Slaven predaje geografiju u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, slabo zarađuje, majka ga tlači, ne poštuju ga ni kolege ni učenici, a uz sve to čini mu se da ga supruga vara s kolegom s posla. Sumnja ga izjeda pa je počinje uhoditi i preispitivati cijeli svoj život. To je inicijalna situacija novog romana Borivoja Radakovića, autora koji od svog prvog romana "Sjaj epohe" stalno uspješno pomiče i tematske i jezične granice unutar hrvatske književnosti.

Nagrada Fric Stranku čine sociopati na koki i žene koje žive od pičke

I u novom romanu Radaković piše suvereno i jezično virtuozno, on je upućen i uvjerljiv, čak i kad prelazi granice do kojih obično dosežu naši pisci, kad se hvata tabua koji su u cjelokupnoj dosadašnjoj hrvatskoj književnosti jedva spomenuti. Ljubavni trokut, ljubomora, fluidni spolni i društveni identiteti, seksualni tabui, društvene frustracije, načini na koje se grade i urušavaju naši intimni svjetovi – sve su to teme u koje duboko zasijeca ovaj obimom mali, ali transgresivan i u kontekstu hrvatske književnosti važan roman.

Boro Radaković nas vješto i polagano uvodi u priču od koje će nam se na kraju zavrtjeti u glavi.

Zoran Ferić

Recenziju romana "Hoćemo li sutra u kino" na FB stranici Nagrade Fric pročitajte ovdje.

Potres Mozga

Dovoljno je da se makneš od Zagreba nekoliko kilometara i – vidiš nebo! Da nebo! Zvijezde! Nebrojeno mnoštvo! Kao da ih čuje. Ej – ono su Velika kola. Stvarno, pred njim, s desne strane, malo dolje. Otkad to nije vidio! Pet ili šest puta udaljenost između dvije posljednje zvijezde u Kolima i lako se izračuna gdje je Sjevernjača. Eno je! Polarna zvijezda. Polaris. Poznaje Zemlju, ali nebo ne. Ne vidi on tu nikakvog medvjeda. To su vidjeli stari Grci. Svašta su oni vidjeli na nebesima. I sve su slali na gore. Cijelo su nebo uzurpirali. Kao islam – mladi Mjesec i zvijezda Danica, i to je sad, kao, njihovo! S kojim pravom?

Gle majmuna!

"Marš u pizdu materinu, seljačino, da seljačino! Mami svojoj tako bliješti u oči, konju!"

Ovi idioti što dolaze iz suprotnog smjera ne obaraju svjetla. Zaslijepe te, jedan kao da ga je namjerno gađao svjetlom u oči. Jedva je održao ravnotežu. Umalo da padne u jarak uz cestu.

Stvarno, što bi bilo od mame da on padne i slomi se? Ona je... Joj, kako ga ta žena nervira. Tvrdoglava, prava mazga. U tim godinama ide na tržnicu i tegli!? Sto puta joj je već rekao da to ne radi, on će otići biciklom, autom, helikopterom ako treba. Ali ne! Ona će. Pa onda tegli kad si luda! Pa onda i padni. Kao danas. I cijeli dan šuti i tek sada mu javlja, sada kad se napokon htio malo opustiti, podružiti s prijateljima, kad je napokon htio zaboraviti na... sve! I bilo mu je dobro... Ne, nije mu bilo dobro, ali bilo je dobro jer – to sada zna – nije, ipak nije, pomišljao na Doru i onog orangutana koji joj se upucava. Da upucava...! Jebo ju je, kurvetinu, sigurno. I još će. I što sad? Po stoti put, po petstoti put – što sad? Što sad, u pičku materinu? Da se pravi da ne zna? Pa nije idiot. Da je gađa? Da njega gađa... Čime? Stolicom...? Evo, i sad će opet misliti na nju... A on hoće odmoriti mozak od nje! Kako je mogla?

