Što je zajedničko diktatorima kao što su Neron, Mussolini, Staljin, Hitler, Kim Il-sung, Gadafi i Sadam Husein? Svi su bili pjesnici. I ne samo oni: Karl Marx slagao je svoje ozloglašene "heavy metal" strofe odmarajući se od gorućih ekonomskih pitanja, a čak je i Saparmurat Nijazov pisao poeziju, kad nije bio zauzet mijenjajući abecedu, zabranjujući operu, balet, pse i šminku na licima TV voditeljica u svojoj suludoj vladavini Turkmenistanom.

Qualis artifex pereo - "Kakav umjetnik propada sa mnom" - cmizdrio je Neron na odlasku, dosljedan deluziji svoje veličine. Umjetnik/pjesnik koji s pozicije moći formira politički svijet po uzusima vlastitog "ludila" svoju je prvu veliku inkarnaciju dobio u starom Rimu, ali dvije tisuće godina kasnije, pjesnička slava ljepote destrukcije reinkarnirala se u podlogu fašizma, stvorenom u kataklizmičkom sudaru triju ideja i tri kontroverzne povijesne ličnosti: Filippa Tommasa Marinettija, Benita Mussolinija i Gabriela D'Annunzija - tri pjesnika!

Ugovori i dogovori Kako je Pavelić prodao Talijanima Dalmaciju

Futuristički slogan "Neka umjetnost procvjeta kroz nestanak svijeta" najbolje se odražavao kroz Marinettijevo djelovanje i njegovo strastveno nihilističko obožavanje rata kao "jedinog lijeka za svijet". Futurizam je bio vodeći talijanski avangardni pokret ranog 20. stoljeća. Slavili su mašine, brzinu, tehnologiju, mladost, nasilje i smrt; "umjetnost je rat, a rat je umjetnost", pisao je Marinetti.

Izraz "totalitarizam", koji je Mussolini primijenio na svoj kasniji državni poredak, dolazi od futurističkog "totalnog" pogleda na umjetnost, politiku i društvo kao jednu transformativnu, nasilnu cjelinu. D'Annunzio se od samog početka vezao uz futurizam; kao majstor samopromocije iskorištavao je moderne trendove pa se tako fotografirao pokraj automobila i aviona, pozirao u kožnim čizmama, obožavao telefone, mitraljeze…

Marinetti je volio i mrzio D'Annunzija u isto vrijeme, zaljubljen u njegovu modernističku personu i futurističko slavlje kinetike, nasilja i hrabrosti, ali u isto vrijeme zgrožen D'Anunzijevim štovanjem tradicijskog romantizma i poetskih utjecaja predrenesansnih pjesnika, koje su futuristi odbacivali kao ljigavu ostavštinu prošlosti. Futuristi su zazivali poeziju "kreatora-agresora", koji će "brutalno uništavati sintaksu." Talijanski establišment je za to vrijeme D'Annunzija prozvao novim Danteom.

Negdje između našao se i Mussolini, koji je kao mladi socijalist pisao stihove u slavu krvavih giljotina francuske revolucije. Nije se baš proslavio kao pjesnik pa se posvetio novinarstvu, a potom i revoluciji. Marinetti i sindikalist Alceste De Ambris, koji je s D'Annunziom radio na "riječkom ustavu", zajedno su 1919. napisali izvorni Fašistički manifest - obojica su se brzo razišli s fašistima i Mussolinijem; Marinetti je već 1920. kritizirao ono u što se pretvorio fašizam iz njegove vizije, a De Ambris je 1926. morao pobjeći u Francusku, odakle je nastavio pljuvati po Mussoliniju i njegovom savezu sa svime što je prezirao, prije svega s bogatim industrijalcima i crkvom.

Znakovit je i podatak da je 17. svibnja 1915. D'Annunzio u Rimu održao jedan od najvećih govora svoje karijere, pozivajući na uništenje starog poretka i odbacivanje opreznih političara kao trulog mesa. Na kraju govora izvadio je mač koji je posjedovao Nino Bixio, najagresivniji Garibaldijev poručnik pa okupljene pozvao na izradu listi za odstrel parlamentarnih zastupnika. Izbili su ulični neredi sa stotinama uhićenih u publici, a među uhićenima su bili i Marinetti i Mussolini.


