Predstaviti Borivoja Radakovića (1951.) samo kao hrvatskog književnika i prevoditelja suhoparan je uvod nedostojan autora. Radaković, naime, spada u red onih autora koji pozornost plijene svojim iznimnim stilom i jezikom, kao i važnošću koju pridaju šoku usmjerenom ka buđenju i osvješćivanju čitatelja. Dosad je objavio deset romana, proznih zbirki i knjigu eseja i putopisa, a s njim smo razgovarali povodom ulaska u širi izbor nagrade Frci.
Vaš roman 'Hoćemo li sutra u kino?', iako se odvija u Zagrebu, možda je najnezagrebačkiji od svih vaših romana. Je li vas stanje u gradu, unatoč svemu što za njega osjećate, navelo da zauzmete taj, od njega, pomalo distancirani stav? Ili ste romanom 'Što će biti s nama?', u kojem je, čini se, Zagreb glavni lik, o gradu rekli sve što ste imali?
Devedesetih se javila tendencija da se o gradovim piše na 'konkretan' način, da se zna da su to konkretni gradovi sa svojim ulicama, klubovima, institucijama, a pri tome je važan orijentir bila stvarna urbana topografija. To je bila jedna od tekovina koju je unio novi tip realizma. Jednako tako, tendencija je bila da se urbana autentičnost potvrdi i govorom određenih skupina, narkomana, navijača, na primjer. Ja sam pripadao tom valu, a on je u nas imao neke svoje specifičnosti. U nas se devedesetih počeo raspadati jezični standard, deurbanizacija je bila ubrzana i prilično temeljita, i zato nije bilo čudno što smo počeli pisati 'realnijim' jezikom, zagrebačkim i splitskim idiomom, na primjer, stoga je i žargon izbio u prvi plan. Time smo se suprotstavljali hipertrofiranom intelektualizmu postmodernista i naročito 'ruralcima'. Bilo je to vrijeme unošenja svježih motiva i novih tematskih krugova. Ali, kao uvijek, mnoštvo epigona zatrpa val nanosima manirizma i dosade. Sam više ne mogu pisati, a još manje čitati takav tip književnosti.
Vaš protagonist Slaven pomalo je tragična figura. Siguran da ga žena vara, nema snage s time je suočiti, pomalo i sam uživajući u tome. Prije toga, sve do majčine smrti, ni njoj se nije imao snage suprotstaviti, a i u odnosu s drugim muškarcima često se nalazi u podređenom položaju. Je li on predstavnik one 'krize muškosti i muškog identiteta' o kojoj u posljednje vrijeme toliko često govorimo i slušamo?
Svi moji muški likovi nemoćni su neki tipovi zbog tereta koje im nameće naša suvremenost - patrijarhat se raspada, što mi je drago, ali ovaj svijet još nije spreman na ravnopravnost svih ljudskih bića.
Djeluje pomalo apsurdno, ali muškarci, dojučerašnji krivci za sve užase ovoga svijeta, odjednom ne mogu pronaći svoje mjesto, a još manje svoje identitete - oca, seksualnog bića, radnika/proizvođača, privređivača, građanina... Proces emancipacije žena, manjina, homoseksualne populacije ili rasa odvija se na svim razinama, ali proces emancipacije heteroseksualnih muškaraca nije još ni počeo. S njime će valjda i završiti. Što će tad biti ne umijem imaginirati. Kako bilo, mislim da je u priči o rodnoj ideologiji posebnu pažnju potrebno posvetiti i muškom rodu jer i muškarci pate pod opterećenjem koje im nameće današnje, kapitalističko društvo. Uostalom, moj se junak, isprva travestijom, potom čak i tjelesnom žudnjom i na kraju sviješću predaje potpunom gubitku identiteta te se poistovjećuje sa svojom ženom i majkom. No osim trenutačno, to je poistovjećenje nemoguće postići pa on bude zatečen novim identitetom s kojim ne zna što bi.
