“Zbornica” Sonje Tarokić (1988.), njezin debitantski dugometražni film, bit će premijerno prikazana u natjecateljskom dijelu ovogodišnjeg filmskog festivala u Karlovym Varyma, koji se održava od 20. do 28. kolovoza. Ta je činjenica uzbuđenje po sebi jer će nakon dugo vremena takvu privilegiju imati neki domaći film: tim više što je rijetkost da debitantski film na uglednom festivalu “preskoči” kategoriju debitantskog i nađe se u glavnom natjecateljskom programu “Kristalni globus” s još 11 međunarodnih naslova. A Sonja Tarokić nije redateljica kojoj su festivalske nagrade iznenađenje. Njezini su kratki filmovi odreda promišljeni, upadljivo distinktivni radovi u, recimo tako, okviru mlade generacije domaćeg filma. Njezin kratki film “Tlo pod nogama” prikazan je na filmskom festivalu u Rotterdamu i zatim je osvojio nagradu za najbolji film na “Kockicama” Zagreb Film Festivala, dok su filmovi “Crveno”, “Pametnice”, “Kurvo!” i “Ja sam svoj život posložila” prikazani i nagrađivani na raznim međunarodnim festivalima. Filmovi kratkog metra obično nemaju općenarodni “hajp” kakav možda zaslužuju, ali na primjeru filmskog mišljenja redateljice s kojom razgovaramo dokazuju da autorski opus itekako ima inherentnu dramaturgiju i vrijednu logiku “održivog razvoja”. “Više je više”, smije se Sonja Tarokić, koja svakom svom poslu pristupa detaljistički “do boli” pa “stoput promisli” prije nego što proglasi the end filma. S druge strane, redateljica za život zarađuje režirajući reklame, i to voli raditi jer joj brze reakcije i filmska rješenja u tom poslu predstavljaju i izazov i zadovoljstvo. Poznata je i kao uporna, u najboljem smislu te riječi, voditeljica scenarističkih radionica. Pa ako je točno da je “scenarij rak-rana hrvatskog filma”, onda je zbilja zanimljivo što o tome misli netko iz prve ruke. 

A “Zbornica”? Koga to ne prođe sitna nelagoda, možda i jeza, na pojam mjesta s kojim se svatko sreo u životu? Zbornica je, dakako, (i) metafora: ali kakva? Tarokić potpisuje i scenarij, producentica je Ankica Jurić Tilić, a glavnu ulogu tumači Marina Redžepović, s kojom je Tarokić surađivala i na svojim kratkim filmovima. Igraju Stojan Matavulj, Nives Ivanković, Maja Posavec, Sandra Lončarić, Daria Lorenci Flatz i, bogme, mnogi drugi. “Neobično mnogo likova za debitantski film, znam”, kaže Tarokić uz osmijeh. Pa o čemu, ukratko, govori njezin film, pitamo dok hvatamo hlad u zvizdan, na terasi zagrebačke Kinoteke.

“U smislu radnje, film je priča o novoj pedagoginji u osnovnoj školi. Pratimo razdoblje jedne školske godine, prvu godinu njezina rada u toj školi i način na koji se ona u tom procesu psihički mijenja. Ona ni po čemu nije iznimna od ostalih nastavnika u zbornici, ali ima želju za pomacima, promjenom koju nosi njezin radni elan. A tema filma je neminovan, postupni ulazak defetizma u život. Kao da se događa nesvjesno, mimo naših opažaja. Ne znaš gdje se stvori ta točka nakon koje više ništa nije isto, nakon koje se mijenjamo. Film se na neki način bavi fazom sazrijevanja tog procesa: poput onoga kad u svojim tridesetima postaješ svjestan da ni po čemu nisi plemenitiji ni bolji od drugih. I da se poput svih ostalih tako lako možeš prelomiti i izgubiti žar života koji si imao do jučer”, objašnjava redateljica. Zbornica je očiti epicentar sustava: na koji se način film bavi njime?
“Film se bavi sustavom kroz njegove protagoniste. Odozdo, iznutra. Fokus je na odnosu nastavnika, ravnatelja i roditelja. Lik pedagoginje je na sjecištu tih komunikacija, malo izglobljen jer ne pripada ni jednoj strani i, za razliku od nastavnika, taj nema svoju bazu, razred gdje se nastavnik može utješiti, nekako vratiti sebi”, kaže Tarokić. Logično, lik pedagoginje- medijatorice predstavlja opći, “naš pogled” na zatvorenu zajednicu? “Da, u tom smislu se uloga pedagoginje vidi kao prijelomna za različite paradigme odnosa, pritisaka koji pokreću proces promjene”, kaže redateljica. Ali zašto baš zbornica? Metafora šireg plana se naslućuje, naravno, ali opet...

