fenomeni, u trenutku kad se događaju, često potpuno nezapaženi i neprepoznati.