Oho! Sad ste me baš iznenadili! Ako sam ja 'sramežljiv' i imam 'stereotipno viđenje majke', kakve tek grozote, gadarije, revolucionarne nazore i koješta ispisuju drugi?! Čini mi se da moj roman vidite kao mlaku kamilicu za smirenje pokoje uzbibane dušice, a mene kao pisca koji je odustao od spisateljskih principa. Pa sad... Ne želim sad ilustrirati da tome nije tako pa navoditi rečenice, prizore, čak i poglavlja - neka se oni koji budu čitali lijepo iznenade. U mojem se romanu, pak, pojavljuju tri žene. Dvije od njih su majke, a treća je još-ne-majka ili žena koja ne želi biti majka, a mislim da samo jedna donekle odgovara očekivanom stereotipu. 'Hoćemo li sutra u kino?' je roman o ljubomori, a sve što se u njemu pojavljuje u funkciji je 'razrabotke' teme. Dakako, nisam prvi koji piše o tom strašnom stanju svijesti u kojem subjekt žudi za istinom baš koliko je ne želi saznati i u kojem se istina srozava na rang tek jedne od mnogih laži te ostaje nedostupna logici i razumu. Patnje ljubomornika slične su patnjama Sizifovim, samo što ljubomornik kao skarabej, odnosno govnovalj, gura svoju kuglu govana pogonjen iznutra, ne po kazni bogova.
Šesnaest je godina prošlo od objave vaše zbirke 'Porno'. Koliko se toga u međuvremenu promijenilo, posebice u društvenom senzibilitetu? Je li ovaj roman mogao biti napisan i tad? Kakva je, po vašem mišljenju, seksualnost 21. stoljeća?
Promijenilo se štošta, i to u opozitnim smjerovima. S jedne strane, javni konzervativizam priječi čak i aluzije, na fotografijama se elektronički zamućuju dijelovi tijela, karikaturalno se kljaštre riječi. Na primjer, znak zvjezdice se pojavljuje kao džoker koji tobožnje prostote tobože pretvara u oku ugodnu sliku pa dobivamo malograđansko smeće u oblicima 'pi*ka', 'je*ati', 'ku*ac'... U tome se ide toliko daleko da i riječi kao 'kuja' postaju 'ku*a'. Eto nam novog fenomena - pojaviše se riječi za oko, ali ne za artikulaciju! Začudo, u novinama je omiljena riječ 'guza' koju, na slikama, začudo ne cenzuriraju, a posebno se ističe riječ 'trbuščić' kad se govori o mladim trudnicama. A kako to da Meghan Markle uvijek ima 'trbuščić', a Janica Kostelić 'trbuh'? Tom tobožnjem moralu prikladno je da nas mediji kao svodnici zasipaju slikama goluždravih žena slavnih nogometaša i hrane infantilnu želju da se tuđim ženama virka pod suknju. A s druge strane, pojavile su se mreže na kojima se ljudi međusobno odabiru za seks takoreći na neviđeno i obavljaju ga bez ikakve primisli o tome da rade išta iole nečasno. Otuđeno, ali - bez materijalnog interesa i koristi.
Vaš se protagonist, čini se, neprekidno suočava s posljedicama nečega za što nije kriv: prometne nesreće, međuljudskih odnosa, života... No ako i nije kriv, koliko je odgovoran?
Svojega junaka nisam zamislio kao kršćanskog vjernika, ali on živi u kršćanskoj civilizaciji i nije lišen kršćanske popudbine, odnosno stalnog osjećaja grijeha, krivnje, trajnog mazohizma, te s time i straha od pobune. Može on gunđati, rogoboriti, držati 'figu v žepu', ali unaprijedna krvinja za nešto što još nije učinio sputava ga i čini poniznim. Ali da, odlično je pitanje - koliko je odgovoran. Svojega sam junaka stavio u situaciju da u noći juri biciklom unesrećenoj majci, no ispred njega se pojavljuje žena koja, kad ga vidi, u strahu da je ne napadne - ubrzava. On pojačava svoju brznu te je u dobrohotno namjeri želi sustići i reći joj da se njega ne mora bojati, ali u toj jurnjavi žena podlijeće pod automobil... Pitao sam pravnika koji mi je rekao da u toj situaciji krivnje nema jer nema ni namjere, ni prijetnje, ni dodira, nit izvršenja. Nema ni svjedoka. Tu krimen, dakle, ne postoji. Ali on odabire svoju krivnju, ne prebacuje je na vozača ni na stradalu ženu. Jer samo on zna da je vjerojatno odgovoran. Svejedno, ne poduzima ništa...