"Život se mora živjeti onako kako se stvara umjetničko djelo", govorio je D'Annunzio i u tome bio dosljedan od samih početaka, kada je sa samo 17 godina demonstrirao urođenu moć hodajuće mašine za marketing. Iako maloljetan, objavio je drugo izdanje hit-knjige poezije "Primo vere", svega nekoliko mjeseci prije selidbe u Rim, a teren za dodatni uspjeh pripremio je tako što je u novinu Gazzetta della Domenica poslao anonimno pismo. U njemu je pisalo da je mladi pjesnik D'Annunzio - umro!

Bombardiranje Kako je Pavelić prodao, pa izdao Zadar

Vijest je prenijela cijela Italija; svi su objavljivali tužne priče o brilijantnom mladom autoru čiji je genij ugašen tragičnim padom s konja, dok je kovrčavi tinejdžer Gabriele sjedio u prikrajku i guštao čitajući In memoriame. Kad se saznalo da je živ, nitko nije želio priznati da je nasamaren. Drugo izdanje "Primo vere" nastalo je pod utjecajem pjesnika Keatsa i Shellyja, čija je rana smrt povećala prodaju knjiga. Isti mjesec, D'Annunzio je objavio drugu zbirku poezije koja se odlično prodala.


Gabriele D'Annunzio je rođen 12. ožujka 1863. godine. Gabriele je bio čistokrvni tata, kako po svojoj neutaživoj gladi za ženama, tako i po vječnom flertovanju s bankrotom i raskalašenosti na račun teško vraćanog kredita. Otac se zvao Francesco Paolo Rapagnetta, prodavao je vino i bio gradonačelnik Pescare, a prezime D'Annunzio dolazi od ujaka koji ga je ostavio u nasljedstvo. Pescaru, rodni grad i istaknuti religijski život grada, Gabriele je smatrao odvratnim koliko i fascinantnim.

Imao je tri sestre i brata, glazbenika i prevaranta koji je emigrirao u Ameriku. Gabrielovo političko djelovanje dobrim je dijelom niknulo na obiteljskom naslijeđu - otac Francesco bio u delegaciji za aneksiranje regija koje je osvojio Giuseppe Garibaldi, legendarni borac pokreta za ujedinjenje Italije, pa je tako jednom prigodom čak i kralj na proputovanju spavao u njegovoj kući. D'Annunzio s 11 godina pohađa najbolju školu u državi, internat Kraljevski fakultet Cicognini at Prato, gdje uči toskanski dijalekt, jezik Dantea, Machiavelija i nove talijanske elite.

Školu je opisivao kao zatvor, iako je zapravo bila ustrojena kao vojska, od uniformi do odreda. Na zadnjoj godini dobio je titulu Komandanata, koju si je kasnije dodijelio u Rijeci. Po ocjenama je bio najbolji, s pokojim ispadom lošeg vladanja, poput razigranih borbi hranom. Svirao je violinu, flautu i išao na tečaje pjevanja. Radio je kad su ostali išli spavati, a sam je sebi zadavao noćno prevođenje knjiga kako bi se već tada profilirao kao heroj i mučenik, njegov osobni "superbrend" sve do smrti.

Prvu zbirku poezije objavio je sa 16 godina. Iako vječno u dugovima, tiskanje "Primo vere" platio je otac. Pjesme su za to razdoblje i potpis maloljetnika bile toliko šokantno perverzne i erotske da su u školi raspravljali treba li zabraniti unos knjige preko školskog praga, a D'Annunzia jednostavno izbaciti. D'Annunzio je za života objavio 48 knjiga poezije. Kada je 1881. došao u Rim, imao je 17 godina i već nekoliko hvaljenih volumena poezije iza sebe.

Iste godine kad je objavio Primo Vere izdao je još dvije knjige pjesama, jednu na proljeće posvećenu baki i drugo izdanje Primo Vere s 43 nove pjesme na zimu. D'Annunzijev literarni talent imao je i puno sreće: Rim je u to vrijeme bujao kao jedan od europskih kulturnih centara. Pojavili su se prvi izdavači, gladni sadržaja, a pjesnici i pisci postali su celebrityji u novoj Italiji.D'Anunzio je gutao poeziju Keatsa, Shellyja i Byrona, iako su na njega više utjecali politikom i osobnostima, nego literarnim stilom.