“Meni je zbornica uvijek bila simbol općenite zajednice. Simbol kolektiva, u bilo kojem poslovnome miljeu. Zanimao me način na koji ljudi u tom neprestanom zajedništvu i druženju mogu jedni drugima postati golemi teret. Biti neprestano okružen ljudima u istom prostoru je jedna od najtežih stvari u životu. Jer ni jedan problem koji se dogodi u takvoj zajednici nije odvojiv od privatnih života protagonista, nije odvojiv od njihove egzistencije. Nije mi bila namjera pratiti neki izolirani slučaj kao tip jednog događaja ili priče, nego napraviti film koji će kroz mini detalje, sitni vez naracije, pokazati kako ne uspijevamo detektirati gdje si se, točno, kao čovjek počeo mijenjati. Na koji način te ‘male stvari’ dovedu do sizifovskog problema koji  gotovo svatko poznaje: onu tešku, psihološku kuglu u grlu s kojom si se našao u nekom trenutku svog života. Čitav je film, zapravo, povezan u smislu teme i strukture, kao krešendo kojim se ‘male stvari’ bildaju dok zbornica ne postane mjesto visoke tjeskobe“, razlaže Tarokić što zvuči, nažalost, svima poznato i prispodobivo. A kako je ušla u svoj redateljski sistem: od situacije prema liku ili...? “Film je nastao na temelju razmišljanja o mini pričama i mnoštvu likova. Skoro altmanovski, kroz kovitlac neprekidnih pogleda i titravih tenzija u jednom prostoru. A najzanimljivije mi je bilo vidjeti, kroz razvoj tih malih priča, kako dolazi do scena u kojima su svi, na svoj način, u pravu. Nema crnobijelih podjela, nema krivaca i nevinih. To sivilo u kojemu si ljudi strašno idu međusobno na živce, gdje se sva prtljaga privatnih odnosa sruči u međusobnom bivanju”, u dahu će redateljica. I da, takvu emotivnost situacije prepoznajemo iz svakodnevice. U čemu je emotivni forte filma?

“Riječ je o čistom emotivnom elementu u pitanju ‘ispravnog’ ponašanja unutar sustava. I to ondje gdje je ključ suživota -  neprestano opraštanje. Neminovno je tako, ako se ljudi žele održati u zajedničkom poslovnom okruženju i zadržati vlastitu humanost. Netko se ponaša loše i glupo prema onome što se smatra principijelnim, ali to je ona dinamika koja je zapravo u redu, koja je rezultat okolnosti zajedničkog života u stalnom preslagivanju”, objašnjava naša sugovornica. Realizam života-zbornice je tako jasan, ali realizam filmskog pogleda? Ima li katarzu ili ona u realizmu nije moguća? “Ne bih otkrivala kraj filma, a čini mi se da je zanimljiv. Ali ako me pitate za osnovnu ideju filma, ta se bavi temeljnim pitanjem: možeš li sebi priznati vlastiti defetizam? Koliko se dugo možeš ili hoćeš boriti dok ne odustaneš? Sa stilske, ali i tematske strane zanimljiva mi je bila činjenica da je riječ o cikličkoj priči: svake se godine ponavlja slična situacija, nema izlaza iz tog kruga”, kaže redateljica. Repetitivnost školske godine, užas života... “Da, repetitivnost školske godine je simbolika ponavljanja jednakih obrazaca unutar sistema u nekom društvu. I ona je transgeneracijske naravi, nažalost, a jednaka se matrica ponavlja po hijerarhiji. Tako da sam film zamislila kao kovitlajuće narodno kolo. Element teme je prenesen u stilu filma kroz kolorit i kroz glazbu. Dominira crvena boja, koja je za našu zajednicu specifična, a ideja zajednice bila mi je intrigantna i na folklornoj razini pa se u filmu koriste pjesme Lada”, kaže Tarokić. Zvuči nam doista “pomaknuto”, ali i vrlo blisko.