Uh, turizam. Ne znam jesu li gori turisti ili davatelji usluga, kupci i prodavači laži, fabricirane prevare, jeftinog kiča... Da, u pravu je davno bio Johnny Rotten kad je turizam nazvao jeftinim odmorom u tuđoj bijedi (Cheap hollidays in other people's misery). Tu nemam što dodati. I sam sam bio turist, vozalo me i vodalo po Gruziji i Armeniji, gledao sam netom sagrađene manastire stare tisuću godina, slušao besmislene dječje legende o zakopanim mačevima, jeo nedorađena i nedokuhana jela koja su se prodavala kao nacionalni specijaliteti, gledao križeve po brdima iznad gradova, sa zaprepaštenjem blenuo u odvratne kipove Majke Gruzije i Majke Armenije... Niti sam koga sreo niti koga upoznao. Gdje si bio - nigdje, što si radio - ništa! Bio sam isti kao grupe Korejaca kojima žena u funkciji vodiča tumči, kako čuh u prolazu, nešto o borbi Hrvata za svoj jezik, a oni blenu oko sebe, čekaju novu 'senzaciju', ćevape i posjet katedrali, snimaju selfieje koje nikad ni pogledati neće... I bî mi otužno, bljutavo do gađenja. Julian Barnes ima izvrstan roman o turizmu - 'England, England'. Sve engleske turističke stvari strpane su na otok White - Big Ben, kuće Parlamenta, Stonhenge... I turisti odlaze tamo, a u samu Englesku više ne dolazi nitko i Engleska propada. I onda da, u pravu ste i sami smo sad turisti u vlastitim zemljama - slušamo laži o prošlosti, jedemo lošu hranu koju kuhaju chefovi, a ima ih na stotine, slikamo selfieje i znamo da smo netko - u prolazu.
Kažete da nacija bez fašizma i nije nacija. Odnosi li se to samo na ovo naše podneblje ili je to univerzalna činjenica? I ako se taj osjećaj nacionalnog zajedništva uvijek usmjerava protiv Drugog, na isključivanje Drugog, koja je uloga političke korektnosti u trenutku bujanja izrazito nacionalnih osjećaja? Je li ona samo 'prodavanje magle'?
O nacijama - sve najgore!
Vaš roman 'Sjaj epohe' opisao je kraj jednog i početak drugog razdoblja gotovo proročanski predviđajući neke stvari čije posljedice živimo i danas. Jesmo li uopće uspjeli iskoračiti iz jednog i objema nogama stupiti u drugo, novo doba?
Nismo. Vraćamo se duboko u staro doba gdje vladaju arhetipi, barbarizam, nasilje... Vraćamo se u pretpovijesno razdoblje.
Vaši se radovi iz devedesetih snažno naslanjaju na navijačku supkulturu koje se danas dotičete samo kako biste mlade usporedili s navijačkim hordama. Više od dva desetljeća nakon što se poželjeli dobrodošlicu u plavi pakao, kakav je vaš stav prema navijačkim skupinama, koliko se on promijenio? Koliko se, naposljetku, promijenilo ono što je klub simbolizirao nekoć od onoga što predstavlja danas?
Devedesetih su navijači Dinama bili u specifičnoj poziciji koja ih je bez političkog angažmana stavila u položaj jedinih oponenata autarhu ili autokratu, čovjeku koji je o demokraciji govorio posprdno, a petljao se u sve - od sastava nogometnih timova te mijenjanja i određivanja imena nogometnim klubovima pa do odlučivanja o tome tko će biti prvak. Izvan te opozicije oni su bili i ostali pripadnici navijačke horde i u tome nimalo ne simpatiziram s njima. Makar, dopadala mi se dosljednost - zbog Zdravka Mamića nisu godinama dolazili na utakmice, ali to je nedovoljno da bih im se divio. Naprotiv, oni su samo masa koja ne stvara ništa, topovsko meso u vrijeme mira. Zar nema ništa smješnije i bljutavije da im populistički nastrojena navijačica stupidnim i nepriličnim navijanjem preuzme slavu najvećeg navijača, najveće navijačice? Svejedno, mene je u prvom redu zanimao jezik, govor navijača tog vremena, govor koji se nevjerojatnom brzinom mijenja. A ja sam htio registrirati tu fazu. Današnji navijači govore drukčije od onih prije dvadesetak godina i imaju nov žargon. Sam to sad pratim tek s margine.