Mussolinijevci Dobili izbore: Za njih su Dalmacija, Istra i Rijeka talijanski

Byron ga se posebno dojmio, stalno bi se uspoređivao s njim, stremio je njegovoj slavi i bogatstvu, koja je u prvoj polovini 19. stoljeća bila rezervirana za državnike i ratnike. Byron se 1820. tijekom života u Veneciji družio s talijanskim nacionalistima koji će kasnije formirati Risorgimento, nacionalni pokret pod vodstvom Garibaldija; prvi je govorio o vezi poezije i politike, braku koji je postao platformom D'Annunziovog političkog djelovanja.

Talijanska uprava za Kvarner u Rijeci stvorena je od pjesnika, s pjesnicima - među arditima koji su prvi ušli u Rijeku bio je i japanski pjesnik Harikuchi Shimoi, kojeg je D'Annunzio nazivao "drug Samuraj" i "Samuraj Rijeke". Imao je diplomatsku putovnicu pa se slobodno kretao između Rijeke i Italije, služeći kao pismonoša između D'Annunzija i Mussolinija. U Rijeci je s D'Annunziom bio i mađarski pjesnik Andor Gravay, protjeran za diktature Miklosa Horthyja, kao i Giovanni Comisso, talijanski pjesnik koji je dezertirao iz vojske kako bi se pridružio maršu na Rijeku.

Bio je među vojnicima koji su D'Annunzija dočekali u Guvernerovoj palači s glazbenicima i pjevajućom okupljenom gomilom. Comisso je svjedočio da je D'Annunzio u svom govoru nazvao Rijeku "jedinim svjetlom u ludom pokvarenom svijetu" te da je zvučao i izgledao "kao prorok iz starih vremena." 
D'Annunziova "lirska diktatura" u Rijeci čekala je više od 20 godina da prodiše punim plućima, od prvih udisaja 1897. godine, kada se pjesnik kandidirao i osvojio lokalne izbore u regiji Abruzzi (danas Abruzzo). I to baš s programom "Politike poezije".

Sebe je potpuno ozbiljno nazivao Kandidatom ljepote. Vodio je svoj press centar, molio prijatelje da pišu hvalospjeve o njemu na koje je on dodavao svoje anonimne komentare. U dvoranama u kojima je držao političke govore visjeli su plakati s reklamama za njegove romane i pjesme. Divio se anarhistima i govorio: "Ja sam čovjek od života, ne od formule".

Dvije godine nakon što je kratko podržao socijaliste, objasnio je: "Zar vi zaista mislite da sam ja socijalist? Na trenutak sam se zabavio ulazeći u lavlju jazbinu, ali do toga je dovelo moje gađenje prema drugim strankama. Socijalizam u Italiji je apsurdnost, ja sam i ostajem individualist, žestoko i do samog kraja." Pod socijalizmom, tvrdio je, građani "degeneriraju, gube volju i ponos." Unatoč tome, socijalisti su ga podržavali na izborima.

D'Annunzio je tvrdio da je Italija imala samo tri velika pjesnika: Dantea, Petrarcu i Leopardija. I onda se rodio on - četvrti. Malo tko mu je proturječio. Ponosno je nosio titulu il Vate, nacionalnog barda. Ljubav prema ženama susretala je ljubav prema domovini, a kad je pisao ratoborne i domoljubne političke pjesme, imao je najveći utjecaj: vodeće novine su ih objavljivale cijele na svojim naslovnicama.
Uz pisanu, jednako moćno oružje bila je i njegova izgovorena riječ.

D'Annunzio Prvi se nazvao "Duce", a onda mu je Mussolini ukrao "izum"

Pjesnik koji je 1887. godine potpisao ljubavnu posvetu oružju, nazvanu "Oda za torpedo brod na Jadranu", duh "ratnika-pjesnika" sa savršenim je učinkom artikulirao i govornim putem. Marinetti ga je prozvao monotonim, ali svejedno, D'Annunzio je političke govore pretvorio u spoken word spektakle: "Gomila urla kao žena u trudovima… jer rađa svoju sudbinu." Gomilu je učinio živim sudionikom verbalne predstave, obraćajući se ljudima, postavljajući im pitanja, tražeći njihovo sudjelovanje.

