Kada sam prije četiri godine pisao o debitantskom romanu Elvedina Nezirovića “Boja zemlje”, podnaslovljenom kao “Roman prema porodičnom albumu”, spomenuo sam nešto što je neobično važno i za treći, najnoviji Nezirovićev roman, “Ono o čemu se ne može govoriti”, a koji je i svojevrsna nadopuna romana “Boja zemlje”, što autor svojim podnaslovom čak i naglašava: “Boja zemlje - novo poglavlje”. Radi se o onoj čuvenoj rečenici Juliana Barnesa iz njegova romana “Flaubertova papiga”, po kojoj svaki pisac ima pravo na samo jednu autobiografsku knjigu. Dakle, Nezirović je prvim svojim romanom potrošio Barnesov “kredit”, s tim da je važno naglasiti da je autor u svom drugom romanu, “Ništa lakše od umiranja”, napravio nužan odmak od autobiografskog. S druge strane, treba postaviti pitanje koliko je danas aktualna ova Burnesova teza. Semezdin Mehmedinović, urednik najnovijeg Nezirovićeva romana, koji je objavio Buybook, jednom je, opisujući vlastitu književnu poetiku, izjavio otprilike kako književnost ne treba “izmišljati”, kako nam naša stvarnost nudi obilje materijala koji možemo književno uobličiti. Upravo ovaj mehmedinovićevski princip navodi Nezirović na jednome mjestu u svom romanu, kao svojevrsnu autopoetičku odrednicu: “S pisanjem je, kao i s pravim životom, mislio sam, bilo svršeno, jer niti je više imalo šta da se kaže, niti zašto da se živi. Piscu je, valjda, tako suđeno: kada nestane onoga o čemu može da se piše, tada nestaje i razloga za život”. Elvedin Nezirović rođen je u Mostaru 1976. godine, gdje i živi. Do ovoga romana objavio je tri zbirke poezije, zbirku priča “Toliko o tome”, jednu zbirku eseja i kolumnističkih tekstova “Deblokada grada” te spomenuta dva romana.

Roman “Ono o čemu se ne može govoriti” je po svojoj formi neuobičajen, da autor na neki način nadopisuje svoje ranije djelo u skladu s novim saznanjima i iskustvima koja ne moraju imati nužno veze sa samim kontekstom “praromana”, iako baca na njega neko sasvim novo svjetlo. To je onaj kišovski “gorki talog iskustva” koji mijenja autorsku percepciju. Jedini sličan slučaj koji mi u ovom trenutku pada na pamet je onaj s mađarskim piscem Peterom Esterhazyjem i njegovim remek-djelom “Harmonia caelestis”, u kojemu je pisao i o svome ocu. Nakon što je roman objavljen, Esterhazy je saznao da je njegov otac u vrijeme komunizma bio policijski doušnik te je započeo neku vrstu “nastavka” knjige o ocu.