Što je ono? Netko na biciklu. Uh, ne valja. Možda ih je nekoliko i voze u koloni. Ako su dvojica, u redu. Može s dvojicom. Ako su trojica ili više njih...? Ima polugu. Za svaki slučaj. Spušta ruku ispod rampe da provjeri je li tu. Ih, kao da on može udariti... Da uspori? Ali žuri mi se. Staru boli, možda je slomila kuk, jedva je jutros došla kući, kaže. Reći će frajerima – dečki, mama mi je loše... Takvima se trebaš prvi obratiti. Da, malo sutra. S takvima nikad ne znaš. S kakvima takvima? Možda su obični izletnici. Negdje se zapili i sad polako voze kući. Umorni i pijani. Možda razdražljivi, jebi ga. Voze sporije od njega. Pa ne može sada i on usporiti i voziti za njima njihovom brzinom tko zna dokle. A ako raspali mimo njih...? Mnogi vozači ne vole da ih netko pretječe. I što ako ga onda napadnu? Bolje da održava razmak. Boji se, kako se ne bi bojao! Usporava, samo da ih ne dostigne. A stara, ako je do sada izdržala, izdržat će još to malo... A mogao bi, onako, sportski, veselo, u prolazu: "Bok dečki..."

"Šta trubiš, majmune, pička ti materina?"

Nagrada Fric Panker u Oluji 95.: Od Srba više mrzim samo hevimetalce!

Sledio se od šoka. Kao da se u njemu sve ugasilo, kao da se svijet na tren ugasio, a onda su kroz njega sunuli žmarci. Luđak je prošao tek koji centimetar od njega. S leđa. Pijana budala. Jebem ti mater, što me preplašio. Što skuplji auto, to veći idiot. Ili kriminalac. Sin kriminalca. Koliko vas se nakotilo gamadi? U ovoj zemlji opasnost vreba sa svih strana. U ovoj zemlji... Ovaj ti ga nabija zguza, ovaj te čeka naprijed. U rođenoj kući ćeš najebati. Tamo najgore... Auto odmakne i u prolazu osvijetli osobu pred njim.

Ženska!

Nisu frajeri nego ženska! Nazire dugu plavu kosu.

Uhhhh, lakne mu. Ma da ih je i pet... Sa ženama je lako. Osim ako nisu neki novi soj. I žene su sadisti... Ima ih svakakvih. I sve su iste... Sve su one iste.

Otkud ti po mraku sama u ovoj pripizdini?! Možda si se i ti negdje zapila. Ili si bila kod frajera pa sad juriš kući da se tatica ne naljuti? I da ne pita: ‘Sad se dolazi, je li? S kim si bila, što si radila?’ ‘Jebavala sam se, tata, znaš kako...! Došla bih ranije, ali Marko... Ne znaš ga ti, to mi je novi, jučer sam ga upoznala na nekom tulumu. E, htio je još jednom… zamisli, tri puta! Sad sam sva kao rasklimana. Idem spavati.’ ‘I sad ćeš još masturbirati?’ ‘Znaš ti mene...’

Samo zvijezde, tihe zvijezde, samo zvijezde, znaju tajne sve... već neko vrijeme pjevuši u sebi refren pjesme Stampeda i već mu se uvukao negdje u mozak i ponavlja se sam od sebe kao neka zvučna podloga preko koje mu struje misli. Kao neki unutarnji gramofon. Ili radio. Mozak može raditi takve dvije stvari odjednom.

Je li i Dora takva? Dođe kući i masturbira na... tko zna što je radila. Kako ga je izdala!

Zvoni mu "Lambada" u gornjem džepu košulje – telefon. Spretno ga, ne usporavajući, vadi lijevom rukom, pa pogleda zaslon. Mama.

"Dolazim!"

"Sine, dođi kući."

"Pa dolazim, kažem ti. Približavam se onim kestenima."

"Požuri, jako me boli. Ne mogu se maknuti. Sigurno sam slomila kuk."

"Zovi hitnu dok ne dođem!"

"Izdržat ću, samo požuri. Dođi brzo, umrijet ću od bolova."

"Joj, nemoj mi o umiranju! Hajde, kući sam za pola sata."