Bojim se da mnogi naši pisci sanjaju samo to da se uključe u mainstream. Bojim se da mnogi naši pisci zapostavljaju književnost i njezina izražajna sredstva te zapravo ispisuju puke scenarije, ali ne i književne činjenice. Bojim se da mnogi naši pisci ne vladaju jezikom i ne poznaju ga kako treba. Bojim se da su mnogi naši pisci pizdice. Bojim se da su mnogi naši pisci dosadni. Bojim se da mediji proizvode mnogo mediokriteta i predugo ih održavaju na životu u književnom životu. Bojim se da mnogo naših pisaca funkcionira zbog kulturbirokratskog grupašenja te obilaze Europu kao 'writers in residence', a kad se preko 'kulturnjačkih' veza nađu u bubnju - putuju, dobivaju nagrade, predlažu se za prevođenje, međusobno se hvale... A bojim se i da kritika ne pravi selekciju, da sve diže u nebesa. No veseli me pogon teta iz knjižnica po Hrvatskoj i jedan sloj čitalaca koji kao inteligentni, obrazovani, odrasli građani čitaju i ne padaju na ad hoc proizvedene 'umjetnike'. Takvim ljudima treba pisati, oni su mjera. I ima ih!
Kako vi, kao veliki borac za jezik, čija se djela odlikuju kako lingvistički, tako i stilski nenadmašnim jezikom, gledate na nasilne promjene koje se u posljednjih nekoliko godina nastoje uvesti u jezik? Što one govore o stanju u društvu?
Da, potpuno se slažem s vama - u pitanju je nasilje. Klika koja potmulim radom preko armije lektora i prevodilaca podvaljuje svoj izmišljeni dijalekt u knjige i medije sili nas da pišemo na uštogljenom i sterilnom jeziku koji je mjera fašista - uštogljenost, sterilnost, mržnja i smrt. Ako i ne pišemo na toj sterilnoj inačici, lektor, urednik ili izdavač uškopit će nam tekst i nasilno nas pretvoriti u sljedbenika ili barem afirmatora ideologije onih koji nameću svoju projekciju. A ja njihovu projekciju ne želim! U besmislenoj žudnji da stvori jezik koji ni u čemu neće biti nalik ostalim inačicama štokavskog nadsustava, a prvenstveno srpskoj, dovode do toga da se razbija kulturni i životni kontinuitet vlastitog naroda, dovode do toga da nitko više ne poznaje gramatiku svojega jezika (a nisu je/ju još ni napisali). Govornici se osjećaju nesigurno, a posljedica će biti da djeca sljedeće generacije neće razumjeti svoje roditelje, a kamoli hrvatsku književnost stariju od deset godina. Ako ovdje vlada demokracija, s kojim pravom netko uporno i sustavno falsificira jezik, uči strance jeziku koji nitko ne govori, iskrivljuju povijest jezika i naroda, svojeg naroda. Opet su na djelu tobožnji čuvari nacionalnog bića. A ti čuvari su ljudi mržnje kao i u svim sferama. Ukratko, odvija se teror klike koja uzurpira pravo vlasništva nad hrvatskim jezičnim standardom sa željom da, kako Boris Buden nedavno reče, uspostavi svoju 'ustašku utopiju'. Briga njih za govornike, književnike, za svoju naciju, prošlost, za književost kao umjetnost i umijeće rječima. Lako mi je prepoznati i upoznati njihov nemušti dijalekt, ali se njime neću služiti. Stoga i ne dopuštam da mi lektori rovare po tekstu jer time zadiru u (moje) građansko pravo, u građansku slobodu izražavanja. Dolje jezični teror!
Koliko je stvarna mogućnost da kultura, umjesto politike, postane usmjerivač naših života?
U današnje vrijeme - nikakva! No kultura i nema tu zadaću, svakako ne izravno. Samo je ne treba priječiti, tjerati da živi na rubu gladi. Ali kad bivši ministar kulture Hasanbegović kulturnjake naziva neradnicima i kad se u reakcionarnom dijelu društva to objeručke prihvati kao pametna formulacija, o kulturi više nemamo što govoriti. Najvišim slojevima društva (najbogatijim, dakako) bliska je kutura dna sa svojom estradom, ukusom, 'originalnošću' i banalnošću.
Nezaposlenost, bijeda, odlazak u druge zemlje, depresija... Je li to doista sve što, po vašem sudu, Hrvatska ima ponuditi mladim ljudima kao što tvrdite u ovom romanu? Ako je tome tako, pitanje iz naslova vašeg pretposljednjeg romana dodatno se aktualizira. Jer - što će biti s nama?
Kad bih samo znao... Autoizolacija koju Hrvatska politika godinama održava očito postaje nepodnošljiva. Dvorište je premaleno, nedostaje propuha. Nadam se pak da neće doći do opće tarapane, nego da će današnji akteri naprosto postati nevažni i smiješni kao ridikulozan izbojak retrogradne pameti.