Proizvodnja filma je i po standardima sporovozeće domaće produkcije bila duga. Najprije, scenarij je pisala godinama. “Trebalo mi je vremena, možda i mog sazrijevanja, da na to što imam kao prvu ruku scenarija gledam drugim očima. To je film koji je bilo iznimno teško osmisliti jer sam pokušala postići da se ideja filma pokazuje kroz suptilnost: kao motive koji funkcioniraju na razini teme, a da se primjećuju u stilu“, objašnjava redateljica koja je u procesu rada na filmu boravila na raznim scenarističkim radionicama, otkud iskustvo prenosi na one koje sama organizira i vodi ovdje. Od rodonačelnika domaće filmologije Ante Peterlića nadalje slušamo o scenarističkim boljkama domaćeg filma: jesu li se stvari promijenile? Neka kišobranska odrednica domaćeg filma u kopčama scenarija i ostalih parametara, postoji li? “Čini mi se da je kod nas još rijetkost - bez obzira na to jesam li ja u scenarističkom radu uspješna ili ne, da se poanta filma vidi kao cjelina u kojemu tema, struktura i stil čine jedno. Cjelina bez vidljivih šavova, da tako kažem. Odnosno, da se sa scenarističke, režijske i stilske strane govori u istom smjeru, konceptu. Ako je scenarij ‘za sebe’, a režijski stil ga ne prati, nego inzistira na posebnosti, to se itekako primjećuje. U ovom sam si filmu zadala taj težak zadatak da napravim što god mogu u povezivanju svih tih elemenata filma”, kaže uz osmijeh. I još širi osmijeh za “omiljeno” pitanje domaćim redateljima, ono o dojmu domaćeg filma općenito. Kao pogled iznutra-izvana? “Ma specifičnost hvatske kinematografije je upravo to što se kod nas nije pojavila određena struja koja bi bila primijećena kod većeg broja autora, a koja bi joj onda priskrbila neki zajednički nazivnik. Ili koja bi se, gledajući izvana, mogla primijetiti kao neka vrsta suvremenog novog vala u hrvatskom filmu. Mi to nemamo, nismo ni imali i ne mislim da je to ono čemu treba stremiti. Zanimljivija je ta raznolikost pogleda, interesa u različite teme. Nikad ne bih tvrdila da je jedna estetika vrednija od druge, iako razumijem zašto se neki autori imaju potrebu specifično odrediti, reći što je njihov filmski ukus. Ja to ne gledam baš tako”, kaže redateljica čiji su prethodni filmovi mahom, na prvu, određivani kao oni koji naglašavaju “žensku poziciju” u društvu.

“Da, često se spominje ‘ženska pozicija’ u kontekstu mojih filmova. Razumljivo, već činjenicom autorstva, izbora teme... Ali mi je s vremenom postalo jasno da u filmu zapravo ne postoji - ni s praktične, a pogotovo ne sa stilske strane - univerzalna ženska pozicija. Ta neka univerzalnost po kojoj bi se mogla slijediti ‘ženska perspektiva’ ili pozicija unutar suvremenog filma se, čini mi se, raspala i po pitanju stila i po pitanju prakse. Jesi li redateljica, snimateljica ili scenaristica... To su tako različite pozicije da je o njima teško govoriti mimo konkretnosti jednog filma”, razmišlja Sonja Tarokić, svjesna suvremene konstelacije i statistike generacijskog klastera uspješnih domaćih filmskih autorica. Tom krugu i sama pripada, uostalom. “Sve proizlazi iz autorske potrage za filmskim jezikom, naravno, i okrećeš se vlastitom iskustvu, tražiš teme koje te na neki način oblikuju. Doista se dogodilo da su u domaćem dugometražnom filmu autorice pokrenule temu ženskog sazrijevanja u društvu. U ‘Zbornici’ također ima takvih elemenata iako nisu izravni, nego upisani u sitnice, u nešto što proizlazi iz  općenitih međuljudskih odnosa. Autori/ce se, generalno, sve više okreću osobnim pričama, a podudarnost je pak činjenica da je film postao demokratičniji prema ženama. Riječ je o paralelnim procesima”, govori redateljica kojoj je, usput, ali ne manje važno, vrlo intrigantna tema  problema muške depresije. Znamo, dok su domaće redateljice izvele kvantni skok u tematizaciji vlastitih rodnih trauma, nema tog domaćeg filma iz muške perspektive još... “Recimo, u ovom filmu postoji lik profesora povijesti, čovjeka srednjih godina koji u potpunosti živi u nekoj svojoj ‘petlji’, u svojoj glavi. Jedna narcisoidna osoba koja neprekidno vrti iste stvari i time nekontrolirano opterećuje sve druge oko sebe. Situacija je time delikatnija jer osoba s takvim teretom radi s djecom u školi pa glavna junakinja filma, pedagoginja, ima potrebu zaštititi djecu od utjecaja njegove privatne traume. No taj mi je lik fascinantan jer ga prepoznajem iz vlastite bliske okoline: tko, uostalom, ne poznaje takvog čovjeka? Kroz obitelj i u životu sam se često sretala s takvom vrstom ‘ljudi s petljom u glavi’. To je, čini mi se, kod nas paradigmatska ličnost koja nastaje upravo iz tog raširenog defetizma života. Kod muškaraca je možda i naglašenija ako postoji ta borba s egom u svakodnevnom ‘loopu’ života. A u tom smislu onda postaje i politička tema: kao snažna simbolička razina nekontroliranog ‘prelijevanja’ privatnih trauma u društvu. U kratkom filmu ‘Tlo pod nogama’ bavila sam se, primjerice, likom oca koji je upao u privatnu krizu, po kojoj je postao posve pasivan, zbog čega je njegova obitelj morala preuzeti ulogu aktivnog, pokrećujućeg elementa”, kaže redateljica. Kao paradigmatska matrica domaće obitelji: s ili bez simbolike filma, to je to? “Da, može se reći. Balkanska, mediteranska obitelj, potreba da se stvari verbaliziraju radi ponavljajućeg ‘proživljavanja’ ili da ih naprosto držimo dijelom diskursa svakog odnosa i viđenja svijeta. U liku spomenutog profesora povijesti iz mog filma zanimljivo mi je bilo pratiti oblik defetizma kao znak krajnosti, kao onaj koji je ‘najpametniji’, ali se sa zajednicom ne zna i ne može nositi. A takav je lik sveprisutan: od kafića do visokog poslovnog ambijenta, prepoznatljiv. Defetizam je strahovito opterećujuće stanje i tu nije pitanje možeš li se s time posve poistovjetiti, nego želiš li to, doista”, kaže Tarokić i nije teško dići simboliku kvartovskog tipa na razinu suvremenog hrvatskog društva u kojemu je defetizam, kao osjećaj krajnje nemoći u bilo koju promjenu, ključna karakteristika.