Isključuje telefon, trpa ga u džep pa ubrzava vožnju. Ti i tvoja pretjerivanja! Cijeli život umire, bolovala je od svih bolesti, od svake od koje je bolovao netko od rodbine, susjeda, bilo tko. Neka joj se tkogod požali da ga, na primjer, boli glava, istog trena eto nje: "Joj, znam ja što je glavobolja! Jednom, prije petnaest godina, mene je tako boljelo..." i odmah bi raspalila o strašnoj glavobolji, mukama, povraćanjima. Uvijek je ona imala najtežu bolest, najstrašnije bolove... Ma nije joj ništa. A što ako je ovaj put zbilja slomila kuk? Cijeli život ga lovi na isti štos – bolesna je, "umrijet ću ti, sine"... I cijeli život joj je ugađao (Samo da mama ne umre!), cijeli se život povlačio, odustajao od koječega što bi njoj moglo tobože ugroziti tobože krhko zdravlje i skratiti težak život. Težak život. Težak od umišljenih bolesti, od umišljenih strahova, od neprekidnog izazivanja tuđe pozornosti i pažnje. Njegove. I onda zbilja nešto joj bude i sve se zatvara u krug. Da on zove hitnu? Ma ne, izdržat će ona dok on ne dođe, pa da je ne znam što... Stvar je u tome da njega prekine, da on požuri kući pa će ona ozdraviti. Ali opet žuri, hita, da joj skrati patnje... I što da se sada oglušio i ostao na zabavi, da se napio jer je bio opušten i jer... bilo mu je dobro, dosta dobro. Zapravo, moglo mu je biti dobro. A što ako je ovaj put ozbiljno...?

Samo zvijezde... Znaju to.

Nagrada Fric Tko s 19 razmišlja o priznanju RH!? Branili smo gole živote!

Ženska ispred njega ozbiljno praši. Kako je ubrzao on, ubrzala je, izgleda, i ona.

Nervira ga pjesma u glavi. Još je kao dječak naučio – treba za sebe u sebi zapjevati drugu pjesmu. Pa zapjeva: Sredi zvezd, noč in dan se vrti ta svet. Zemlja pleše tja med zvezde... To je volio njegov tata. Marijana Deržaj, sine. I Nino Robić. Poslije i Videosex. Anja Rupel. Sve je stari imao. A Anja je stvarno izgledalaaa... Orion saksofon Mesec kontrabas... Orion je na južnom nebu. Njemu iza leđa. Ali ne, nije, sada je skoro ljeto i Oriona nema. Ipak nešto zna. Sutra će malo proguglati – jebo sad nebo kad se žuri. Jebo nebo, jebo nebo. Jebo – lijeva, nebo – desna. Odličan ritam! Jebo-nebo, jebo-nebo.

Uh, pa ona ženska ga se boji! Sigurno! Svaki čas se okreće. Ima crvene hlače ili suknju. Pedesetak metara ispred njega. Manje.

Točno zna: ona misli da on juri za njom, da će je napasti, da će je silovati i sad, glupača, ubrzava. Jest, situacija je "idealna": noć, prazna cesta, ona sama, manijak je prati u stopu... Zbilja vozi kao luda! Pa nisam ti ja manijak, glupačo!

A razumije ju, pa i on se do maločas bojao. Nje! I to baš nje! Makar ona nema ništa s tim, ona to i ne zna. Naprosto se našao na putu. Tako sada on nema ništa s njezinim strahom. Naprosto se našla na putu. A on se žuri. Sada pojačava i on. I nije manijak! Žuri mami jer ga čeka. Zato ne može voziti brzinom te žene. I hoće je stići što prije i reći joj da se opusti, da ga se ne treba bojati. Njega sigurno ne. A kad je stigne, mogu nastaviti zajedno. Bar dio puta. Razgovarati usput... Možda je komad. Zbog brzine sve konstantnije gleda u snop svjetla sa svog bicikla koji mu obasjava put.

Zasvira mu mobitel u džepu. Sigurno opet mama, provjerava je li stvarno krenuo. Znači da još nije umrla. Onda neka čeka! Neka shvati da on sada vozi, da se žuri. Pa k njoj se žuri, zbog nje je otišao iz društva u Brezovici! Ne vadi telefon makar mu uporno ponavlja pozivnu melodiju. Možda ga zove Dora? "Lambada" zvuči idiotski, sablasno usred tog polja kroz koje juri. Ipak je siguran da nije Dora jer njih dvoje jedva da uopće razgovaraju. Više ga ne pita kamo ide, s kim je bio. Možda mu želi da i on nađe nekoga, onda bi njoj bilo lakše. Tako rade muževi i žene u preljubu. Ne rade nego – misli – priželjkuju. Možda bi tako i trebalo raditi, možda bi se opet zbližili. Ona s nekim, on s nekom, poslije pričaju kako im je bilo...