Taj novi moment se kod Nezirovića dogodio neposredno nakon što je objavljena “Boja zemlje”, što sam i spomenuo u “post scriptumu” svoga teksta. Elvedin Nezirović je tad isključen iz tima zaduženog za apliciranje Mostara za Europsku prijestolnicu kulture 2024. godine. Navodno je to napravljeno na zahtjev Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije zbog Nezirovićeva teksta na jednom bosanskohercegovačkom portalu o zločinu koji je počinila Armija BiH u selu Grabovica. Vezano za ovo, nakon jednog intervjua koji je dao za Federalni radio, gdje je izjavio kako u bosanskohercegovačkom ratu “nije bilo nevinih vojski i naroda”, Nezirović je stigmatiziran kao izdajnik, nakon čega su uslijedile prijetnje smrću autoru i članovima njegove obitelji. “Treba i njemu pod hitno smaket kojeg člana njegove porodice”, glasio je jedan od komentara na društvenim mrežama, koji se pojavio nakon ovog intervjua.
Ovaj moment daje Nezirovićevu romanu jednu bernhardovsku notu, gdje se najednom našao “sam protiv svih”, o čemu na više mjesta piše: “Kako sam mogao da joj objasnim da ja ovdje ne pripadam, da ovo nije moj grad, niti je ovo moja država, niti su ovo moji ljudi, niti je ovo moj život, i da je jedini način da komuniciram s društvom taj da mu otvoreno, u tekstovima i knjigama, saspem u lice sve ono što ga sljeduje?”. Usporedo s ovim, Nezirović na jedan krajnje nenametljiv način govori i o predratnome Mostaru, iz vizure njegova potpunog poraza. Nezirović se vraća natrag, u događaj koji mu je obilježio djetinjstvo, kad se njegova majka, udovica, udala za Mitu, o čijoj hrabroj gesti, kad je Mito umjesto dječaka završio u zloglasnom logoru HVO-a na mostarskom Heliodromu, govori roman “Boja zemlje”. Postoji određena distinkcija između “Boje zemlje” i ovog najnovijeg romana: ako je prvi roman uvjetno rečeno bio knjiga o ocu, koji je poginuo u prometnoj nesreći kad je autor imao sedam mjeseci, onda je “Ono o čemu se ne može govoriti” roman o očuhu Miti, o njegovim i majčinim burnim i neprestanim svađama, roman o nekoj vrsti krivnje što Mitu obitelj njegove majke nikad nije prihvatila, pa čak ni nakon što je Mito neposredno nakon izlaska iz logora umro od srčanog udara, koji je bio posljedica tortura koje je preživio u logoru. O toj teškoj i bolnoj obiteljskoj poputbini, Nezirović piše otvoreno i bez ograda, svjestan što jedan takav čin predstavlja u sredini u kojoj živi, pogotovo što na jednome mjestu u romanu piše kako se između njega i majke nakon što je objavljena “Boja zemlje” otvorila duboka provalija nerazumijevanja: “Duša mi je teška dok ovo pišem, buni se, svađa i opire tekstu, a trebao bih, čini mi se, osjetiti nekakav mir, neku sveprožimajuću lakoću, jer sam taj prastari osjećaj samoće i zebnje, najzad uspio pretočiti u jezik”. Je li književnost ljekovita? Na ovo pitanje mogu odgovoriti isključivo autori poput Elvedina Nezirovića Postoji jedan sjajan detalj u romanu, kad autor opisuje svađu dvoje supružnika, kao kontrapunkt svađama njegovih roditelja, koja je na neki način drugačija, gdje je muževa “posljednja”, kao što je to “red” u patrijarhalnim sredinama. “Jebaću ti ja svečevu mater čim kući dođemo! Glas je Murizov težak, kao macolom od kamena odvaljen, putuje na kraj šume i natrag, pa Šeća odmahuje rukama i vrti glavom, sva u ibretu (u čudu, op.a.), kao da se prvi puta sreće s muževim tabijatom (karakterom, op.a.).” Ovo je, ujedno, i precizan opis sredine u kojoj se događa radnja ovog romana.

Centralni dio romana govori o svemu onome što se događalo nakon autorova teksta o zločinu u Grabovici. Autor, tako, jedne prilike odlazi u Grabovicu, i ovaj dio romana ima antologijsku vrijednost, jer govori o ratnim zločinima iz perspektive jedne pjesme Anđelka Vuletića iz 1985. godine, “I ja sam ovdje ubijao”, koja govori o ustaškim zločinima. “Jer ako postoji osjećanje kolektivne empatije prema našim žrtvama, ako je ono općeprihvaćeno i ustaljeno u svakom javnom narativu, zašto je pogrešno da postoji i osjećanje moralne odgovornosti za zločine počinjene u naše ime, pa i u ime istih tih žrtava? Kao što mogu da saosjećam sa žrtvama genocida u Srebrenici, masovnim zločinima u Prijedoru, Bijeljini, Stocu, Mostaru, Ljubuškom i drugdje, kao što je na tim mjestima ubijen jedan dio mene, moga svijeta i moga bića, tako mogu i da osjećam krivicu za ono što se desilo u Grabovici, na Kazanima ili u Trusini, gdje god se ubijalo u ime istog tog mog bića”, piše Nezirović. 

Na ovo se nastavlja rasprava koju autor vodi s policijskim inspektorom, kad je došao prijaviti anonimne prijetnje, koja se pretvara u raspravu o ratnim zločinima, na jedan način koji je ovdje u Bosni i Hercegovini, nažalost, tipičan, bez obzira na to o kome se radi, Srbima, Hrvatima ili Bošnjacima. Taj dio napisan je neponovljivim selimovićevskim jezikom, u kojemu je ona druga, “pravovjerna” strana, gotovo infantilna, što na svoj način govori o civilizacijskom raskoraku, odnosno dubini pada poratne Bosne i Hercegovine. Jedino mi smeta, i to je jedina, sitna primjedba na ovaj roman što Nezirović, bez obzira na to što sjajno oponaša Selimovićev stil, to na jedan način podcrtava, spominjući Ahmeta Nurudina, podsjećajući na taj način na one razgovore s gluhima koje vode Selimovićevi junaci Ahmet Šabo i Ahmed Nurudin. Ukratko: hrabar, promišljen, bolno iskren i, najvažnije, sjajno napisan roman koji će, uvjeren sam, obilježiti bosanskohercegovačku književnu scenu, i to kao roman jedne generacije, one koja je u ratu odrastala, roman o “pustinjama” koje je taj rat ostavio u njihovima glavama.