“Da, osjećaj nemoći društva i svakog pojedinca u društvu mi je bila glavna nit, vodilja filma. Kako zapadneš u to teško stanje, to sam htjela istražiti. Paralelizam subjektivnih pozicija - kako u zbornici, tako i na širem planu društva, dovodi do pogrešaka koje ljudi rade iz različitih spleta okolnosti. A mene zanima upravo ta empatija prema ‘krivom’ postupanju koje je nastalo u konstelaciji trenutka, bez zle namjere”, kaže redateljica. Pa kad bismo u brzopoteznoj psihologizaciji društva gurali dalje, koji bi nam bio osnovni problem, u čemu? “Naravno, ona sitnokoruptivna mreža što uopće ne mora dotaknuti visoke sfere, nego se na minornim razinama prelije u svakodnevicu, u posao, u budućnost... Sitnice, detalji odnosa posve običnih ljudi u tom procesu su filmski zanimljivi i meni važni. Zato sam, primjerice, uvijek voljela novoholivudske filmove u kojima se specifičnim, povremeno modernističkim stilskim postupcima svejedno ulazi u širu društvenu sliku”, objašnjava redateljica čiji se profesionalno formativni trenutak - kad već kopamo po motivaciji njezina redateljskog posla - desio vrlo rano. “Filmom sam se htjela baviti doista od djetinjstva, ali sam u film ušla ‘zaobilaznim’ putem. Praktički sam odrasla u Lutkarskom studiju Zagrebačkog kazališta mladih, koje su vodile Kruna Tarle i Natalie Murat, petnaest godina sam ga pohađala. Bila je to odlična grupa iz koje je svatko od nas, kasnije, izabrao neka kreativna zanimanja. Za razliku od Dramskog studija, gdje se polazi od teksta, mi smo polazili od materijala. Uostalom, kao i na studiju režije na Akademiji: polaziš od mogućeg i dostupnog pa kreativno nadomještaš sve ostalo”, kaže redateljica koja je uz filmsku režiju studirala i komparativnu književnost “jer joj na Akademiji nije bilo dovoljno literature”. “Falilo mi je čitanje, preveliki sam štreber, uvijek mi treba još nešto, još nešto moram provjeriti”, smije se. Ali nedavno je postala mama i perspektiva “štreberskog” pogleda na filmski posao malo se stišala, takav nam je dojam. Naravno, jako je daleko pitanje o njezinu eventualnom, sljedećem filmu. “Uh, nisam osoba koja ima bazen ideja. Nemam zaliha u ladici, nego po jednoj ideji kopam zbilja dugo, dok mi se dovoljno ne svidi da na njoj mogu provesti pet, šest sljedećih godina života”, kaže Sonja Tarokić, još pomalo nesvjesna da je ovaj film stvarno gotov i da će ga ljudi na festivalu gledati uživo, što je znak velikog optimizma i radosti filma.