Možda ona žena naprijed čuje "Lambadu". Tko zna što joj pada na pamet. A bijesan je što telefon tako uporno i tako dugo svira.

"Hej!" dovikne za ženom. "Stanite!"

Pa izdahnut će ako nastavi tom brzinom. Ali ona se ne zaustavlja, očito bježi od njega, a ne može pobjeći. Sporija je. Sigurno je hvata panika. Kako bez veze! A njemu se samo žuri.

A kako bi bilo dobro da ga pričeka pa da, kad je stigne, bez riječi odbace bicikle i legnu u travu pa se izjebu, bespoštedno, bjesomučno, ovako znojni, zadihani... Da se osveti Dori. Ne, ne bi uopće mislio na nju. Mislio bi na sebe. Napokon. I na tu ženu. Ili ne bi jer ne bi ni ona mislila na njega. Poslije ustanu, možda se ne pogledaju, ne razmijene telefonske brojeve. On sjeda na bicikl, odlazi jer je brži i to je to.

Jer on je brži, makar se i on sav zajapurio. Primaknuo se na četrdesetak metara. Ili tako nešto. Ma manje. Tridesetak.

"Neću vam ništa!" viče, ali vjetar mu, kako ­uvijek biva kad si na biciklu, puše u prsa i zato njegovi povici ne dopiru do nje. Mora joj se još približiti. A i zanima ga kako izgleda... Osjeća da ga bedra bole, ali ubrzava makar više ne diše na nos nego na usta: jebo-nebo... I to mu se sada ponavlja u glavi kao kad je... "pjevao". Neprekidno gleda ženu ispred sebe, odmjerava razmak. Napreduje.

Odjednom vidi kako s desne strane nailazi automobil. Juri. Jako. Okomito na njihovu putanju. Žena je na domak križanja. Sigurno vidi vozilo, ali ne usporava. Pa ne misli valjda proći prije njega? Pa je li luda? Ej, jesi li luda?

"Stani!" urla. "Stani!"

Nagrada Fric 'Uz pivo na koncertu RHCP-a shvatio sam da je umro rock'

Žena izlijeće na cestu.

"Ne možeš stići!"

Nije dorekao – vidi kako je automobil pogađa i kako ona u trenu nestaje; nema je. Sve se u migu poremetilo, automobil se zanosi, kočnice škripe, ali i on zaglavinja, gubi ravnotežu, kotač mu udara u visok rubnik na križanju. Strmoglavljuje se naglavačke i odjednom ne zna gdje je, ili zna, leži na pješačkom asfaltu kraj ceste. U tišini odjekne pjesma s njegova mobitela. Kao da je uzrokovan tim zvukom, u glavi mu se zgusne bol. Naglo. Jaukne. Leži potrbuške, kao da je uronio u asfalt. S mukom se pridiže na koljena. Stenje neprekidno. Nije ništa slomio, ruke i noge su mu čitave. Samo ga dlanovi bole. Uspravlja se, nespretno i nesigurno. Podbočuje se rukama o bedra.

Vidi kako netko trči po cesti. Vozač automobila. Juri prema mjestu malo podalje, prema nečem što se crveni na asfaltu. Slaven je paraliziran. Vozač dojuri do tijela na cesti, naginje se nad njega.

"Jebem ti mater!"

Ne zna je li to opsovao on ili vozač koji se drži za glavu i gleda u nebo.

Naglo vadi mobitel iz džepa, gasi ga. Ali ruke kao da nisu njegove. Podiže bicikl, penje se na njega, a bicikl ga drži, nije slomljen. Ne smije biti tu! Brže odatle! I ne okrećući se, krene niz cestu u pravcu kojim je bio išao.