Kada je okupljeno mnoštvo upitao, "Jeste li spremni žrtvovati svoj život za ovaj pothvat?", poklič njihovog "Da!" odjekivao je na kilometre. Politička liturgija susretala je klasičnu dramu. Mussolini je tu puno naučio. Kad se nakon petogodišnjeg izbivanja u Francuskoj Gabriele vratio u Italiju, sljedbenici u Milanu organizirali su seriju čitanja njegovih pjesama, nazivajući to slavom "D'Annunzijevog adventa." U Italiju je doputovao vlakom, a na svakoj stanici na kojoj bi se vlak zaustavio, vagon bi opkolila gomila.

Mlade djevojke ljubile bi prozore i ubacivale mu cvijeće. U Torinu je na stanici držao govor pred nekoliko tisuća ljudi, s glavom gurnutom kroz prozor vlaka. U Genovi je sveučilišni profesor otkazao predavanje iz povijesti i pustio studente da ga idu dočekati na željezničku stanicu, jer je jedina stvar bolja od učenja povijesti - "živjeti povijest". 
U Rimu, 12. svibnja 1915., na željezničkoj stanici dočekalo ga je 100.000 ljudi. Masa ga je skoro pregazila pa su ga jedva ugurali u auto i odvezli u hotel Regina.

Ušao je kroz kuhinjska vrata, a onda izašao na balkon i držao govor. U hotelu je ostao dva mjeseca, nakon kojih je odlučio priznati da nema s čime platiti noćenja. Vlasnici ga nisu počastili pa je sljedeće tri godine pokušavao vratiti stvari koje je morao založiti zbog neplaćenih računa. 
"Moji ljudi se ne boje ničega, čak niti riječi", govorio je D'Annunzio. Štoviše, nije se gasio: nakon povratka iz Francuske, u četiri dana govorio je sedam puta.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Slušale su ga tisuće bez mikrofona i zvučnika dok je citirao Garibaldija: "Ovdje stvaramo Italiju ili umiremo!" 
Pozivao je na ubojstvo parlamentarnih zastupnika i natapanje tla Europe krvlju. "Drugovi, više nije vrijeme za govore, nego za djela. Više nije vrijeme za pričanje, nego za akciju, rimsku akciju. Ako se zločinom smatra poticati građanstvo na nasilje, ja glorificiram taj zločin, preuzimam to sam na sebe... Svaka pretjerana sila je dopuštena, ako je svrha spriječiti gubitak naše domovine. Morate spriječiti šačicu svodnika i prevaranata da okaljaju i izgube Italiju", vikao je s balkona.

Kada je u svibnju 1915. iz Pariza pisao pisma premijeru Salandri, predstavljao se kao novi Cezar. Na talijanskim balkonima to je konačno i postao.

Lekcija povijesti Mussolini je naredio ubojstvo isto kao Khashoggijevo

D'Annunzio je želio da njegove riječi "podižu ustanke i pale nacije". Otišao je u rat kao 53-godišnji dragovoljac i napadao sa svime s čime je mogao. Kada je bacao letke iznad Trsta i Beča, osobno je napisao i dizajnirao poruku, bombardirajući Austriju riječima. Beč je bio prekriven komadićima obojenog papira, crvenog, bijelog i zelenog, bojama talijanske zastave.

"Bečani! Mogli smo po vama bacati i bombe! Umjesto toga, mi bacamo samo pozdrave", započinje propaganda, a završava sa "Svijet ste okrenuli protiv sebe. Želite li nastaviti Rat – Nastavite ga! Time ćete izvršiti samoubojstvo. Što dobivate? Konačnu pobjedu, koju su vam obećali Pruski generali? Njihova konačna pobjeda nalik je ukrajinskom kruhu. Umrijet ćete ne dočekavši ga."

Dva tjedna proveo je na prvoj liniji s arditima, elitnim jurišnim odredom, pedantno bilježeći detalje o ranama i raspadu tijela mrtvih suboraca, u formi sentimentalne morbidne lirike. Smrt vojnika nazivao je dulce et decorum - slatko i pristajuće. Kada su dva pilota, od kojih je jedan bio njegov dobar prijatelj, 1917. godine nestali u akciji, u svoj privatni dnevnik zapisao je da se iskreno nada da su mrtvi. Kult umirujućih mladih, tema koja se iz literarnih djela prelila u ratnu stvarnost, inspirirana je engleskim romantičarima.

Talijanski romantičari i nacionalisti ujedinili su se u divljenju žrtvi, pozivajući na krštenje nacije u krvi. D'Annunzio se referirao na pagansku i kršćansku tradiciju žrtvovanja mladih u korist šire zajednice, iskreno slaveći nestajanje generacija u batnjavim rovovima Europe. Intelektualna i umjetnička elita dijelila je stav s političkim radikalima o odvratnom i banalnom parlamentarizmu. Tragali su za onim oblikom političkog djelovanja koji bi vladi povratio uzbudljivost, a ljude uzdrmao iz mrtvila, makar i pod cijenu toga da na kraju i sami budu mrtvi.

Kada je Margherita Sarfatti 1928. godine objavila biografiju svog ljubavnika Mussolinija, u njoj je hvalila D'Annunzia jer je "predvidio, propovijedao i borio se u ratu" te je dao da se kroz njega izrazi "arogantni, viteški, provokativni, fascinantni i okrutni duh koji pripada besmrtnoj mladosti fašizma." Kada se desetak godina kasnije politička klima promijenila i antisemitizam postao državnom politikom dodvoravanja Hitleru, Sarfatti je, kao Židovka, unatoč vezi s Duceom, morala pobjeći iz Italije.

D'Annunzio je smislio i potpisao neke od najpoznatijih slogana u povijesti talijanske politike, koji se danas s razlogom nazivaju "danuncijanizmi" - motti dannunziani. Memento audere semper - "Sjeti se uvijek usuditi" - bio je jedan od poznatih danuncijanizama, kao i Me ne frego - "Boli me briga" - slogan koji je posudio iz starog, srednjovjekovnog talijanskog jezika, a koji su nosili njegovi legionari u Rijeci te ga kasnije usvojili i Mussolinijevi fašisti.

Prijetnja zdesna Razlog zbog kojeg je Italija krcata fašističkim spomenicima

Pa je D'Annunzio sebi uzeo novi: Me ne strafotto - "Zaboli me kita". 
Maksimalno iskorištavajući bogatstvo jezika i stare latinske fraze, D'Annunzio je bio majstor igranja talijanskim riječima; zato su ga kritičari optuživali za pretjerano kićenje s kojim pokušava prikriti nedostatak iskrene emocije, u poeziji, ali i prozi, u mnogim romanima koje je napisao, prepunim erotike, ljubavi i smrti.


Vladimir Nazor jedan je od rijetkih koji je prevodio D'Annunzija na hrvatski, a kada je Komandant nastupao na balkonu svog novostvorenog carstva u Rijeci, Nazor je stajao u publici.

Upijao pa kasnije zapisao dojmove: "Malen, mršav, ostario čovjek s crnim monoklom u praznoj očnici. Istrošeno lice sa šiljastom bradicom. Arditska bluza sa zvjezdicama i na rukavima. Remen oko pasa s bodežom u koricama. Alpinski šešir na glavi, čvorasti štap u ruci i visoke čizme na tankim nogama. Stoji gotovo nepomično. Ne pravi ni jedne geste. Glas mu je jak, jasan, bistar, pun melodioznih tonova. Riječi mu padaju polagano, gotovo tromo, iz ustiju, no ipak grade rečenice što teku glatko, sve bujnije i sve življe, da se prometnu u nešto što često podsjeća na ritmičko udaranje čekića o kakvu plemenitu kovinu."

Henry James hvalio je njegovu finesu i umjetničku inteligenciju. James Joyce nazvao ga je jedinim europskim piscem nakon Flauberta koji je odveo roman na nova područja te ga uz Kiplinga i Tolstoja svrstao u tri "prirodno najtalentiranija autora koja su se pojavila u devetnaestom stoljeću".

Benedetto Croce, vođa talijanske liberalne stranke koji je 1922. podržavao fašiste kao jedini oružani otpor boljševizmu, ne bi se složio s hvalospjevima.

D'Annunzija je nazivao sadistom čiji je rad "hladnokrvni diletantizam". Nije jedini. Neprijatelji su mu priznavali ogromnu inteligenciju, ali nisu mu opraštali narcisoidnost. Zvali su ga nemilosrdnim, sebičnim, bez empatije. Žene su ga, pak, proganjale, baš kao i on njih. Vidjele su ga u posve drugom svjetlu, kao nezaustavljivog romantika, koji ih zatrpava izljevima ljubavi, cvijećem, parfemima i nakitom - sve dok ih se brzo ne bi zasitio pa odbacio kao istrošenu igračku, završavajući mnoge svoje veze i avanture nemilosrdno, sebično, bez empatije.

Nastavlja se...