Ne zna misli li uopće. Ništa nije tvarno. Ništa nije stvarno. Osim bola. Boli ga, boli ga. Kao da nema pola glave. Pridiže ruku da opipa lijevi obraz, ali ruka mu čudno klizi, kao da nema kože, dira nešto nepoznato. "Što sam napravio...?" Stišće zube i ječi. Slabo vidi. Zaustavlja se, stoji s biciklom između nogu, vadi mobitel, jedva kontrolira ruke, dahće, stenje, unezvijer­eno tipka, nalazi ikonicu za kameru i uključuje ju. Ne vidi dobro sliku na ekranu jer je premalo svjetla pa pritiska dugme za fotografiranje. Bljeskalica ga zaslijepi. Ne traje dugo, blijesak se povlači, slika mu se bistri i polako razabire što je snimio. Obuzima ga nesvjestica: u njega bulji spodoba kojoj je lijeva strana lica žîva rana. On. Kao da nije on. Lijevo mu je oko poluzatvoreno i pola gornje usne podbuhlo. Krv. Dođe mu da zaplače. Opet "Lambada". Telefon mu je u ruci.

"Gdje si dosad? Ja ovdje umirem, a ti...!"

"Umri više!"

Ruke su mu tvrde, ne slušaju ga, aparat mu pada na tlo. Sjahuje s bicikla, bicikl se prevaljuje na jednu stranu, on se saginje, ali je nestabilan na nogama pa se rukom oslanja o tlo, spušta se u čučanj. "Ja sam slomljen, a ne ti, budalo", mrmlja dok tako čuči. Najradije bi se prepustio i legao, ali shvaća da ne smije nego mora ustati, polako. S naporom se uspravlja i nespretno stavlja mobitel u džep.

Kao da je poludio. I pita se, jesam li poludio? Izbezumljen je. Što sam napravio?

Opet pridiže bicikl, ali ga okreće u suprotnom smjeru. Vratit će se. Da vidi gdje je nestala ona žena. I što je s vozačem? Hoće poći nazad, ali začuje auto iza sebe. Okreće se. Auto juri kao lud, svjetla bliješte. Uklanja se s puta da ga propusti.

Hitna! Netko je zvao. Vozač onog auta. Onaj što je vikao... Ili je možda još tkogod naišao. Što je s onom ženom? Osjeća da mu se ruke lijepe za dršku upravljača. Zna, krv je to. Ne može se popeti na bicikl. Hvata se za glavu. U glavi mu tuče. Kad je prije hitna na putu tamo? Kada se to dogodilo, prije koliko... pola sata, sat? Manje? Koliko je ležao na asfaltu, je li bio u nesvijesti, koliko je vozio. "A ja?" nemoćno dovikne za kolima hitne pomoći.

Opet mu zasvira mobitel. Zaslon aparata je umrljan, ali razaznaje – Dora. Dora!

"Gdje si ti?" Glas joj je osoran, a njega to bolno zasmeta.

"Kako me to pitaš?"

Nagrada Fric "Bojim se da su mnogi naši pisci dosadni"

"Zvao je Miljac. Kaže da je i tebe zvao, ali mu se ne javljaš. Kaže da su se na tom vašem muškom tulumu potukli Marin i Bruno i da je dobro što si otišao ranije. Gdje si?"

"Što je ovo, Dora? Što se to događa? Gdje sam to ja?"

"To i ja tebe pitam. Gdje si ti? Kako to govoriš?"

"Dora..." Ne može izgovoriti "upomoć". Možda mu je došlo da joj se izjada, da joj kaže da je sav slomljen, da je zgulio dlanove i derao licem po asfaltu, da ne vidi na jedno oko, da su mu usne otvrdnule i jedva govori, da ga boli, da je pred njim možda poginula neka žena, a on je sada negdje u polju, u pički materinoj, pojma nema gdje, a oko njega samo zuji i sve se ljulja. Ali ne kaže ništa jer to ne može uobličiti. Tek prozbori muklo: "Mama je pala. Možda nije."

"Zaboga, ti si se napio. Onda ostani kod nje i tamo spavaj!"

Nije još završila ili možda još nije završila, ali on povraća dok kraj njega munjevito prolaze policijska kola. Ali toga što sada radi više se ne sjeća.